sve sam!
24/9/2007

Dolazim danas u vrtić da uzmem Vuka, otvaram vrata i nailazim, skoro kao i uvek, prekidam im ručak. Zatičem Cecu kako hrani odjednom troje ili četvoro dece, i dok sa osmehom prelazim pogledom preko dečjih lica, osmeh mi se zaledi. Nema Vuka! "Ceco, a gde je Vuk?" Da vam ne pričam šta mi je sve prošlo kroz glavu, kakve sve grozote, ali me je Ceca odmah smirila. "Pa evo ga, tu, iza vrata."

Pogledam - stvarno, Vuk sedi za drugim stolom sam i jede. Mulja. Padne mi kamen sa srca pa se opet nasmejem. "A šta je uradio, pa sedi sam za stolom? Jel' napravio neki pičvajz?" Ceca me gleda u čudu, pa će:

"Ma kakvi, Vuk sedi za stolom za kojim sede deca koja se sama hrane..." MOLIM??? Ko se hrani sam? Pogledam zabezeknuto, moj Vuk sedi sa velikom pelenom oko vrata i kašičicom u ruci, i jede. SAM JEDE! A jel' treba da vam kažem koliko sam bila srećna i ponosna? Bila sam iznenađena jer on kod kuće ne jede sam. Tj, nekako se uvek "namesti" da ga ja hranim, nikada mu nisam pružila šansu da mi pokaže šta može. A može, lepi moj dečko, svašta može!

Onda je Ilija, ono dete koje me stalno meša sa svojom mamom (a ta mama i ja jedino što imamo zajedničko je kratka plava kosa) i trči mi u zagrljaj, počeo da plače, da mi se keša o nogu i morala sam da ga uzmem. Ma nisam morala, htela sam. On je tako mekan i sladak, plavušan lepi i loknasti :) onda je naravno i Vuk počeo da plače, da traži da i njega uzmem, i rezultat je....

Objavio VukMaslacak u 20:25 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (11) | Pošalji komentar