photo by amorfia

U POTRAZI ZA ZRELIM, NE OCVALIM PLODOVIMA

bio je to nesretan slučaj, ja.... gospođa u svojim pedesetima, on....mladac u svojim ranim tridesetima, ja.... u eskalaciji vatre u utrobi, on.... u naponu snage međunožja....nesretan slučaj,  kažem,  moja je vatra  gorjela jače od njegovog međunožja......šteta.....

 

upoznali smo se  u kvartovskom dućanu, oboje zaljubljenici u nektarine, brstili smo po gajbama nespretno naslaganima u kutu....bile su poluprazne, s ostacima trulog i prezrelog voća...pomičući ih da bi našla kvalitetne plodove, dvije gornje gajbe zamalo su pale, tj. pale bi da ih nije uhvatio....zaljubljenik u nektarine koji je pustošio trgovinom baš kao i ja, u potrazi za zrelim, ali ne ocvalim plodom....

smijeh nas je približio, natjerao nas da se zagledamo jedan drugome u oči, da pročitamo ponešto od naše sadašnjosti, nešto od naših vizija, piskarija i skica budućnosti.

Smijeh nas je natjerao da napunimo jedan drugome košare, tako mirisnim nektarinama, da zajedno platimo na blagajni i uputimo se do prvog kafića kako bi se bolje upoznali.

 

Ja.... udovica, muž je umro od srčanog udara prije deset godina, spokoj mu duši....on.... razveden  dvije godine, dovoljno da se bolje upozna s još aktivnom ženom kojoj mnogi ne bi dali više od četrdeset godina. znala sam da se dobro držim, visoka dovoljna 172 cm, teška 60 kg, guste, još uvijek sjajne crne kose, travnato zelenih očiju....formu sam održavala redovitim seksom, što je bolje od malo znojenja prije spavanja...hahahaha....

da ne mislite, nisam ja neka fufica koja hoda po dućanima tražeći mlade žrtve, ne! on se sasvim slučajno našao u mojoj priči....kako je moj posljednji ljubavnik umro od  srčanog udara, spokoj mu duši, duže vrijeme nisam održavala svoju formu, nakupila se koja kila i odlučila sam da moram pojačati trening, što je bolje za pojačani trening od mladca u ranim tridesetim godinama...mmmmmmmmm...a i uskoro ću na put juga, pa ne mogu izgledati ko' neka babuskara!

 

i tako smo mi otišli u prvi kafić, ja naručila kapučino, on espreso, vrečice s nektarinama ležale su u kutu separea, čekale da ih se pojede....javila mi se slika pred očima....zagrizem u sočno voće, sokovi mi se cijede niz bradu, kapaju lagano po grudima, on požudno gleda, nabreklog uda, približava se, liže polako kapljice, od vrata se spušta do stršećih bradavica....ne nosim grudnjak, nikad nisam, dar prirode....gricka lagano, pa sve jače dok ne jauknem od užitka....slatka bol....

 

trznem se, primijetio je kap sline u kutu usana....nadam se da ne izgledam kao pregladnjela  hijena kad ugleda lešinu....

 

pričamo o vremenu, glupostima, jedemo nektarine očima, jedemo ih s naših tijela, ali nitko ne poduzima prvi korak, okolišamo kao mačad oko vruče kaše....pucam po šavovima, ne sjećam se kada sam ovako željela nekog odvuči u svoj stan i pokazati mu kako se igra domine i roba...mmm....kamo sam stavila bič? ne...s njim ću se poigrati na drugi način...bilo bi šteta oslikati ovo tijelo bolom....

 

"zanima te umjetnost? možemo do mog ateljea...nisam svjetsko ime, ali trudim se držati korak sa slikama koje mi se motaju po glavi....pokazat ću ti neke svoje radove..." možda ti poklonim nešto, mislim si u glavi, jedan live performance....slagat ćemo mozaik na mom stolu....

"može, volio bih vidjeti tvoje rukotvorine, zanima me koliko tvoje osobnosti odražavaju..."

 

oooo da, vidjet ćeš.....svašta...

 

ušli smo u moj stan, zgrabila sam ga čim su se vrata zatvorila....nije se bunio...nije me ni pitao gdje je atelje....nektarine su pale na pod, šireći miris iscijeđenog, svježeg soka.....bila sam gladna, željela sam da me ispuni divljački, do bola.....slatka bol.....

skinula sam mu hlače, željela sam ga tamo u hodniku....željela sam da me podigne i nabija mi leđa u zid u ritmu jebanja....ali on je imao neku drugu viziju....počeo je s romantikom....pogledom je tražio liniju da stavi muziku za atmosferu, čak me je pitao da li bi mogla spustiti rolete da upali svijeće, i da li možda imam cd stevia wondera...

meni su se odma spustile rolete....i glava me je počela boljeti....mislim, kakav je ovo trening, pa nemam ja 20 godina da bi imala vremena za gubljenje na svijeće i stevia....

 

shvatio je da nešto ne štima, rekla sam mu da mi nije dobro i zamolila ga da ode....koja šteta, koje međunožje....ali premalo vatre za moj ukus....kaj ću kad sam takva...i moj pokojni muž i pokojni ljubavnik bili su takvi....ali očito nisu mogli pratiti tempo...šteta...

 

miris nektarina se i dalje širio stanom, a ja sam i dalje željela malo akcije.....

uzela sam telefon u ruke..."bok stara! a sam.....da, dugo se nisam javljala

 ...znaš...mogla bi mi opet poslati onog malog,bio je dobar zadnji put...da....onaj crnokosi..reci mu da ga mama domina čeka....ok...super...za sat vremena? sjećaš se adrese?....odlično! bok!"

 

 

Photo  by amorfia

Kada krenem, onda sam krenuo I ne, nema se tu više ništa za reći, napraviti, poduzeti, krenuo sam.

Jučer sam krenuo u dućan. Nisam  bio siguran po što sam krenuo, mislim da sam obuo dvije različite  cipele, I zaboravio staviti čarape, na pola puta sam dobio krvave žuljeve jer imam osjetljiva stopala I sve me nažulja ako obujem bez čarapa, I došao sam u dućan I nisam se mogao sjetiti po kaj sam krenuo, u biti ne znam da li sam uopće znao, znam samo da sam morao otići iz kuće, protegnutu noge, očistiti misli od kaosa. Možda sam otišao po sladoled, da, mislim da mi se jeo sladoled, ili možda čokolada, ili bi mogao sad, kad sam već vani, otići na pizzu…baš bi mogao, samo par sto metara hoda…a mogao bi se vratiti doma, leći u krevet, I pokušati se sjetiti, sutra kad se dignem, da znam po što da odem kad krenem u dućan.

photo by amorfia

ponekad se skrivamo iza vrata, u sjeni...
što kad se vrata otvore i sjene rasplinu?

razmišljala sam danas, gledajući ekranizaciju poznatog dr jekylla i mr hydea, o svojoj miss hyde...
teško da ću ubijati ljude u napadima bijesa, ali ponekad se zapitam ujutro kad se probudim i sjetim što sve sanjam, kolko je potrebno da se oslobodi moja  zvijer?

u trenucima kad mislimo da nemamo što za izgubiti
u trenucima kada  mislimo da nećemo biti otkriveni
u trenucima kada preživljavamo

a što točno danas znači preživjeti?

moja miss hyde ogleda se u tjelesnosti

dosad je samo jednom bila puštena na slobodu

u trenutku kad sam mislila da nemam ništa za izgubiti
u trenutku kad sam mislila da neću biti otkrivena
u trenutku kad sam preživljavala

i nije mi žao bijesa, slobode, užitka

žao mi je što užitka nije bilo dovoljno
žao mi je što nisam bila slobodna kolko sam htjela biti
žao mi je što sam odabrala pogrešnu osobu
žao mi je što sam bila slaba umjesto jaka

pitam se da li će jedna osoba biti dovoljna da kroz cijeli život nahrani moju miss hyde,
ili će opet, jednom, neočekivano, dovesti neke moje konstante u pitanje...

danas sam sanjala da sam upoznala i zaljubila se, ni više ni manje nego u Marilyn Mansona 
čak mi je i posudio svoje leće u boji tako da sam i ja imala jedno oko sa  velikom crnom zjenicom  sa malo zelenog uokolo, i drugo oko svo zeleno bez zjenice 

ne znam kako je završila ta ljubav, ali znam da sam  sva lebdila od uzbuđenja

nakon toga sam imala još jedan san, ali o njemu neću pisati jerbo je fakat bolestan

IMAM RAZGOVOR ZA POSAO U 16H, DRŽ'TE MI FIGE

photo by amorfia

U zatišju smiraja i bure

u prostoru izgubljenom u pričama

u vremenu zarobljenom u sjećanjima

stojim tamo negdje zapletena u pitanje

da li postojim…da li dišem…da li vidim

kapi kiše kako klize vlatima paučine

zalijepljene za obalu, za valove, rastegnutu

u nemoguće…

Koracima milujem pijesak, travu, zemlju, suhe grane…

osamljeni putnik u crnom kaputu, odjeven samo u kucajuće srce

luta, bezočno vjerujući životu…

od danas sam friško nezaposlena
ne bediram se
već sam našla neke dobre oglase na koje ću sutra poslati molbe
ali  bojim se
posao koji vrijedi je teško naći, a ja jednostavno više nemam snage za konobarenje

hrabro krećem u nove pobjede i ovaj ću put , nadam se, dobiti rat, ne samo bitku :D

nebo, moja vječna inspiracija

photo by amorfia