opet mi je srce tugom zavijeno

bolom opijeno..

I ti bi ponovo da možeš njime vladao

a nikad ne bi mjesto mene padao...

Opet bi neka druga zauzela moje mjesto

i opet bi uz nju i tebe bilo pretijesno,

i ti bi tražio izgovore

da ostaneš vani do zore..

Opet mi je duša zarobljena

opet mi je pamet razdijeljena

i opet volim onog koga ne smijem

iz iste boce laži pijem.

Opet se gnijezdim tebi u grudima

opet se nadam novim čudima,

a znam da sve kratko traje

tvoje srce me uvijek iznova izdaje...

Ponekad se pitam zašto postojim...?
...zašto, kad živim u snovima svojim...?
...zašto me nitko ne podnosi...?
...moža zato jer im moje srce samo tugu donosi...
...zašto sam počela piti...
...a poslije ću suze liti...?
...zašto plačem svaki dan...?
...možda zato jer je izgubljen životni san...
...zašto me Bog stvori...?
...kad se ni roditelj za mene ne bori...
...zašto tražim sreću...?
...kad ju nikad više sresti neću...
...zašto ne mogu umrijeti...?
...zašto kad mi srce prijeti...?
...možda zato jer postoji netko gore,
...tko želi da živim i budim se u zore...
...netko tko želi upoznati moj smjeh...
...tko ne želi čuti moj novi grjeh...
...netko tko mi želi reći...
...da počnem vjerovati u njega i naći ću put prema sreći...
...Bog te je stvorio, dao ti mozak, srce...

Sve je ostalo na tebi...

On tu ništa ne može...