Mrzim skupove svih vrsta: svadbe, slave, rođendane, sahrane, raznorazna slavlja navodno s povodom. Povodi su različiti: rođenje deteta, odbrana radova, dodela diploma I ostalih pički'materina da prostite. Kako god okrenem, sve se svede na isto: osmeh, podsmeh, pobeg.
Gospodin koji je sedeo iza mene, vrlo nesrećno sklopljenih boja na odeći, imao je pogled seskualno izopštenog muškarca. Nogama je uporno gurkao moju stolicu. U pojedinim momentima sam imala blagi osećaj mučnine kao na brodu ili u autu nesrećnog vozača koji uleće u pešačku zonu. Kasnije je taj isti, stajao u redu ispred mene dok smo se slikali, i svojim ramenom podgurkivao moju sisu. Odmakla sam se a on se okrenuo i nešto prokomentarisao. Iza mene u redu je stajao mršavi malac, viši od mene za dve glave. Koščatim kukom se zabijao u moje mesnato rame. Jebote! Guranje bez kraja i konca. Smešak molim! Klik, klik, klik. Je l' gotovo? Nije. Sabijte se, rekla je plavokosa, starija slikalica. Taj u teget košulji, sisopipač, nije ulazio u kadar. Gle štete!
Gospođa C. Njena pojava remeti moje seksualne fantazije s nekim prezrelim, mirisnim čikom. Nemoguće je neprimetiti njen zao pogled, male sise ( veličina nije presudna, da se razumemo ) i hurke na leđima. Nemoguće neprimetiti siktanja na sve žene oko nje, ni krive ni dužne. Ipak, učinila sam joj plezir, zagrlila sam je i zahvalila joj na svemu što je učinila za mene. Ni ne zna kakvu mi je uslugu učinila dajući mi primer kako ne treba. Ne, nikako. I kad mi padne na pamet da izigravam dominantu kučku, njen mi mračni lik zamagli svaku ideju o tome. Brže se bolje prešaltujem na sebe samu i odustanem od ideje da vladam svetom. Jebiga.
Gospodin D, već vremešni ali vrlo dobrodržeći i dobrućudni čovek, stis'o mi je ruku dok mi je pružao parče papira:“Čestitam kolegenice. Danas ste postali diplomirani Nikogović!“ Iskreno mi se osmehnuo, a i da nije iskreno, who cares? Ima lep osmeh koji pleni a ja se palim na osmehe, što njegova 'private bitch' ne može da zna.
Sreća, pa imam svoje utočište na drugom spratu s pogledom na svemir. Sreća, te uvek oko sebe imam ljude s kojima vreme proleti, odleti, pa mi sve bude žao kad kažu da odlaze. I smišljam sve kako bih još malo mogla da ih zadržim iako voz/autobus/auto kreće. Danas sam upoznala čoveka kog je tako lako i lepo imati za prijatelja. Lako, jer ne komplikuje stvari, lepo jer je Čovek. Za takva opažanja ne treba fakultet, možda malo iskustva i pogled u oči. I mnogo smeha. Smeh od kog se ukoče mišići na obrazima i prsnu suze iz očiju. Zapita se čovek:“Pa gde si ti celog mog živoa?“
I tako. Zapljusne nekad tako neka neočekivana sreća. Shvatiš kako si na vr' sveta i kako ti niko ništa ne može, kako imaš svega baš koliko treba i kad treba, i da „ništa ja tu ne bi' dir'o“. Usput, staviš kamenčić u papuču, da ne zaboraviš kako život ume da bude kurva, pa ako već nešto treba da žulja, nek žulja kamen.
Pljuge, petonije, sladoled i preliv od čokolade, kafa s mlekom, bol u krstima, osmeh, vrištanje iz susedne sobe, kiša, seks bez najave u po bela dana, cvet, zahvalnost, rame... ma život jebote. Život.