Nikada se dusa ne pokaza naga,
i ostace u zemlji zakopana ruda.
Zar si znao ti kada sam bivala od mrznje luda,
i kada je sijala u meni milosta blaga.
Nikada se ne razavi cela kao platno
sto ga na obali reka zene bele.
Zalud smo slusali po veceri cele
o cemu kuca tuzno srca klatno.
Nema mosta medj dusama nasim ni zgloba,
ponor strasni izmedju najblizih zija.
Zar sam znala ja kad ti je dusa bivala zmijam
kad je u njoj bila ljubav, kada radost, kad zloba?
Ono što je najlepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lepo,
to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi
do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izcezava, a ono što je dobro
ustostrucuje se.