Jedna rijec otkinuta sa usana, jedna misao istrgnuta iz mnostva, jedan osjecaj od onih koji traju....Uvijek nesrecno vezana za osjecaj nad osjecajima, onaj neobjasnjivi, onaj neuhvatljivi, neponovljivi. I, samo ponekim srecnicima dostupan da traje vise no sto traje zelja, vise no sto traje zudnja. Vise no sto traje varka da zelimo toliko koliko nam se cini, da smo gladni koliko mozemo pojesti.Svjesni koliko nam razum govori, zaljubljeni koliko mozemo voljeti.I,uvijek takva, najljepsa, u svojoj ispreplitanosti sa tugom i vremenom provedenim u iscekivanju svog ostvarenja....Cesto nezavisna od razloga svog postojanja i dovoljna sama sebi, uljuljkana u mrezu spostvenih zelja , nesvjesna da sama sebi postaje i svrha i cilj.
Jedino snaga njena moze govoriti o dubini i iskrenosti onoga sto joj je uzrok.Jedino snaga njena jeste i njen opstanak....Jedino snaga njena moze pobijediti u borbi sa svim drugim sto je nadohvat ruke, sto je lako ostvarivo ali, nikad zadovoljavajuce do one granice da bi mogla nestati.Naprotiv, cesto jedna izgubljena bitka i na kratko potisnuta razmisljanja uzrokuju da vaskrsne sa josh vecim zarom, raspomamljena surogatom osjecaja koji joj je podmetnut a ne onim za kojim zudi,pokusajem da prevari sebe na najprimitivniji nacin zamjenom nicega za neshto, ili jos gore necega za nista.Nikome jos nije uspjelo da je prevari, neki su na trenutak prevarili sebe, i skupo placali svoje greske , provodeci ostatke svojih zivota osakaceni , posramljeni, nesrecni, a bez dovoljno hrabrosti da priznaju gresku, da su zavaravali sebe i uzeli ono sto im se daje a ne ono su zeljeli.Desi se ponekad da njena snaga oslabi, pa vrijeme uspije da je sakrije u neki zavejan kutak misli i ona utone u san koji tek ponekad biva prekinut naletima proslosti, zeljom da se vrati u vrijeme najvece snage, vrijeme mladosti. Ponekad lazna, neprepoznatljiva i skrivena iza sujete, tvrdoglavosti, inata, spremnosti da se protivrjeci svima pa cak i sebi uspijeva da odoli nevjerovatnim vremenskim intervalima, sve dok ne pokaze svoje pravo lice, do onog trenutka kada se ostvari i kada vrijeme koje joj do tada nije moglo nista srusi sve kao dvorac u pijesku.....Samo je jedan njen izgled pravi i samo je njeno ostvarenje vrijedno svih odricanja....
Kada se sjedini sa onim svojim dijelom koji pripada drugom bicu, bicem koje zivi istu emociju, hranjena istom vjerom , gajena u srcu koje vise kuca za onog drugog nego za sebe, tada ustupa mjesto sreci i povlaci se negdje da s vremena na vrijeme, ako zatreba, opomene koliko je bila snazna, koliko je trajala I kako je boljela.
Neka od objasnjenja koja su slovenacki distributeri
odstampali uz karte za prikazivanje filma
Ljubise Samardzica "Nebeska udica":
1. Mamu im jebem - fraza koja se cesto upotrebljava i koja u savremenom
srpskom jeziku nema samo dvojno ili trojno, vec bezbroj znacenja. S njom
izrazavamo:
BES (primer - Prokleta govna, mamu im jebem ),
RADOST (primer - Pa gde si, bre, mamu ti jebem, sto godina te nisam
video!?),
CUDJENJE (E, pa kakvo je to djubre, mamu mu jebem!)...
2. Sta dosta, kurac! - fraza koja oznacava neslaganje sa sagovornikom. U
savremenom srpskom jeziku upotreba ove reci obicno znaci negaciju, npr.
"Hocu, kurac" znaci "NECU!".
3. Pa, pusi se vise! - Rec je o frazi koja, po statistickim podacima,
odrazava misljenje prosecnog Srbina o opstem stanju u drzavi u poredjenju sa
stanjem od pre nekoliko godina. Pritom, rec PUSENJE, ne znaci uzivanje u
duvanskom dimu.
4. Ja pogledam levo, kad ono tresnja rodila u picku materinu! - Cetvrti
stepen poredjenja. Postoji samo u srpskom jeziku. Primer: lep - lepsi -
najlepsi - lep u picku materinu, sto znaci lepsi od najlepseg.
5. Jebote! - Rec koja se cesto upotrebljava u savremenom srpskom jeziku a
ipak nema neko konkretno znacenje (kao i rec bre). Iako je nastala iz reci
koja opisuje polno opstenje, uglavnom s tim nema nikakve veze. Primer: ako
vam u gradsakom prevozu saputnik kaze "U, jebote, pun autobus", to ne znaci
da vam predlaze grupni seks sa putnicima, on samo izrazava cudjenje zbog
guzve u autobusu.
6. Zabole me dupe (Zabole me kurac) - Bas me briga.
7. Ma, jedi bre govna - Briga me.
8. Pizda ti materina! - Legenda medju kletvama i psovkama, majka svih
kletvi, zapravo deo folklora.
9. A sad se kurcite... - Za glagol kurciti se nazalost ne postoji adekvatna
zamena u slovenckom jeziku. O cemu se tu radi najbolje objasnjenje je ovaj
vic: Lete avionom Mujo i papagaj. Dolazi stjuardesa i pita ih sta zele da
popiju. - Viski, kaze Muja. - Kakav viski, vikne stjuardesa, jeste li vi
normalni, zar ne znate da je rat! Budite srecni sto ste uopste u avionu! -
Okej, onda mi donesi sok - kaze Muja. - A vi, pita stjuardesa papagaja. -
Ma sta mi se tu izmotavas, jebem ti materina! Brzo donesi jedan viski s
ledom - viknu papagaj. Stjuardesa otrci do pilota, pozali mu se na cudne
putnike, on kaze da im ovaj put da to sto su trazili a ako nastave da je
maltretiraju - on ce da sredi stvar. Stevka im odnese pice - viski za
papagaja, sok za Muju. Muja besan zove devojku: - Sta se izmotavas, pizda ti
materina, papagaju viski a meni sok! Brzo donesi i meni jedan viski, jebem
ti mater! Stjuardesa otrci do pilota, kazesta se desilo, ovaj otvori vrata i
izbaci Muju i papagaja iz aviona. Dok padaju, papagaj pita Muju: - Je li
Mujo, jel ti znas da letis? - Ne, rece Mujo. - Pa sto se onda kurcis?
10. Nemoj da kenjas! - Ne lupetaj!
11. Cuti i kenjaj! - Radi sta hoces, samo cuti.
12. Nemoj da psujes, pizda ti materina - Ovim recima sagovorniku jasno
stavljamo do znanja da ne zelimo da se raspravljamo i spustamo na njegov
ulicni nivo.
13. Koji ti je, bre, kurac? - Sta se desava?
15. Sta je bre pizda ti materina, matori? - sta vas muci gospodine?
16. Ali sam celog zivota imao muda! - Ovo ce sigurno razumeti oni koji
redovno prate sednice naseg parlamenta
17. Nema frke, burazeru! - Sinonim za NEMA PROBLEMA, prve reci koje stranci
nauce kad dodju u Srbiju.
18. Ubedio sam bolide da rade - Ovo smo izabrali kao ilustraciju odnosa
savremene srpske mladezi prema radu. Rec BOLID je krasan primer cetvrtog
stepena za vredjanje sagovornika: KRETEN, DEBIL, IDIOT, BOLID. Ako bi stepen
tuposti uporedjivali sa brzinom, IDIOTA mozemo da uporedjujemo sa ficom dok
je BOLID vec na nivou formule jedan.
19. Baba je riknula! - Skracenica za: S velikom tugom vas obavestavamo da je
stara gospodja preminula posle duge i teske bolesti.
20. Koji je tebi kurac, kretenu pijani? - Dobar dan komsija, kako ste?
21. Ajde dodji, pun mi te je vise kurac... - Draga tasta, ocekujemo vas s
nestrpljenjem i veseljem.
Taman se na nameracim da procitam neciji post, taman skuvam kaficu, primaknem pepeljaru, duboko udahnem, protegnem se, iscerim se poroku zvanom "voajerisanje" i kliknem.Kliknem opet. Nista se ne desava, odnosno desava se da mislim kako se OPET nisam pravilno ulogovala. Opet klik, opet upisivanje svega onoga, i opet nista. Dok ja shvatim da je taj neki post zakljucan, o'ladi mi se kafa. Svakom se moze desiti da sporije misli, reci cu prije nekog od vas.Prvo zblanuto gledam, onda krece osjecaj tipa "vid budalu-zakljucao se", onda prokulja osjecaj nablizi osjecaju bijesa jer taj isti bloger uredno komentarise tudje otkljucane postove, sto znaci da ih uredno otkljucano i cita. I onda pitanje: Koj' moj citas tudje postove kad zakljucavas svoj!?
Da, to sam htjela reci.Odoh da popijem ledenu kafu, nije ni to lose.
Danas sam dugo razmisljala o tome kako jedan Pera, neki kazu iz podruma, ima srece. Covek ima lift, a kad imas lift svasta mozes da ocekujes.Da ja, npr, imam lift, sad ne bih mislila sta cu da zbrckam za rucak, vec bih napravila krug do petog sprata, i…pa dobro, ne znam tacno sta bi bilo, ali cenim da mi volja za brckanjem rucka prosla.
Uglavnom, bila bi tu I neka Smilja sa drugog, I ona bi mi redovno pred nos turala zgrdsku crnu hroniku. Ciko Jovo(znam, znam..evo vam ga I cika Jova) sa sedmog bi se zalio na kostobolju, I na smetnje u prenosu tokom Seherezade, onaj mali smokljan sa treceg, sin neotesanog kamenoresca sto j’ teo da idemo na cevape onomad, bi mi parkirao pascija govanca tik ispred ualznih vrata, I ja, pa ja bih bila ispunjena(a mozda i nezna) zena. Ovako, gledam u tudje zgrade, i zamsiljam tudje liftove. Eh, a ja bih I cv(ij)ece stavila, mozda I neku zavesicu.Milina…
Once upon a time there was a little girl.She had parents - naturally - BUT they went away when she was nine.She wasn't a pretty girl, and people never told her: "Isn't she darling!" She didn't have any relatives, so someone from an Orphan's home took her.
There were many children at the Orphanage, so no one paid much attention to the little girl, and she was alone much of the time.She played by herself, since the other children though that she was QUITE unattractive, and a bit strange.
She had big eyes and would stare at people with a curious preoccupation. She liked to walk around the grounds of the Orphanage, stopping occasionally to pick up a leaf, or to watch a bird, or just to stop. Her only friends were the beautiful green things, the warm sunny days. At times she did things that waren't very nice.She would spit at another girl who wasn't pretty either, and she had no manners at all at the table.
After she stayed at the Orphanage for a while, everyone disliked here very much. The other children were making up Bad Stories about her. The Director of the Orphanage actually believed them - "They must be true". THINGS got so BAD that the Director was trying to think of some way of sending her away, possibly, to another Orphanage, BUT some excuse was needed to do this.
One day, an attendant found her putting a piece of paper inside an old tree that stood near the gate of the Orphanage.He took it to the Director. The director was pleased, since the children were forbidden to communicate with anyone on the outside. THAT was the needed EXCUSE.
The Director unfoloed the paper and read: Whoever finds this, I love you.
Ćutaću te sve dok me sopstvena ćutnja ne počne gušiti,
a onda ću ti vrištati ime sve dok me sopstvena vriska ne zagluši,
a onda ću nemoćna početi da plačem i
plakaću sve dok mi sopstvene suze ne napune tvoj dlan...i usta i kožu i oči...
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži.
Da biste shvatili o cemu vam pricam, morate procitati prethodni post.Neki bi(zlobnici!) ovo nazvali klasicnom navlakusom, a ja kazem od njive do trpeze dugacak je put.Napravicu mali iskorak iz price I specijalno se izviniti Anonimnom jer ovo”od njive do trpeze dugacak….”ne stavih pod navodnicima.
Elem, necete pretpostaviti da su se moji dani(pretvoreno u sate izgleda nesto manje od 24h) od nedelje do ponedeljka znacajno promijenili, naravno.I dalje je u pitanju bilo samo stepenovanje usljivosti, sa malo gibanja unazad. Unaprijed bi bilo da sam nasla 20 evra na ulici.Kupila bih tiket za loto I mogla necemu da se nadam. No, da ne duzimo o nadanjima, uglavnom mi sluze kao laksativi.
Kao sto rekoh, vanzemaljci su odlucili da provedu I ponedeljak sa mnom.Ne znam sto su se zalijepili za mene, pa imam ja dovoljno problema I gostiju I bez njih. Al’ajd, poklonu se ne gleda u zube.
Gospodin sa jarecemo bradicom, sjecate ga se iz prethodnog posta(ha, opet navlakusa)je cupkao ispred vrata od moje spavace sobe, neumorno ponavljajuci “kakva zena, kakva zena”.Mislila sam da mi se divi dok ne ugledah njegove razjapljene celjusti koje ceznu da me prikolju, sa sve aboridzinskom ogrlicom.”Dobro de, evo, zavrsavam.Pa nisam ja kriva sto je ponedeljak iznenada dosao”.Jos jedno grrrr, jos jedno kakva zena I uputih se ka kupatilu.Naravno, na putu ka tamo sam zapela za djeciju najk patiku, broj 38, I pomislila kako je rizik od lomljenja glave bio mnogo manji dok su patike bile manje.”Eto, I glavu ces slomiti.I treba da je slomis! Eeeh, sto ja ovu moju ne slomih prije 15 godina, no se uvalih u dugove da napravim svadbu”..Tja, ne znam zasto je bio toliko ogorcen, pa ima I gorih elementarnih nepogoda na svijetu od mene.Mada, kad smo kod svadbe, nije on tu nista specijalno puk’o, obzirom da je gospodja njegova mama kao glavno jelo servirala punjene paprika.Da ne grijesim dusu, dekorisala ih je persunom.
Zurili smo, jako, on je posebno zurio, jer je trebalo direktora firme, tj.mene smijeniti sa funkcije, a postaviti njega, tj.njega.Ni danas ne znam cemu je ta zurba tolika bila, obzirom da je jedini profit koji smo od firme izvukli bila svijetleca reklama koju nikad otplatili nismo.
Jos pet minuta I bila bih spremna.Ali, djavo u njemu nije mirovao, a vanzemaljcima koji su nepozvani usli u mene, ni njima, mozda bas njegov djavo, nije dao mira.Nekako tih dana sam, Bog sami ne zna zasto, stavila minival, I trebalo je rascesljati to kukavicje gnijezdo koje je nastalo tokom noci.Naime, nikad se ne cesljam u snu.Inaravno, kad imate troje djece, od kojih je dvoje zenskog pola, nikad sa sigurnoscu ne mozete znati da li ce vase stvari biti tamo gdje ste ih poslednji put ostavili, ili ce nekim vanzemlajskim cudom biti premjestene u neki nepoznati kutak nase gradjevene, koju smo po navici zvali kuca.Pun pogodak-ni jednog jedinog ceslja nije bilo u vidokrugu mog ocnjeg vida.Posegnuh za cesljicem, koji se popularno zove cesalj za tapiranje.Niko ne zna kako je dospio u nas skromni dom, ali ja ga se majstorski docepah.Znate, kao mali muski cesalj sa onom metalnom iglom u produzetku koja sluzi za odvajanje natapiranih pramenova.E, to cudoviste je, nicim izazvano, dopalo meni.Krenuh sto brze I sto bolje.Ne treba da napominjem da sam bila jako zadovoljna svojom brzinom I inventivnoscu.”Jos samo malo, opss ovo se bas zapetljalo, vidi imam mitiser, ova bora do juce nije bila tu”-sve sam to vidjela u svom ogledalu.Medjutim, neobicna stvar, koja se takodje reflektovala u ogledalu, me zacnu.Ruke su mi bile spustene pored tijela, a cesalj, taj monstrum, je levitirao u predjelu mog uha.Gledam ja cesalj, gledam ruke, gleda cesalj mene-tu nisu cista posla pomislismo u isti mah. ‘Ladno sam probila uho! ‘Ladno sam probila usnu skoljku, pa kroz hrskavicu.Zacudjeni Shaka Zulu me gledao s one strane ogledala, dok je zena koja je do tog trenutka bila ponosni vlasnik organa sto se mozak zove zapocinjala vrisak.I vrisak. I psovka.”O mamu ti Milicu, ajd sad ga izvadi, govedo zensko, ajd ako smes!Aaaaaaa, sta smem, moram!”-urlala sam. Frapirani clanovi porodice su se nagurali u tu prostoriju 2x2 I zeljno, bez glasa, bez namjere da iko od njih to uradi, cekali da izvucem monstruma iz uha. “Mogu ja to, znam da mogu.Pa onda “mozes ti to, znas da mozes”.Pa…Trgnuo me komentar iz pozadine, mozda mi je spasio i…uho “Steta sto nije usnu probila, to bi bilo tako cool!”
A je l tako, vi zlehuda stvorenja, sad cu da vam…..mater.Povukoh, izvadih, vrisnuh, pa jos jednom, osjetih da mi zakleca koljeno(junacko, morate priznati) I ustremih se na komentatora..
Kako je komentatorova sudbina nevazna za samu pricu, reci cu vam jos samo zakljucak.Vanzemaljac nit ore, nit burgija, vanzemaljac nicim izazvano busi usi.Sa ove vremenske distance mogu vam reci da je vanzemaljski pohod na mua okoncan(do daljnjeg), a kao sredstvo protiv istih cu navesti cesalj za taparinje as aliens busters.(Kasnije sam nasla da je Vasa Pelagic to preporucivao I kod cmicka na oku)
Nista, dan je poceo kao svaki drugi dan.Naime, razlikovali su samo po stepenu usljivosti, inace licili su kao jaje jajetu.I ponavljali se, isto kao jaje jajetu.Valjda se tako kaze.
Upalih svoju zestoku masinu, odoh “u kafu” do grada. Kafe zvani “vismo tu, o da|”..I visili smo, nije da nismo. Svakodnevno smo, vrlo azurno, upisivali svoje prisutvo.
Dakle, kafa, dakle visilice, poznavaoci prilika su nas(iz miloste, da se razumemo) zvali babe.Nismo se bunile, ne glasno. Svaka od nas je u mislima, ovo je iz 1 u 1, I oca I majku ,i brata od strica khm i citavo potomstvo nasih kumova po nadimku. No, nevazno, zene smo, tako valjda mora.
Kao sto rekoh, dan ko svaki drugi, kafa ko svaka druga kafa, ili prva ako vise volite.
Ne jednom smo oko 13:30 pomislile kako smo do tad vec mnogo posla obavile, cak dvije kafe, 12 abrova I pakla cigareta.Ok, idemo kuci, valja nahraniti sedmoclane porodice.
To ti pricam. Dan ko svaki drugi, kafa ko svaka druga ili ako vise volite…Rucak, mogu vam reci I rucak ko svaki drugi rucak…Zveckalo se, srkalo se, solilo se, biberilo se, sve isto.Licno, ja sam to smatrala vrhunskom romantikom, bonton je bio zabranjena tema za tim stolom za 12 osoba. Nema veze, ljudi smo-sta!?
Neko je oprao sudje, neko je legao ispred tv, neko je, bogme I podrignuo.Ja ne. Ja sam posmatrala I cudno mirna, “jer ja sam nervozan ko leptir” odlucila da zapocnem novu knjigu. Bila je tu, na domaku moje ruke(desne). Sreca, sreca, radost, procitacu opet knjigu zvanu “kekec”.
‘Ocu djavola! Procitacu je al’juce. Moju njeznu namjeru da naucim kekeca napamet, grubo su prekinule njegove rijeci”Sta, opet kreces sa tom vrstom bojkota? Sta, opet si ti, kao, iznad situacije? Sta, mislis da ne znam sta radis?Sta….”.Nemate pojma, mislila sam da toliko ‘sta” rijeci uopste ne postoji. Lijeno, mada grubo prekinuta, digoh pogled sa kekeca, obozavam one njegove cipele, I upitah “Sta!?”Nesvjesno I ja se pretvorih u “sta”, zene smo, valjda tako mora.
“Sta ti meni sta, znas ti dobro sta!”
|”Mislim, sta, sta je/nije u redu”-upitah nevino.Ja sam, naime, takva.
Jos million “sta” je uslijedilo, I ja sam pametno, ne rekavsi ama bas niSTA, odlucila da je vrijeme za kafuu.Pda.
Sjedoh u svoju zestoku masinu, sve uradih naopako, mada sam naopako I ostavila, zaverglah i……O Bogo moj, pa gdje sam to ja? Svijet sam gledala iz “kobra” perspective.Naime, platforma na kojoj parkiram kola je visoka nekih 1.50m(slovima-metar I po), a ja sam na toj istoj platformi, u tom “o Bogo moj” trenutku, bila parkirana samo prednjim tockovima.Ostatak automobila I ja, podrazumijeva se, smo bili u rupi, koja se zove “Tamo, kod palme”.Cudan osjecaj, cudna perspektiva I cudno granje u kolima pored mene.Nikada ranije nisam granje vozila, stvarno.
Komsije su uredno nazivale dobar dan, ja sam uredno otpozdravljala, a on je nakon “buuum” izasao da vidi ko je dobbio sina, jer prasak je licio na pucanj iz pistolja.Razocarano je pomislio da je cerka, I poceo vrlo zamisljeno da gladi svoju jarecu bradicu.|”Hm, hm..hmmm”-ispustao je svoje “hm” negodovanje toliko cesto da sam pomislila da cu zauvjek ostati u rupi ”tamo, pored palme”.Nista se tu nije dalo uciniti, obzirom da samo pauk moze da me izvuce, a pauk ne radi nedeljom-rece on hmnuto.Uhvatih sebe da psujem na sluzbu ‘pauka’, koja, eto, ne obavlja revnosno svoju duznost.Bas sad da ne radi!!.Ok, spavacu u kolima, u kobra polozaju-STA!?
Malo po malo, sve muske glave iz komsiluka su dosle, valjda da se solidarisu sa njim.Solidarisu u hmmkanju, jer osim ptica nista drugo nisi mogao cuti. Vidim ja da je sala otisla tamo gdje sale idu I okrenuh, pametno, poznati broj.Objasnih ja mom inventivnom drugu da sam, eto, zavrsila u rupi, odslusah gromoglasni smijeh, odjednom svi pozeljese da me cuju I kazu nesto duhovito, a utjesno na tu temu, I na kraju rekose da su kod mene za pet minuta.Tako I bi.Ovdje se rijec postuje vise no ista.
Zakacise me nekim sajlama da ne mogu vise unazad, podmetnuse neke dizalice ispod automobile, izvadise me sa sve granjem, prethodno me slikavsi za lokalne novine.Ma, nema veze, sala nas je odrzala.
Posle dva sata kobra perspective, klecavim nogama napipah sigurno tlo.
On je I dalje mazio svoju jarecu bradicu, komsije nisu htjele kafu, moj drug I njegov drug su konstatovali da je memorijska kartica na kojoj su bile moje fotografije permanently ostecena, a ja rekoh da ima Boga.
I vidis ti to, nikad sa sigurnoscu ne mozes reci da je dan kao svaki drugi, jer vanzemaljci u vidu”ostavis mjenjac u rikverc, spustis rucnu I zaverglas” nikad ne spavaju.
"Gubitak Istoka znači dezorijentisanost. Pitajte bilo koga moreplovca – na moru je vodič istok. Ako izgubite istok, izgubili ste uporište, izvesnost, znanje o tome šta jeste i šta bi moglo biti, a možda i sam život. Za kojom ste zvezdom pošli stigavši na ovu putanju? Tako je. Istok je orijentacija, orijentir, Orijent. Tako glasi zvanicna verzija. Tako kaze jezik, a jezik nikada ne treba dovoditi u pitanje.
Ali pretpostavimo ipak nešto drugo. Šta ako je čitava priča – orijentacija, svest o mestu boravka i sve ostalo – šta ako je sve trik? Šta ako je sve – dom, bratstvo, čitava šarada – samo ogromno, sveopšte, vekovno ispiranje mozga? Šta ako pravi život započinje tek kad se usudite da sve odbacite? Kad se otisnete od ukotvljenje ladje porodičnog doma, presečete konopce, ispustite lanac, isplovite van mape, kad jednostavno isparite, nestanete, zbrišete, šta god – možda biste tek tada mogli da živite slobodno! Bez uputstava kako da postupate, zašto i gde da živite. Tamo gde niko ne bi mogao da vam naredi da odete nekud i poginete za njega, ili za boga, niti bi mogao da vas preslišava zbog toga što ste prekršili pravila, ili zbog toga što ste baš vi jedan od onih kojima, iz razloga koji vama, nažalost, ne mogu biti saopšteni, nešto nije dozvoljeno. Možda morate da prodjete kroz okean beznadja, kroz haos i još dalje, morate da podnesete samoću i nesnosan strah zbog gubitka sidra, užas pojedinaca oko koga se obrću horizonti, poput stranica novčića koji je neko bacio u vazduh.
Vi to ne želite. Većina to ne želi. Svetska perionica mozgova ima prilično veštu ruku – ne skači sa te litice, ne idi kroz taj prolaz, ne ulazi u taj vir, ne rizikuj, nemoj preći tu crtu, ne iskušavaj me tako grubo, upozoravam te da me ne začikavaš, a ti to ipak činiš, stavljaš me na probu. Nećeš dobiti priliku, zaboravio si molitvu, uništen si, svršeno je sa tobom, nisi mi ništa, mrtav si za mene, za svoju porodicu, naciju, rasu i za sve što je trebalo da ti bude vrednije od života, i da mu služiš kao gospodaru, da ga slepo pratiš, da mu se klanjaš, da ga obožavaš i da mu se pokoravaš; mrtav si, čuješ li me, gotovo je, bedno kopile, a čak ti ni ime ne znam.
Zamislite ipak da ste to učinili. Da ste iskoračili sa kopna ili skočili u kobni vir i da pred sobom vidite čarobnu dolinu koja se nalazi na kraju Svemira, blaženo carstvo vazduha. Sa svih strana dopire muzika, a vi je udišete – izdišete, bez prestanka, tako da je postala deo vašeg tela. Sladja je od „poseda“ u vašim grudima.
Vina je bila prva koja je to učinila. Ormus je skočio za njom, a ja sam kao i obično bio na začelju. I mogli bismo dugo raspravljati o tome zašto smo skočili, i da li nas je neko gurnuo, ali ne možete osporiti da smo svi to učinili. Bili smo tri kralja Dezorijenta.
