Okrenula se prema meni. Uplashio sam se : ne bih mogao podnijeti njenu njeznost u ovom chasu. Ali ona je rekla :

Da predjem u drugu sobu?

Ne zashto?



Iznenadilo me to pitanje, mozda zato shto sam ochekivao laznu paznju, neiskren poljubac, utjehe, milovanje za zaborav, a osjetio sam spremnost da uchini sve shto hocu. Zbog tih rijechi u kojima sam chuo odjek gubljenja, za koje je i ona znala, i zbog tihog nenametljivog razumijevanja, nestalo je u meni otpora.

Naslonio sam obraz na njeno golo rame i osjetio kako me obuzima njeznost zbog utjeshnog mirisa kojim me zapuhnula topla kozha, zbog mekog pokreta kojim je obuhvatila moju glavu, zbog nje cijele, zhive, predane, shto je zaboravila svoju prevarenost i chekala me rasutog da me sastavi, da mi njeznoshtju odgovori na mrzhnju, koju nije mogla da ne osjeti.

Tishine
M.Selimovic

Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.



Izgleda da zaista sanjamo zivot.



Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je prošlo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu više uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.



Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.