Monday, December 29, 2008 - Aj' mi odsviraj "ono", nez kičmu ...
Vetar luduje po bulevaru. Vrišti mi košava oko uvojaka na temenu. Hladno mi je. Plućna maramica mi se pogužvala u smotuljak od nedostatka kiseonika. Boli me ono mesto ispod desnog, zadnjeg rebarca, gde kažu da boli kad nemaš kondiciju. A imam je, i tek kako. Sve je to zbog grča od hladnoće.
Koračam sigurno po skliskom asfaltu, smrznutom urinu beskućnika, pikavcima i ... mislima. Mislim, mislim, mislim... dakle postojim. Gledam svoj odraz u jednom od onih kičasto okićenih izloga. Izgledam dva puta veća nego što jesam. I smejem se, dok mi obe jedinice trnu od hladnoće.
Pomalo mi izmišljeni dijalozi sa tobom ( preko telefona, uživo, preko pisma ) prolaze kroz glavu. Rekla bih ti ovo, rekla bih ti ono. Možda ne bih ništa. Možda bi se igrao mojom kosom ( u porastu ) dok mi trnu slabine. Možda imaš velike šake i otvrdle vrhove prstiju. Smejem se ( i opet mi trnu jedinice ).
Znam da te ovde ne mogu sresti, samo eto. Uvek je dozovoljeno maštati. Uvek je dozvoljeno biti „glup“, jer, glupost je ukras nas plavuša. Meni se to dopada. Nikad se nisam bunila kad pričaju viceve o nama, samo nam zavide što uvek imamo prednost. I baš u tom „plavuša momentu“ doživim da mi čika u nekom pežou stane na prelazu bez semafora i pokaže mi rukom da mogu bezbedno da pređem. Klimam glavom u znak zahvalnosti i kližem se do druge strane.
I onda stojim i čekam. Mislim, ja znam svim svojim bićem da nema šanse da naiđeš „slučajno“ jer si u drugom gradu, ali, netom pred polazak sam gledala glupav film u kom se baš tako sreću dvoje. Kao slučajno, dok ona nešto prevrće po torbi. Ja ne mogu da prevrćem po svojoj, nemam čerez čega.
I eto. Tu si. Bezobrazno dobar i simpatičan. Privio si mi se uz misli kao debeli, crni mačor uz kube, iz kog frcaju varnice....
Ma nema veze što možda ne postojiš, sve dok postoje reči kojima me podsetiš da su stvarnost i mašta usko povezane. Kao ti i ja, kao crna i bela mačka, kao hladno i kuvano vino. Kao stisak, kao hladan zid... kao mi.