(Ne) Idemo u EU

      Da se zakon mora poštovati učili su nas od malena. Pravilo koje nigdje nije upisano, ali godi mnogima samo ne djeci je bezuslovno poštovanje starijih. U našim školama dobijamo sve samo ne poštovanje, sreću I pristojne uslove za rad. Tako da I pored svega toga mi moramo da budemo zahvalni na onome što imamo. Iako hoćemo da udjemo u Evropsku uniju(EU) naše školstvo je idalje poprilično slično onome u Nikaragvi . Sa tim poštovanjem odraslih idu još

mnoge druge stvari. Naizgled sitnice. Za ovo vrijeme koliko idem u Osnovnu školu (tj. To je vrijeme kada sam postala svjesna dogadjanja u našem malom gradu) nisam primjetila da  su mladi ljudi znali da se pobune I kažu ,, Želimo bolje’’. Nažalost našu I na sreću nastavnika I vlasti mi idalje ćutimo I ne bunimo se. Sve nešto, jedva kroz zube. Pristojno porazgovarati sa nadležnima je skoro pa nemoguće, stalno su zauzeti ili ne slušaju djecu(one na kojima će svijet ostati). Ovo je djelo ne samo generacije naših očeva I majki, već su za ovo dobrim djelom zaslužni I naše bake I djedovi.Naši roditelji su živjelu u dobu kada je ćutanje bilo zlata vrijedno . To su   ponjeli I u ovaj naš 21. vijek.  I mi ćemo radije ćutati I gledati, nego nešto preduzeti. Tužno, ali istinito .                                                                                         

      Pobuna gimnazijalaca je bila pravo osvježenje za našu državu ili makar za nas mlade. Ipak posle smo slušali, čitali, gledali kako nam govore da je to bilo užasno, naj običniji dječiji hir. Hir!? Mi onako, kao marionete klimamo glavom I razmjenjujemo poglede, prokomentarišemo nešto na našu štetu ili pak korist, zavisi kako se gleda(obzirom da znamo da ćemo za to dobiti jedan slatki nastavnički osmjeh). Veselje! Ubjedili su  nas da su oni upravu. Nema bojazni da će isto to doživljeti oni sa nama. Mi smo mirna djeca. Sa nastavnicima, doduše razgovaramo o svemu, što je tačno i što, u većini slučajeva, nije. Mi ćutimo, gledamo I ,,učimo’’. Najmanja galama značila bi poraz za ,,starije ‘’. Naravno naše školstvo se  po ko zna koji put okreće neistini. Ono što imamo u knigama veoma često je ili nebitno, ne tačno objašnjeno ili je blago rečeno laž. Kako u našim godinama nam nije toliko stalo do urednih svesaka, dobrih ocjena I nastavničkih osmjeha I pohvala, vlast se sjeti nečega drugog. Umjesto da nam pomognu, pronašli su idealan način da nam odmognu. Sve ocjene u knjižice. Ipak ocjene su bitnije od znanja, a za to vam isto, veoma često trebaju ne sredstva, nego srodstva(iz lista ,,Koraci’’). Tako da neki hladne glave idu po Evropi I svijetu, jer su im ocjene obezbjedjene.

   Roditelji osnovaca(sedmaka, osmaka I devetaka) već uveliko razmišljaju o srednjim školama I prijateljskim odnosima. Nije rjetkost čuti osnovca kako kaže,,Ićiću u Gimnaziju, pa ako me ne prime, mama(tata,deda,stric,tetka, strina ili prijatelj) imaju veze.’’ Tako završavaju naši osnovci. Tačno pred srednju školu  pružaju se ruke pomirenja i  izmirenja, tako da djevojke I momci dobiju kraljevski tretman,intelektualca. Posle , naravno se ne ide u Ameriku, sem ako se tamo ima veliki broj poznanika(ili mali,ali uticajnih). Ostaje se tu!Neki lutaju po Balkanu jer veze nisu dovljno jake, drugi već imaju terasu sa pogledom na Big Ben(Ajfelovu kulu, Belu kuću itd.), ali nikako pogled na fakultet. Oni pošteni, završavaju škole sa velikom mukom, ali čiste savjesti. Bog neke nagradi pa studiraju u razvijenim ili pak razvijenijim zemljama. Što se tiče zaposlenja to je nekako najlakše. Holliwood ipak nije dostupan svima. Ali sekretarijat većini. I tako roditelji čuvaju obraz, ne daju djeci da se bave estradom(iako ruku na srce, nisu ništa iznad toga). Draga djeca, sad već odrasli ljudi postaju ministri, kancelarijski moljci, gradonačelnici, političari, istoričari, filosofi,nastavnici….

    Dovoljnja je samo veza I ,,prijateljstvo’’ da se dodje do cilja I da se sačuva obraz. Nevjerovatno kako je danas takozvani društveni život ,,bogat’’. Za to se možemo zahvaliti, vjerovali ili ne osnovnim I srednjim školama, fakultetima, internatima I koledžima. I naravno vlastima! Već uveliko se skidaju molbe sa uličnih bilborda koje glase,,Bez korupcije’’ , ,,Stop diskriminaciji’’ I drugo. Na riječ diskriminacija, korupcija mnogi  uspješni se kisjelo smješkaju, I brzo mijenjaju temu. Molim vas! Za dobrobit naše zemlje da se nastavi ovako, neka nam ti ,,intelektualci’’ uredjuju državu  I stićićićemo do EĆ(EZ ) u prevodu evropskih ćelija ili evropskog zatvora , ali nikako do Evropske Unije (EU)!

P.S.

        Ne opterecujem se politikom ili slicno, jer je isuvise dosadna, ali moramo da shvatimo da nije tako lako dodji do svog mjesta pod Suncem

Odrasti

        Riječ koju nam stalno ponavljaju iz dana u dan jeste,,odrasti’’. Šta se tačno pod tim podrazumjeva? Da li to znači da djevojčice treba da izgledaju kao njihove majke ILI STARIJE SESTRE, a dječaci kao njihovu očevi ili starija braća? Istina je da mnoga djeca to tako doživljavaju. Možda stara, ali ipak tačna priča je da takva djeca najgore završavaju. Imati 11,12,13,14ili15 godina je za naše roditelje i za sve punoljetne, najbezbrižnije dječije doba, a danas je to naj nebezbrižnije i naj opasnije doba. Nevjerovatno je kako se djevojčice smiju djevojkama koje sada izgledaju ružno i staro, a prije su bile slatke djevojčice, ne znajući da će jednoga dana i one izgledati tako. Dječaci se doduše rugaju i smiju propalicama, koji su završili ko zna koju školu i koji sada šetaju ulicama i proklinju svoj život bez dinara u džepu. Ne vrijedi nam svo to veliko društvo, ako to znači da ćemo upropastiti svoj život. Život ne traje od danas do sjutra, pa da moramo sve da probamo, vidimo i čujemo. A i da traje, mislim da bi nam bilo mnogo teško kada bi smo razmišljali šta smo sve uradili u životu i shvatimo kako smo mogli da imamo lijep život, ali smo ga upropastili.

    Opet uz riječ ,,odrasti’’ ide ruku pod ruku i ,,sve u svoje vrijeme’’! Svaka djevojčica se pravi da je već uveliko djevojka, a idalje mašta o dvorcima, princu na bijelom konju, bezbrižnom životu, kraće rečeno djetinjstvu. Dječaci idalje maštaju o velikim imanjima, vlasti, princezama i ratovima u kojima uvijek izlaze bez i jedne ogrebotine, kao pobjednici. Opet, oni to kriju, opet se trude da odrastu. Ne razmišljaju šta će biti sjutra. Šta bi ste rekli svojoj djeci, mladjoj sestri/bratu kada vas pita ono što vi niste htjeli nikoga da pitate, već ste udarali glavom o zid praveći greške, ne okrećući se i ne gledajući koliki krš i lom ostavljaju iza sebe. Hoćete li im reći da se i oni ponašaju tako, da izgube djetnjstvo i mladost zbog svojih nezrelih hirova? Hoćete li im reći koliko boli sve to na kraju, koliko boli kada se nadje neko da vam to u lice kaže, koliko ste prijatelja izgubili, koliko ljudi ne može da vas gleda jer misli da ste propalice odavno, koliko bole lažni osmjesi i vaše suze, koliko vam je teško što školu nećete završiti kako treba, što će vas se stidjeti i roditelji i društvo, hoćete li? Recite, razmislite, nemoj te uvjeravati sebe da ovo nije istina, da je sve laž i da ste vi upravu. Sakrijte se u uglu svoje sobe i zaplačite da vam bude lakše što je tako, vjerujte i vaše društvo je plakalo što vas polako gubi i što vam više ne mogu pomoći. Sakrijte se, a onda izadjite i porazgovarajte sa nekim surovo  iskrenim, prihvatite sve i onda ponosno ipravljajte svoje greške. Pokušajte! Bar se zamislite, nemoj te se rugati iskrenim komentarima, jer se onda rugate sami sebi. 

P.S.

    Nadam se da ce neki da shvate da je zivot lijep i da za sve ima vremena