LEDENO MORE BOFOROVO

Kada sam propao kroz led
Nikoga nije bilo da se nasmije,
Nikoga nije bilo da kaže
"Hej!" i da pri tome čvrsto ostane.

Ostao sam pod ledom dvjesta godina,
Dok me nisu pronašli uzvikom,
Dok nisu zatalasali ledeno more Boforovo.


Iz leda sam izvučen osmijehom.
Namamljen sam lijepim riječima i mirisom novog svijeta
Koji me podsjećao na zelenilo, na pelin i štošta.
Poslije su me slikali, mazali i oblačili,
Da bi kod kuće pokazali šta im je donijelo
Ledeno more Boforovo.

GLEDAO SAM


Zbog čega uvijek čekamo ono posljednje »napokon«.
Napokon probudjeni, napokon krenuli...
Konačno i napokon me uvijek sahranjuju u blatu neuspjeha.
»Napokon sam mrtav«, rekoh Bogu, a on se nasmija i osta nevidjen.

Vise necu ustajati prije ostalih i gledati kako zadovoljno sanjaju jutarnje snove.
I ja cu da grlim masan jastuk;
»O, svemoci moja!«

Gledao sam juce kako oblaci odmicu prema sjeveru i pitao se zbog cega uvijek tako zure kada idu tamo i zasto tako lijeno idu nazad?

Gledao sam sebe kako se kao igla kompasa okrecem za njima.
»Gdje mi je kuca?«, rekoh, izgubljen od okretanja u mjestu.

Svojevremeno sam napisao nekoliko stihova o tome, ali su se izbrisali s papira.
Ocigledno sam ih pogresno napisao.

Sjedio sam tako na obali rijeke, kao kineski mudrac koji čeka da mu rijeka donese les njegovog neprijatelja.
Ja sam cekao prijatelje.

ODLUCIO SAM DA SE NE POJAVLJUJEM


Odlucio sam da se ne pojavljujem.
Tako sam slicniji Bogu,
Jer ni Bog se ne pojavljuje.

Posmatrao sam list kako putuje na vjetru.
Doletio mi je u krilo i na njemu je bilo napisano nesto nerazumljivo, a poznato.

Vjetar je uvijek donosio zagonetke.

Odlucio sam da se ne pojavljujem,
Već da se provlacim kroz pozadinu stvari
Kao stabljika kanabisa u produhovljenom osmijehu,
Zastalom u vremenu.

Vise ne idem ka cilju,
Cekam da cilj dodje meni,
Jer znam da sto mi je dalji da mi je i blizi,
Sve dok se ne pojavljujem.

WALDGAENGER


Ja se zovem vukom tvoje sume.
Tvoj Waldgaenger.
Ulazim tiho i nema me danima.
Dok sam odsutan, ti uzdises.

Wir rufen deine Woelfe!
Vikali su pred tvojom sumicom,
Zazivali Wotana.
A ti si im okretala carobni brijeg,
Dva carobna brijega Vodena.
Dva okrugla Tomasa Mana.
I krila sumicu.
I mene u njoj.

Ja sam radnik u tvom fantomskom pogonu u Sibiru.
Der Arbeiter.
Gestalt i figura novog doba.
Titanoid Nove Svabije.
Na pauzi za votku, ja idem u tvoju sumicu.
Bez kontrole ostavljam polarnu masinu za
skracivanje vremena.
I ona skracuje vrijeme za pauzu.

Wir rufen deine Woelfe!
I vukovi izadjose iz sume, a za njima i ja.