Thursday, March 5, 2009 - S L U N N C E
Godine mi donose mir. Razumevanja stvari koje i onako ne želim da razumem, susrete koji uprkos tome što opterećuju donose novo saznanje. Učim i marljivo hvatam beleške. Na jednoj od potamnelih beleški sa izbledelom tintom stoji tvoje ime ( i pored cvetić, jer, to je bila faza kad sam mislila da umem da crtam ). Pored tvog imena sled događaja. Od danas.
Pokušavaš da me zasmeješ, a meni se kovitlac misli penje uz kičmu. Osećam tvoju hladnu ruku na vratu i prste na potiljku. Zaspala bih da mogu, ali, kako nisam kobila i ne mogu da spavam dok stojim, naslanjam ti glavu na levi grud i slušam ti srce kako ritmično tuče.
Grliš me i ljubiš u glavu, a ja se onda propinjem na prste i vraćam ti kusur od poljubaca. I baš sam smešna, jer su mi oči suve i sve je kako treba, a ja brinem jer mi se čini da će opet kiša.
Jebem ti zimu, šapućem i ponovo čujem kako se smeješ. Smeješ se kao štektalica. Smešno se smeješ, gotovo zarazno.
Tako zabijena u tvoje telo, počinjem i ja da se smejem i sve se više pribijam uz nabore kaputa koji me dele od tvoje kože.
Na tom papiru, ispisane reči. Gola tela, znoj, pa onda kafa u krevetu, pa onda doručak na istom tom mestu. Pa daljinski i neki glupi, ratni film sa sve petokrakama. Kikoćem se i osećam kako mi mrvice od doručka bockaju guzicu.
- Želim te k'o pljesku sa urnebesom i zelenom salatom ... i pomfritom.
Zatvaram oči i tonem u san. Sit.
A ti krećeš. U stvari, već si kod vrata. Vrisnem za tobom:
- Ej bre, nisi mi vratio kusur.
Čujem bat tvojih teških cipela. Na vratima te cmačem i molim Boga da niko ne naiđe. Gužvam papir u ruci i mašem ti.
Sva satkana od ludosti, mašem ti kroz prozor. Dahćem u isti i crtam malo srce, koje isparava, pre nego sam prstom stigla do zadnje tačke, koja bi bila završnica srca.
I gledam te u daljini.
Crni se kaput ljulja. Nebo se spušta i pada mrak, dok Sunce skida šminku maramicom za skidanje šminke ( za osetljivu kožu ) i odlazi na počinak, sasvim sunčano i okruglo.
Kao moje srce.
|