Thursday, June 11, 2009 - Trn u oku
Jedna od stvari, pojava, koja nikad neće prestati da me iznenađuje je licemerje. Odavno sam shvatila da su licemeri beskičmenjaci, koji pošto - poto moraju negde da pripadaju, da budu prihvaćeni od "svojih", makar se time spuštali na najniži stepen razmišljanja. Bitno je pripadati.
Liz tamo, liz 'vamo.
U mom životu je postojala osoba za koju sam mogla ruku u vatru da stavim i da kažem:" Za nju sve možete reći, ali da je licemer - NIKAD!"
Kako sam samo bila u krivu. Pojela sam govno, servirano na lepom, keramičkom tanjiru, sa sve escajgom, srebrnim, i salveticom da brišem usta. Uz osmeh i banalizaciju svega što se dešava.
Sedela sam mirno, dok mi se plafon vrteo i vrteo i vrteo. Cigaretu sam tresla pored pepeljare, promašila sam usta dok sam pokušavala da suvo grlo učinim prolaznim.
Smešak.
Nož se zabada s preda, uz prijateljski sjaj u očima, poprskan dobrim namerama. Okreće se polako, da se koja tačka bola na propusti, a onda se vadi, polako opet, da se momenat zapamti.
Dok sam krvava pokušavala da skapiram šta se zapravo dešava, čula sam umilni osmejak, koji je kao cvrčak pevušio:"Bože kako si samo glupa! Kako si samo glupa! Zar si mislila da ću ja... hahahahahaha!"
Još nisam podlegla ranam , ali, da sam bacila ključ u bunar, jesam. Predhodno sam dobro zatvorila vrata, zaključala, izbrisala sve tragove i dezinfikovala ranu.
Ostala je još krasta, koja će vremenom otpasti.
Ožiljak će, naravno, zauvek da ostane kao spomenik palom "borcu" za pravdu.
Jebiga.
Predamnom je lepo i dugo leto, sređivanje stana, put u najlepši grad ( posle Novog Sada, naravno ), susret sa ljudima koji umeju da čuvaju Čovečnost i onda povratak u najdraže gnezdo na svetu.
Stoga, nema razloga da žalim za nekim ili nečim, što nema vrednosti, a to se sagleda, tek pošto poteče krv iz rane.
Što nas ne ubije, to nas ojača.
I guess.
|