Odrasti

        Riječ koju nam stalno ponavljaju iz dana u dan jeste,,odrasti’’. Šta se tačno pod tim podrazumjeva? Da li to znači da djevojčice treba da izgledaju kao njihove majke ILI STARIJE SESTRE, a dječaci kao njihovu očevi ili starija braća? Istina je da mnoga djeca to tako doživljavaju. Možda stara, ali ipak tačna priča je da takva djeca najgore završavaju. Imati 11,12,13,14ili15 godina je za naše roditelje i za sve punoljetne, najbezbrižnije dječije doba, a danas je to naj nebezbrižnije i naj opasnije doba. Nevjerovatno je kako se djevojčice smiju djevojkama koje sada izgledaju ružno i staro, a prije su bile slatke djevojčice, ne znajući da će jednoga dana i one izgledati tako. Dječaci se doduše rugaju i smiju propalicama, koji su završili ko zna koju školu i koji sada šetaju ulicama i proklinju svoj život bez dinara u džepu. Ne vrijedi nam svo to veliko društvo, ako to znači da ćemo upropastiti svoj život. Život ne traje od danas do sjutra, pa da moramo sve da probamo, vidimo i čujemo. A i da traje, mislim da bi nam bilo mnogo teško kada bi smo razmišljali šta smo sve uradili u životu i shvatimo kako smo mogli da imamo lijep život, ali smo ga upropastili.

    Opet uz riječ ,,odrasti’’ ide ruku pod ruku i ,,sve u svoje vrijeme’’! Svaka djevojčica se pravi da je već uveliko djevojka, a idalje mašta o dvorcima, princu na bijelom konju, bezbrižnom životu, kraće rečeno djetinjstvu. Dječaci idalje maštaju o velikim imanjima, vlasti, princezama i ratovima u kojima uvijek izlaze bez i jedne ogrebotine, kao pobjednici. Opet, oni to kriju, opet se trude da odrastu. Ne razmišljaju šta će biti sjutra. Šta bi ste rekli svojoj djeci, mladjoj sestri/bratu kada vas pita ono što vi niste htjeli nikoga da pitate, već ste udarali glavom o zid praveći greške, ne okrećući se i ne gledajući koliki krš i lom ostavljaju iza sebe. Hoćete li im reći da se i oni ponašaju tako, da izgube djetnjstvo i mladost zbog svojih nezrelih hirova? Hoćete li im reći koliko boli sve to na kraju, koliko boli kada se nadje neko da vam to u lice kaže, koliko ste prijatelja izgubili, koliko ljudi ne može da vas gleda jer misli da ste propalice odavno, koliko bole lažni osmjesi i vaše suze, koliko vam je teško što školu nećete završiti kako treba, što će vas se stidjeti i roditelji i društvo, hoćete li? Recite, razmislite, nemoj te uvjeravati sebe da ovo nije istina, da je sve laž i da ste vi upravu. Sakrijte se u uglu svoje sobe i zaplačite da vam bude lakše što je tako, vjerujte i vaše društvo je plakalo što vas polako gubi i što vam više ne mogu pomoći. Sakrijte se, a onda izadjite i porazgovarajte sa nekim surovo  iskrenim, prihvatite sve i onda ponosno ipravljajte svoje greške. Pokušajte! Bar se zamislite, nemoj te se rugati iskrenim komentarima, jer se onda rugate sami sebi. 

P.S.

    Nadam se da ce neki da shvate da je zivot lijep i da za sve ima vremena