27.4.2008
Bila je lepa i zanimljiva ova prica,
podelili smo puno toga izmedju sebe
mi - blogeri...
frcale su emocije na sve strane,
pune lepih pesama,
muzike i slika...
avateri, nickovi, blog-dizajni...
ah... eto, stalno neshto mislim
i volela sam i sad - volim ovo mesto
ali zaista ne mogu da budem projekcija
tudjih zelja i potreba,
isuvishe sam Velika da bih sebi to dozvolila,
isuvishe sam Mala da bi od drugih to trazila...
ili nemam potrebu za tim...
verovatno je tako.
27.4.2008
Život me zaustavi na visoravni mladosti i nazad pokaza…
Pogledah i vidjeh grad neobična izgleda,
ruševine usađene usred ravnice gdje se njišu grane,
a raznobojna isparenja tkaju veo slabe maglice koja hoće prekriti grad.
Upitah: « Što je ovo, Živote?»
On odgovori: »To je grad tvoje prošlosti koji treba promotriti.»
Promotrih i vidjeh:
Zdanja ljudskog djelovanja kako sjede kao giganti sna natkriveni krilima. Hramove religija koje je čvrsto vjerovanje sagradilo, a potom ih sumnja porušila. Ulice nadanja poput rijeke među brežuljcima. Riznice tajni nad kojima je skrovitost bdjela, a potom ih razglašenost orobila. Kule koje je hrabrost sagradila, a strahovanja ih porušila. Dvorce snova koje su noći ukrasile, a java ih razrušila. Pozornice sudbina na kojima je život svoje drame izvodio, a zatim je smrt došla i drame okončala..To je moj grad prošlosti, dalek i blizak, vidljiv i nevidljiv.
Ali Život prođe ispred mene i reče:
»Pođi za mnom, dugo smo stajali.»
« Gdje ćemo Živote?» upitah ja….
»U grad budućnosti,
jer gledanje grada prošlosti je nerazumnost,
a zaustavljanje je malodušnost…»
(H.Džubran)
