Stepe moje duse
Nebesa,
prepuna carobnih, nedokucivih
tajni,
nek' me u zagrljaj prime.
Ponecu samo odsjaj duse
i moje male rime.
Napustena kuca ljubavi
na osami
presla sam preko praga
nikome potrebna, nikom draga.
Vucica stepska ovoga puta
vrelu ti suzu na zlatnom licu
vidi.
Sprzenih grana, prepuna rana
place.
Vucica se suza ne stidi.
Stisnutih zuba
u bezglasju pustom samuje.
Ostavlja nebo i sunce ostavlja.
Vasiona neka se raduje
umesto nje.
Ko kako seje, tako i zanje
al' ne postoji pogled unatrag
samo rane...
Ne postoji kajanje.
U srecnom prolecu sunca ce biti
sve ce se srecne vode
u jednu reku sliti.
Nece me biti ovde
ne zali, necu ni ja zaliti.
Vetrovi brisu, vetrovi lome
hoce li snage ostati malo
majci koja se vecno bori
da odbrani najdraze
do cega joj je stalo.
Da odbrani krv svoje krvi
od teskog vriska, nedaca stege.
Ujeda, rezi, cvili i grebe
dok dah je nestajanja ranjenu mrvi.
Vetrovi nemilosrdno tisinu ruse
prostranstvom stepe urlik se cuje.
Majka vucica tuzno cvili.
Bol je bezumni nocas truje.
Suncev sin snage mocne
nek' otera bljeskom utvare nocne!
Sve sile koje donose tuge
ljubav majcina mora da slomi,
nema druge.
Dusa voli i dusa moli
Gospoda,
da rodjenom, najdrazem
snage da.
