Anđeli Žunko

28.11.1980 - 28.5.2005.

2002. godine, u malom gradskom pozorištu, u Tavnom Vilajetu koji je od srednjeg vijeka poznat i kao Bosna, glumci odlučiše da igraju Čehova. Galeb. Jedna mlada studentkinja, tada ekonomskog fakulteta, zaljubivši se u pozorište na prvi pogled, dobi ulogu Nine Zarečne. Životnu...

28. maja iste godine, odustaje od igranja u predstavi da bi upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Banja Luci. Roditelji su se protivili, ali je Anđela osjećala da joj je tamo mjesto.

28. maja. 2004. kolima putuje u Novi Sad na Sterijino pozorje autoputem kroz Hrvatsku, sa svojim profesorom i još troje kolega sa klase, da odigra svoju prvu premijeru kao buduća profesionalna glumica. Kod Slavonskog broda, profesor zbog prevelike brzine gubi kontrolu nad vozilom koje udara u bankinu i počinje da gori. Svi osim Anđele uspjevaju izaći...

Sahranjena je dva dana kasnije na gradskom groblju.  

Anđeli

(ka 2. godišnjici od kada nisi tu)

Nad bijelom ti humkom

Gdje vječno spavaš

Uzalud dozivam ime

Nina Zarečna.

Tog jutra su

Daske plakale.

Minut mraka

Na staroj sceni

Za usnulu princezu.

Ostala je

Plava haljina

Bijele, baletanske cipele

I daleki eho

Tvog smijeha

Iza scene.

Stara ljuljaška,

Okamenjena, zauvjek stoji.

Ostavljam bijelu ružu

Na uzglavlje

Zaspalom prijatelju

Ljubim krst

I šaljem molbu put Neba.

Molim Ga

Da mirno sanja

Moja Nina Zarečna...

Bilo nas je četvoro tih godina. Anđela, Sandra, Dado i ja. Po cijelo bismo ljeto provodili noći uz vino, na staroj ljuljašci pokraj rijeke, pjevajući Anđelinu omiljenu pjesmu.

Tamo gdje je sve po mom

Tko je kralj, tko pleše sam?
Sve tajne ovog karnevala znam,
Muči me samo da li tu sam gost,
Možda i moje lice krije lica još...
Al', čemu strah i čemu sram?
Ja neću više čekati ni dan,
galama zove, ali neću s njom:
idem tamo gdje je sve po mom!

Da ne poludim, da ne mislim,
da ne čujem i ne vidim,
da ne izgorim u sjaju tom,
idem tamo gdje je sve po mom

Tko je kralj, tko pleše sam?
Sve tajne ovog karnevala znam;
galama zove, ali neću s njom:
idem tamo gdje je sve po mom!

Da ne poludim...

Tamo gdje je davno stao sat
i vrijeme broji se na bezbroj načina,
tamo gdje još ima snova,
tamo gdje je parada ova
nema puno smisla vjeruj mi...
Čemu strah i čemu sram?
Ja neću više čekati ni dan,
galama zove, ali neću s njom:
idem tamo gdje je sve po mom!

Da ne poludim...

Danas je Sandra u Jagodini. Podiže blizance. Dadu već dugo ne viđam. Samo još, ponekad, prođem kraj stare danas polomljene ljuljaške, I tiho, tužno zapjevam.

Ne znam zašto mi večeras pohodiš misli stari prijatelju. Možda si vidjela da vezujem nove čvorove na neke stare niti.... .