Monday, November 16, 2009 -
Mogao je biti i petak ili četvrtak. Mogla je biti rana jesen ili kasno proleće. Sve jedno. Bilo je kasno popodne ( a mogla je biti i mrkla noć ), dok smo stajali, okrenuti jedno drugom kao poslednji osuđenici. Znam, ovo "osuđenici" zvuči kao loša projekcija još goreg filma. Nekad mi se činilo da je blizina tako ružna, kao slika nagrižena prašinom, kao izbledela boja na omiljenom džemperu. Bože, iz daleka je sve tako lako, jednostavno. Znam svaki korak, svaku reč, svaki gest, a onda se desi blizina i sve to najednom zamre u meni. Zbunim se kao na prvoj priredbi ( kad sam imitirala Marinu Perazić u kratkoj suknji i pevala "Kolačiće" ). Nervozno sam štipkala unutrašnjost džepa pokušavajući da se setim teksta:"Danas kada postajem pionor, dajem časnu... ", ma najčasniju.
Šta sad hrabra ženo? Na poslednjoj dodeli oskara za najbolju žensku ulogu, sasvim slučajno si bila preskočena. Setila sam se reči svoje moje:"Zar sam zbog tebe razvlačila stomak i dobila strije! Uništila liniju i posvetila se?", setila sam se i njenog izraza lica i bila preplavljena histerijom. Iznutra. Ako suze mogu da teku na unutra, onda su tog popodneva tekle, i ako može da se pukne iznutra, a spolja da se ostane ceo, onda sam ja potpuno, sasvim, ne planirano - pukla.
I taman kad sam pomisilila da je vreme da zavese padnu, osetila sam kako se jedan tračak podneva vrti oko mojih kolena i vezuje ih u nepokretne udove. Usnama, polu otvorenim, zagrizla sam potpuno zreo poljubac. Osetila sam ukus raspukle breskve i prepustila se talasu da titra mojim slabinama.
Da se može umirati i rađati, sve u jednom danu, rekla bih: tog sam dana umrla i ponovo se rodila.
Udaljena samo dodir od tebe, zamislila sam se nad slikom budućnosti, znajući da je cepkanje vremena uzaludna rabota. Popodne je otplesalo poslednji takt svetla i nestalo niz jednu dorćolsku ulicu. Ulegnutom stranom ulice, skoro bez svesti, stigla sam da odredišta tišine. Zamaglila sam pogled, utuljila sam reči i ponovo se, bez ičije dozvole, upokojila u svoje lavirinte. Prekrivena starim, izanđalim a tuđim ćebetom, klonula sam od umora. Te sam noći spavala za sve neprospavane noći.
Jutra se ne sećam.
Ne sećam se više ni tog popodneva. Zar ne?
"Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća. To mora biti suluda i neobična hrabrost usiditi se komadati i usitnjavati Vreme." Miroslav Antić
|