Neuro Jazz

6.11.2008

Zločin bez kazne

Za prvi masakr nad civilima u Bosni i Hercegovini još uvjek nije odgovarao niko i pored brojnih dokumentovanih izvještaja i još uvjek živih svjedoka.

Zločin u Sijekovcu kod Bosanskog Broda prvi je masakr većih razmjera na teritoriji Bosne i Hercegovine. Izveden je, kombinovanom akcijom regularnih postrojbi hrvatske vojske, domaćih Hrvata i Muslimana i crnokosuljasa Ante Prakčina, 26.03.1992 godine.
Zločin u Sijekovcu

Nakon tog dogadjaja selo Sijekovac je posjetila državna delegacija, u čijem sastavu su bili članovi Predsjednistva Republike BH: Biljana Plavšić, Fikret Abdić i Franjo Boras. O tom zločinu postoji video-zapis koji je javno emitovala Radio-televizija Sarajevo.

Ovim činom i okupacijom ove opštine od strane Vojske Republike Hrvatske ostvaren je cilj tadašnjeg hrvatskog rukovodstva, rasterećen je front u Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je uvučena u rat.

Srpsko stanovništvo i "nepodobni" Hrvati i Muslimani, njih oko 2000, koje nije uspjelo da izbjegne iz samog grada i okolnih sela pozatvarano je u logore u Bosanskom Brodu kojih je po do sada utvrdjenim činjenicama bilo deset. Logoraši su odvodjeni u velikim grupama i u logore u Republici Hrvatskoj, uglavnom u tranzitni logor zv. kafana "Brdak", u Slavonskom Brodu, odakle su deportovani u logore, a najvećim dijelom, u logore u opštini Orašje (logor u gradu i u Donjoj Mahali), kao i u druge logore, medju kojima je i jedan broj privatnih zatvora.

Potresne prizore hrvatsko-muslimanskih zločina emitovao je i prvi program Britanske televizije.
Iz masovnih grobnica do sada je ekshuminirano 368 tijela, 263 su identifikovana.

Računa se da je broj žrtava oko 1000, a mnogi leševi su pobacani u rijeku Savu.
Najnovije otkriće samo potvrdjuje monstruoznost okupacione vlasti.

Na osnovu dojave Nijaza Čauševića, bivšeg vodje interventnog voda koji je harao po bosanskobrodskoj opštini, otkriven je zločin nad 51 civilom. Medju njima je bilo i 19 romske djece, a svi su bili izbjeglice iz istočne Bosne. Njihov autobus presrele su hrvatsko-muslimanske jedinice i likvidirale ih, a po svjedočenju nekih pripadnika HOS-a svima su im povadjeni vitalni organi.

Okupacija ove opštine završena je 04. oktobra 1992 godine kada je VRS oslobodila ovu teritoriju.
Dokaz da se radilo o okupaciji dao je i sam Franjo Tudjman, rekavši:

"Hrvatska vojska je branila bosansku Posavinu. Lično sam izdao naredjenje da se pošto-poto brani Bosanski Brod ali i borci i stanovništvo toga kraja, pobjegli su sa bojišta. Bosanski Brod branile su 101. i 108. hrvatska brigada i dijelovi 3 pješadiske brigade."- u Zagrebu pred novinarima 01.12.1995. godine.

I pored neoborivih dokaza u vidu pronadjene dokumentacije, izjava svjedoka, preživjelih logorša i uvjeravanja bivše tužiteljke Haškog Tribunala g. Del Ponte da će razmotriti mogućnosti za podizanje optužnice, do danas niko nije procesuiran. Na zaprepašćenje javnosti u RS, Haški tribunal je kompletnu dokumentaciju koja mu je dostavljena proslijedio sudu u Sarajevu i proglasio ga nadležnim za ovaj slučaj. Bilo je to 2004. godine, a do danas se ništa nije desilo.

Zlikovci i dalje mirno žive u Hrvatskoj, Federaciji BH i USA.

Čime opravdati činjenicu da žrtve u ovoj opštini čekaju 16 godina na istinu o svom stradanju i na sudsku kaznu za njihove mučitelje i dželate?

Svjedočenja žena zatvorenih 1992. godine u logorima u Bosanskom Brodu:

268/98-8, Srpkinja, iz Bosanskog Broda, 47 godina:

"U Bosanskom Brodu živim od 1971. godine. Sa mužem sam sagradila porodičnu kuću i rodila četvoro djece. Muž mi je poginuo 1981. godine, pa sam kao samohrana majka ostala da podižem svoju djecu. Pred ovaj rat radila sam u državnom preduzeću u Bosanskom Brodu.

Dana 24.06.1992. godine došla su mi na posao dvojica nepoznatih lica. Jedan je bio uniformisan - vojni policajac, a drugi kao civil. Odveli su me u logor "stadion" u Bosanskom Brodu. Uveli su me u jednu sobu u kojoj sam zatekla 268/99-5, Srpkinju iz Bosanskog Broda, 54 godine, i njenu jetrvu S.C.

Drugi dan me vode gore na sprat na ispitivanje. Bilo ih je šest policajaca, a medju njima i dvije žene. I one su bile u uniformama, uglavnom mladje osobe. Ispitivali su me uobičajnim pitanjima, najviše u vezi sa mojom porodicom. Nakon ispitivanja su me vratili u sobu u kojoj sam bila sa drugim ženama zatočena. Isti dan u sobu su upala tri policajca sa Mandom Djakovićem. Medju njima je bio i Anto Štuc zvani Britva. Pita me za sina. Kažem mu da radi u Našicama. Manda ide gore da provjeri moj iskaz. Kada se Manda vratila, rekla je da je moj iskaz tačan i otišli su. Drugu noć opet dolazi Manda Djaković sa grupom zločinaca. Otključala je vrata (ona je bila upravnik ženskog logora), a vojnici su nas prisilili da podjemo sa njima na liniju. Izvode nas iz logora i u noći u grupama vode na tri strane.

Mene predaju jednom bojovniku iz rova. Uzeo je auto i odvezao me nedaleko od linije. Pošto mu je žena bila, kako on kaže, Srpkinja, tu noć sam, u odnosu na druge logorašice, poštedjena zlostavljanja. Vratio me je u logor, u kome su već bile 268/99-5, Srpskinja iz Bosanskog Broda, 54 godine i S. Gledam ih i na njima se prepoznaju tragovi silovanja. Deluju zaplašeno. Po nogama im se vide modrice. Manda nas zaključava. Sutradan naveče, opet nas izvode na silovanje. Taj put nada mnom je silovanje izvršilo jedno lice koje nisam poznavala. Poslije toga izvode nas svako veče, a silovanje vrše nad jednom žrtvom po više zločinaca. Od silovatelja jedino sam poznavala Brekalo Gorana. Po godinama starosti mogla bih mu biti majka. U sobi u kojoj smo bile zatočene bilo je preko deset žena.

Medju nama su bile: 286/99-9, Srpkinja iz Bosanskog Broda, 71 godina; 268/99-6 Muslimanka iz Kobasa, opština Srbac, 54 godine; M.N. iz Tuleka, G. iz Polja opština Derventa, M.L i druge.

Medju zločincima koji su držali zatočene žene za potrebe seksualnog iživljavanja hrvatske vojske bili su: Anto Štuc, Drago Lepan zvani Faro i drugi. I ovi zločinci su vršili silovanja.

Nad žrtvama se u toku noći iživljavalo po deset zločinaca. Ovog oblika zlostavljanja nisu bile poštedjene ni starije žene. Silovali su jednu djevojku pred ocem i majkom. Tu su silovali i Katu-Hrvaticu iz Modriče.
Nagonili su nas na razne perverzne radnje, kako su govorili:

"Hajte da nam malo pušite". Udju u sobu i svaki zločinac bira žrtvu koju će odvesti na silovanje. Vodili su nas zajedno i po tri žene u istu sobu. U sobi čeka copor zločinaca; dok nas jedan siluje, drugi gledaju i čekaju da dodju na red. Cijelo vrijeme mog boravka u logoru nisu prestajali sa silovanjem. Nakon mog izlaska iz logora, u logoru su ostale: 268/99-9, Srpkinja iz Bosanskog Broda, 71 godina., 268/99-6, Muslimanka iz Kobasa, 54 godine, G.K. i druge.

Tog dana u našu sobu je ušao Zdenko Milak i rekao da se spremim. Po mene je došla moja kći. Kući me je dovezao Jožić Lukica iz Koraća."

286/99-9, Srpkinja, iz Bosanskog Broda, 71 godina:

"U Bosanskom Brodu ja i moja porodica živimo od marta 1950. godine. Sa mužem A. stekla sam troje djece. Pred ovaj rat kao penzioner, živjela sam sama u svojoj porodičnoj kući. U ovom ratu doživjela sam sudbinu svog oca. I on je bio u hrvatskom logoru za vrijeme Pavelićeve NDH-a. Bio je strašno mučen, ali je imao sreću da preživi taj rat. Bio je prinudjen od ustaša i katoličkih sveštenika da se prekrsti u katoličku vjeru.

U ovom ratu, u svojoj 64. godini, odvedena sam iz svoje kuće u hrvatski logor za Srbe na stadionu. To su učinile moje prve komšije. Bio je to 29. juna 1992. godine.  U moju kuću upali su naoružani neki Ivica (visok, crn, ružan) i moj komšija Jakov Antolović (on je bio u civilu). Ime ovog drugog zločinca pomenula sam jer su ga tim imenom zvali u logoru. Djelovao je poremećeno. U logoru su me uveli u kancelariju Indire Vrbanjac, koja me ispitivala, uglavnom o ličnim podacima. Rekla sam joj sve sto me pitala o mojoj porodici. Rekla mi je da poznaje mog sina i ćerku. Nakon ispitivanja odvode me u drugu kancelariju. Tu me sačekuje jedno civilno lice. Po govoru bih rekla da je iz Hrvatske. Uzima mi ličnu kartu i cijepa je. Pita me šta mi je u torbi. Kažem: Lijekovi. Pogledao je i torbu mi nije uzeo. Nakon toga me odvode u sobu gdje su bile zatočene: 268/99-5, Srpkinja iz Bosanskog Broda, 54 godine i S.C. One su bile jetrve. Njih sam poznavala. Tu zatičem i druge žene: 268/99-5. iz Sanskog Broda, 47 godina, R.I. (75 godina) iz Sirovine, opština Derventa i G.V. Njih sam upoznala u logoru. Isti dan oko 13 časova doveli su i 268/99-6, muslimanku iz Kobasa, 54 godine. Kasno poslije podne izvode 268/99-5, S.C. i mene i vode u Slavonski Brod, u selo Bukovlje-Republika Hrvatska. Vozio nas je neki Marko (krupan, visok, crvenog velikog nosa, mislim da je iz Kobasa). Imao je oko 30-35 godina i u putu mi je govorio takve brutalne riječi da sam se zaprepastila. Izmedju ostalog, psuje mi četničku majku, a za moju djecu kaze: "Kada si ih kotila, što ih nisi podavila" Uvode nas u neku vikendicu. Marko sa jos jednim zločincem 268/99-5 i S.C. odvede na sprat vikendice, a ja ostajem u prizemlju sa jednim naoružanim hrvatskim policajcem. Na sebi je imao crnu košulju. Takve košulje su nosili za vrijeme Pavelićeve NDH-a tzv. "crnokošuljaši".

Nakon jedan sat sišli su dole u prizemlje vikendice. Tada sam prepoznala zločinca koji je bio sa Markom, jer je on pocijepao moju licnu kartu, kada sam dovedena u logor. Kada je sišao, rekao mi je: "Vi ćete, bako, u razmjenu" Nakon obavljenog zadatka vraćaju nas u logor na Stadion. 268/99-5 i S.C. vraćaju medju druge zatočenice, a mene su zadržali na spratu. Tu su bili Indira i Kurdija Mladen. Mladen kaže Indiri čija sam ja majka i da moram ići u razmjenu. Nakon toga su otišli, a iz Mladenove kancelarije izašao je jedan civil i odveo me u prizemlje, u sobu 2x2 m. Na podu prostorije bilo je mnogo razbijenog stakla. Pita me gdje su mi sinovi, i ko je Vuk sa Vučijaka. Skinuo mi je naočare i stavio ih na radijator. Počeo je da me snažno šamara. Kaže mi: "Sve ćeš ti priznati, zaklaću te ovim staklom". Nakon šamaranja vodi me medju zatočenice. Tu zatičem M.N. iz Bosanskog Broda. M. plače. Izadjem u kupatilo da saperem krv sa lica. Naveče prozivaju 268/99-6, muslimanku iz Kobasa. Odlazi gore na sprat. Čujemo je kako vrišti. Vratili su je nakon nekoliko sati svu otečenu i krvavu. Oduzeli su joj zlatninu koju je imala na sebi. Prilikom vraćanja u sobu Pavić iz Vrela snazno je udara čizmom u glavu i kaze: "Ovakve kurve mi ubijamo". Nakon toga odvode M.N. Čujemo njen jauk. I nju su zadržali 1,5-2 časa. I ona se vratila sva krvava. Glava joj rasječena. Ruke i tabani krvavi od rezova noža.

Svakodnevno dolaze zločinci i odvode žrtve na silovanje. One se vraćaju uplakane i raščupane.

Lepan Drago me maltretira. Psuje mi majku četničku i kaže kako su moji sinovi veliki komunisti. Ja mu odgovaram da su moji sinovi intelegtualci i da ne pucaju na ljude. Nermin- vojni policajac iz Bosanskog Broda, pokazuje mi očima da ćutim i zove ga da idu.

Nakon njihovog odlaska dolazi Anto Štuc zvani Britva, i on me maltretira. Kaže mi kako će moju kćer (udata za Hrvata) dovesti ovdje i zaklati, a meni ispaliti u usta pet metaka. Kada sam 19. avgusta otjerana u logor u "Tulek", tamo sam zatekla svoju kćer, sto znači da je ovaj zločinac pokrivao sve logore za Srbe.

Nakon odlaska Ante Štuca u sobu ulazi Dalibor zvani Taib (majka mu Srpkinja). U ruci drži bateriju i vodi me u kupatilo. U kupatilu strašan prizor. Njih trojica zločinaca u stojećem stavu siluju K., 268/99-6, muslimanku iz Kobasa, i M. Naredjuju mi da se svučem. Molim ga da to ne čini i kazem mu: "Pusti me Dalibore, ja sam stara, mogu ti baka biti" Naredjuje mi da kleknem. Kaže mi: "Zapovjednik hoće da te vidi" Taj zapovjednik-zločinac, sjeda na korito kupatila i tjera me da mu sisam polni organ. I dok nas oni siluju po kupatilu hoda Pavić iz Vrela (25-30 godina), u jednom momentu me snažno udara tvrdim predmetom preko ledja. Vrisnula sam, bol je bio užasan. U tom momentu u kupatilo ulazi Manda Djaković, dezurni policajac, i kaže: "Paviću, jel ti dosta orgijanja" Nakon izvršenog zadatka izlaze. Povraćam. Druge žene se peru. Plačemo, a onda tješimo jedna drugu. Silovanja je vršio i Čuma Damir, Lepan Tadija-bratić Drage Lepana. Nakon 15 dana mog boravka u ovom paklu dovode M., njenu majku i oca iz Modriče, a zatim Katu-Hrvatica udata za Srbina i R.M. I njih siluju. M. je imala 18 godina. Doveli su je iz Odžaka sa izbijenim zubima sa desne strane i gornje i donje vilice. Djevojka se dugo opirala hrvatskim zločincima prilikom silovanja. Toliko su je batinali da su je fizički polomili. U ovom logoru nju je često silovao Jožić Luka zvani Lukica, iz sela Koraće, sto je učinio i sa drugim ženama. Slušamo jauke žena u hodniku. Čujemo kako moli da je pusti. Govori mu: "Majka vam mogu biti" M. place, kaze nam: "To je moja majka".

U drugom kupatilu, i po danu i po noći, tuku muškarce. Njihovi jauci su nepodnošljivi. Posebno se noću čuju urlici: udri ga u glavu, drži ga za vrat, udri ga nogom po mudima i sl. Jednog su novinara (tako su ga oslovljavali) tukli dva dana. Ne vjerujem da je taj čovjek preživjeo.

Tada su u našu sobu doveli Vladu Babića, sina Uroša (24), iz sela Gornjih Štrbaca, opstina Prnjavor. Bio je zarobljen u Begulcima. U našu sobu ga je doveo Miljak Zdeno. Kada ga je vezao za tuš, kaže nam: "Tamo ga tuče ko god hoće, ubice ga". Ovaj mladić je bio sav krvav, paljen po tijelu, po glavi je imao čvoruge, bio je sav isprebijan i iznemogao. Najveći mučitelji bili su Anto Štuc, Drago Lepan, Tadija Lepan, Damir Čuma, Pavić iz Vrela, Ivica (pretpostavljam da je to Celebija, Stipo, koji je posebno tukao starca Peru Trifunovića, oko 70 godina). Kada se od batinjanja logoraša umore, ovi krvnici zovu jedan drugog: "Hajde, nastavi ti, da ih sve pobijemo maku im j.... četničku".

Lepan Tadija i Damir Čuma tuku jednog logoraša. Dok jedan naredjuje logorašu da bježi drugi viče stoj. Nakon toga se začuo pucanj. Poslije tri sata dodošao je drugi krvnik i viče. "Ko je to napravio? Kada ste ubili što niste sklonili".

Jedan dan moj komšija, čuvar logora, razbio je vrata nase sobe. Pitam ga što razbija vrata, a on kaže: "Da se izvrši dezinfekcija" Potom nas odvode u Kajak klub, da bi nas prikrili od predstavnika Medjunarodnog Crvenog krsta. Tamo molim Dragu Lepana da me pusti u razmjenu, a on će meni: "Neće moći, komšinice, ti ćeš Savom za Beograd".

U Kajak klubu su nas čuvali Nermin iz Koliba i  Željko Katanic iz Bosanskog Broda. Tu su nas držali oko tri noći i za to vrijeme nas niko nije mučio.

Dok smo bili na Stadionu, dolazio je Jakub-mesar iz Broda i donosio nam šampon da se možemo okupati. Tada sam rekla 286/99-6, Muslimanka iz Kobanja, kako je on dobar čovjek, a ona meni kaže:"Kako može biti dobar kada me je silovao". Tu je bio i M.S. iz Sijekovca (bio policajac). Kradom nam ubacivao hljeb. Jednom je donio i hrenovki i nekoliko sapuna. Kaže nam: "Gra`b te, bog zna kad ćete opet dobiti, jedite, a ostalo sakrijte".

Želim da kažem i sljedeće. Eriz (Mate) Ilija, rodjen je 1928. godine u Sijekovcu, inače novčano moćan, pred ovaj rat naoružavao je sav propalitet i ološ po Tuleku i Krićanovu, i to nije činio slučajno. Za vrijeme drugog svjetskog rata, iako mlad, bio je ustaša. Zarobljen je u Slavoniji. Tada su ustaše masovno bježale od kazne za počinjene stravične zločine nad srpskim narodom. Tada je bio mlad pa su mu zločini oprošteni. Naoružao je: Balzer J. Miljenka, zatim sinove Kljajić Marije, Slavka i Marijana, drogeraša Ključević (Marka) Damira i ostale. Svi su oni vršili silovanja i druge zločine po naredjenju svog poslodavca Ilije. Inače, dvoličnost ovog čovjeka ogleda se u tome što je neiskreno prilazio ljudima, ispoljavajući lažno sažaljenje za njihove patnje i navodnu spremnost da im pomogne. Bio je predsjenik HDZ-a u MZ Tulek, a neiskrenim prilaženjem ljudima htjeo je da zamaskira zlo koje im je pripremio. Slušala ga K..S. kada je naredjivao pomenutim zločincima, treba silovati žensko sve što je srpsko od 7 godina pa nadalje. Lično sam gledala kada mu svako jutro u 6..00 časova dolaze njegovi podanici da prime zapovjest šta treba taj dan da urade. Moram da kažem i to da su na drugoj strani njegova djeca, osim ćerki i zeta, bili za svaku pohvalu.

Jurišić Zvonko, inače Brodjanin, rodjen 1931. godine, i njegov sin Mato, takodje su bili jedni od zapovjednika i naredjivali koga treba u logor otjerati, a koga ubiti. On je uzeo iz logora u Tuleku veliku sliku Ante Pavelića, koju je platio markama.

Iz logora sam izašla 25. avgusta 1992. godine. Razmjena je izvršena u Dragaliću."

(nastavice se)

Napisao : kum Ipsi...

23:11, 6.11.2008 Poslao Andjelina

maryiane,ne zameri,nešto ti danas nemam živaca za čitanje postova i ako ne sumnjam u kvalitet ovog tvog (već unapred znam da je fantastičan).Samo svratih i naslušah se fenomenalne mjuze! Prema tome,danas za Tebe od mene čista 10 za izbor pesama! Pozz)

23:21, 6.11.2008 Poslao asterion

Nije mi jasno, čemu ovaj post?

00:49, 7.11.2008 Poslao Seljak

NEKA ZLIKOVCI ZNAJU DA SE NJIHOV ZLOCIN NECE ZABORAVITI I DA CE IH STICI ZASLUZENA KAZNA
OVAJ POST TEBI ASTERION JE OPOMENA DA CITAS
DA SE MALO EDUKUJES

01:23, 7.11.2008 Poslao Wolfie

Bilo bi lijepo kada bi pravda kreirala interese, umjesto sto interesi kreiraju "pravdu".

Dobar post - mnogo bolji i poucniji od postova nekih koji se pitaju "cemu uopste ovo ovdje".

Mozda pravda zlocince nece skoro stici, ali istina o njihovim zlocinima treba da se zna. Sto je dostupna vecem broju ljudi, veca je i sansa da ce pravda biti zadovoljena.

U to ime, i u ime covjekoljublja, pozdravljam ovaj tvoj gest.

08:43, 7.11.2008 Poslao tajanstvena

na zalost...stradali su nevini...mi tu nista ne mozeno promjeniti...ostaje nam samo da sacuvamo od zaborava i da se ne ponovi,nikomu vise... ne davno sam citala jednu knjigu,citajuci osjetla sam bol nevinih zrtava..kad budem bolje volje napisem odlomak...

08:51, 7.11.2008 Poslao SigmundFreud

Dusho nateraces me da pisHem o mojoj rodnoj grudi i iskonstruisanim zlocinima nad Albancima, a znas da ne volim o tome, uopste o politici, a i pricao sam ti o tome. ali sto reche Wolffie pravda nije dostizna za sve, ali sto vise ljudi zna to bolje. Treba imati moooda napisati ovako nesto, tako da pozzz za Ipsiya. Ala bi popushili ban na 92 za ovaj post dozivotno.))
Ah da ljubavi, jesi slusala sta prica gradonacelnica u pokusayu Biljana)), sta sam ti pricao o Ldp-u, nadam se da shvatas ono o sta sam ti pricao za iste. Sve su to guzichare!!!!

09:18, 7.11.2008 Poslao maryjane

Andjelina dear, neka si ti meni svratila, pa makar i na čašicu mjuze...
i thnx za desetku

09:27, 7.11.2008 Poslao maryjane

Asterion,
nisam baš sigurna da sam razumela tvoje pitanje....
Čemu ovaj post? Čemu bilo koji post?

Ovaj post je deo serijala koji piše osoba koja je je meni veoma draga, a čija je to životna priča...
I da nije tako, ja ne znam kako bilo ko može biti indolentan na takve stvari...To što smo daleko od nečega, ne daje nam za pravo da se ponašamo kao da takve stvari ne postoje...

Nikada nisam bila veliki Srbin, niti sam od onih koji se busaju u grudi čojstvom i junaštvom istih, no malo mi je prekurčilo svo to nacionalno pomirenje, brzo zaboravljanje svega i vadjenje iz konteksta onih stvari koje su politički korektne...
Na svakom koraku možemo da vidimo priče, emisije i raznovrsne "akcije" izvinjenja svima kojima smo u tom periodu naneli zlo...Toliko se trubi o Srebrenici, o ostalim zločinima ( koje ne kažem da nismo počinili)... A šta je sa zločinima nad našim ljudima?
Kako živi narod koji prošao tu priču, kako se osećaju oni koji su ostali bez svojih najdražih jer se neko igrao rata?

Osoba koja je ovo pisala jeste jedna od tih ljudi....

Smatram da im, ako ništa, dugujemo da se i njihova priča čuje..

09:32, 7.11.2008 Poslao maryjane

Seljak, dobrodošao u moje pisaneije zvano Neuro Jazz..
Mislim da te nisam ranije vidjala na mojim postovima...

Upravo se radi o tome što si rekao...
Ovo je jedna vrsta nauka za sve..
U božiju kaznu se ne uzdam mnogo...Svako sebi sudi i radi kako misli da treba.Ja mislim da treba da se čuje i za ovakve stvari, osećam moralnu obavezu, te zato ovaj post i stoji ovde.

hvala i pozz

09:34, 7.11.2008 Poslao maryjane

Wolfie... Razumemo se... )

09:36, 7.11.2008 Poslao maryjane

Tajanstvena, evo i tebi, kao i Seljaku da poželim dobrodošlicu medju moje škrabarije...Nisam ni tebe ranije vidjala, ili možda jesam, ali se ne sećam...

Vidiš, zaborav je upravo nešto što ne bismo smeli da dozvolimo, jer da ispravimo ne možemo...

hvala i svako dobro

09:38, 7.11.2008 Poslao maryjane

Ljubafi, možda i nije loša ideja da počneš i ti svojevrsni serijal na pomenutu temu... ))

rekoh ti jednom davno, biće od tebe političarenje dot kom

mwaaaaaaa

09:48, 7.11.2008 Poslao janik

Zbog duzine, post citah u nastavcima.
Ali je zato komentar kratak: istine nikad dosta.

09:50, 7.11.2008 Poslao maryjane

Janči, hvala na strpljenju )
pozz

10:03, 7.11.2008 Poslao kolja

previse gledajuci unapred i u sebe same ,zaboravismo...
pa izgubismo sebe...
dobro je podsetiti se...pozdrav Mary!

10:11, 7.11.2008 Poslao maryjane

Pozz Koljka )))))
Spremaj se, idemo u kućiću sa crvenim prozorima
dodmorimo od svega

10:23, 7.11.2008 Poslao kolja

nema nam druge...sve vise o tome razmisljam...;o)

15:40, 7.11.2008 Poslao Nettle

Bilo bi lepo kad bi svaki zlochinac za svoj zlochin odgovarao. No, svedeci smo toga da se pravo i pravda primenjuju selektivno da selektivnije ne moze biti. Dodje mi ponekad da pishem o deshavanjima u mom kraju, o svim zlochinima, zlochinachkim udruzivanjima, korupciji i tome ko se koliko nafatirao na muci obichnih ljudi, a onda se zapitam - chemu sve to, vredi li?
Tebi svaka chast shto, izgleda, ni na sekund ne postavljash to pitanje.

19:20, 7.11.2008 Poslao SugarOverdose

nazhalost, sve su to ljudi koji su ochigledno bili veoma nezadovoljni sa....ne znam, sa nechim. sa svojim zhivotom, valjda. ali su nezadovoljstvo usmerili ka pogreshnom putu. zhivot ih nije mazio, pa su oni odluchili da se iskale na drugima zbog toga.

slazhem se s tim koliko je zla naneto nekada.

"je naneto"...to je perfekat.

proshlost ne treba zaboraviti, ma koliko zla ili dobra bila. a
ali... to je proshlo, i ne mozhe se bilo kako popraviti.
jeste uzhasno to shto se deshavalo, ali treba krenuti u buducnost...i naravno, imati u vidu da se slichne stvari ne ponove!

prijatno veche, meridzejn D

21:56, 7.11.2008 Poslao SigmundFreud

................................((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((

20:39, 21.11.2008 Poslao III

strava

12:22, 28.11.2008 Poslao Wall

ovakvih horor-priča u zadnjim je balkanskim ratovima posvuda...da se mene pita, ja bih javno objavljivao obrazloženja presuda za zločine, jer ništa nije odvratnije i ništa se više ne ureže u pamćenje (normalnim) ljudima od hladne faktografije, uz birokratske brojeve ljhudi i njihovih užasnih sudbina...zvijeri koje su ovo radile (posvuda) iste su-isto bratstvo iuz istog demonskog legla...a ostalima, tzv. normalnima, koji su ih podržavali, prešućivali, opravdavali..treba nabijati na nos ovakva svjedočanstva u sljedećih 100 godina..da ih se podsjeti kad sljedeći put budu glasali/podsticali/opravdavali (bilo čije, svoje) krvnike...

12:29, 28.11.2008 Poslao mojtext

dobar text...sad sam trenutno u Bosni u Zvorniku...slušam razne priče...nevezano za to, da te ne bih gnjavio, hteo sam samo reći da mi se naziv tvog bloga najviše sviđa...pozzz