Volim te,je teška reč..

18/9/2006

...

..čudno je,moram reči,nemati poruke na mobitelu
u kasnim satima,neodgovorene pozive od jedne
određene osobe..Soba mi je ponovno razbacana..
Nemam razloga da je pospremam kad znam da rano ujutro nećeš biti tu
da se uvučeš u moj krevet
i hladnim me nogama potpuno razbudiš..
Ne kuham više tako često..
Izgubila sam apetit..valjda..
Ne smejem se više tako često.. Nema više one žice zato..
Košarka me počela nervirati..
ne znam iz kojeg razloga..
ma sve me nekako nervira..
kad sam odlazila jučer,tvoj pogled je bio pun straha..
taj pogled.. htela sam reči:
" ej..Ne brini..Moram samo na vlak..Sve je ok.."
ali nisam.. znala sam da ne bi bilo prikladno..
lagala bi kad bi rekla da nisam ponovno osetila mržnju..
Na tren..kad ti se osmehnula..
Ali tad sam pogledala prema tebi i videla sam da se
smešiš i ti..to je bilo dovoljno da nestane taj osećaj..
Sve je u svemu isto,od onda kad  sam te zadnji put videla,
kad sam rekla:Zbogom...

                                    


07:45 , 18/9/2006 1 komentara Link


16/9/2006

...

Odavno se hvalim da poznajem sve moguće stvari od kojih se sastoje naši životi,da ih sve mogu pobrojati na prste jedne ruke,ta rugla zbog kojih nikad ništa ne ide planirano..Volela sam idiotsko ismijavanje svakog ko mi se pokušao uplesti u postavljanje predstave,
predivne osmehe,zamišljena lica u kišnoj jeseni,šetnju po letnom pljusku,zastarelu odeću,kavu bez mleka,dela bez autora,samo glazbu,bez reči.Sanjarila sam o svemu i svačemu;o ljubavi bez premca,o budućnosti bez laži,o životu bez straha,o događajima o kojima je nepotrebno
govoriti,o vrlinama ljudi koji su savršeniji od mene,o dolasku vlaka koji će me odvesti pravom odredištu-nekad sam verovala u sve čarolije…Pisala sam pesme koje su javnosti ostavljale dojam starosti duše,izmislila sam i novi jezik za sve to.Počela sam doživljavati boje na drugačiji način i davati im druga imena.Imala sam pismo za tebe i mene.Prevod sam očito zadržala sama za sebe.Ispisala sam stranice i stranice tišine ne progovorene misli.
Na papir sam stavljala krv.Osamljeni duh imao je znatnog uticaja na moje izražavanje.Naviknula sam se na jednu osobitu halucinaciju: videla sam
tvoje oči pred sobom.Tvoj osmeh koji me napajao kao što kiša napaja one žedne zadovoljstva..Htela sam biti kap koja će prelevati čašu,koja će naterati
celi grad da sam sebe živog pojede.Od radosti tvoje slobode počela sam se izležavati nasred ceste u gluvo doba noći te promatrati zvezde u nadi da ću pronaći tvoju..da ću pronaći tebe..Još jednom.. Za sebe… Tamo gore.Postala sam nema opera,shvatila sam da sva živa bića imaju neku vlastitu sudbinu-sitnice nisu život,one su način upotpunjavanja zrakopraznog prostora našeg života.Svako biće pripada drugom biću..i uprkos prije navedenoj
činjenici,ja te se odričem jer ti više ne pripadaš meni.Ljubavi,odrekni je se i ti.Na mene je palo prokletstvo duge.Sreća je bila moja loša sudbina,moj crv koji je pojeo ružu.Okus poput meda s tvoje kože.Danas i ja znam prepoznati lepotu i znam kakav je osećaj kad izgubiš.

 

 


23:19 , 16/9/2006 4 komentara Link


16/9/2006

..znali su..

...podigla je glavu prema oblacima koji su se nadvili iznad nje......približavali su  se tako neobičnom brzinom....oni crni,teški oblaci.......grmljavina se čula u daljini,počela je trčati,iznenada,kao da joj je nešto dalo nadnaravnu snagu...nije se osvrtala,jer nije imala baš toliko vremena.....grmljavina se sve više približavala....postajala je sve jača i jača....
a njeni koraci sve teži i teži....ne mogu više.....MORAŠ....govorio joj je neki glas
unutar nje....nije više mogla da dođe do daha...misli su joj se rasipale na
hiljade komadića....u jednom trenutku....tako iznenada našla se na podu....
duboko je udahnula u nadi da će predahnuti,ali bila je to ipak samo prašina....
od boli koja ju je probola u grudima...navrle su joj suze na oči....
jedna od njih je polako klizila niz njen obraz i pala....pala na suho tlo...«Žao mi je, pala sam»rekla je drhtavim glasom,skoro nečujno...
u tom trenutku vjetar je snažno zapuhao...grmljavina je postala tako glasna...
odjednom su je okružile milijarde kapi.....kiša......napokon kiša koja je
dala život suhom tlu...natapala ga je....oživljavala ga...«kako je ovo prelepo.....»
..pomislila je u sebi....čim se kiša  spustila,grmljavina se stišala...vetar
je prestao puhati........shvatila  je....da je ponekad potrebno pasti da nastane nešto
novo...nešto tako predivno i zapanjujuće...
22:44 , 16/9/2006 1 komentara Link


O meni

Home
Moj Profil
Arhive
Prijatelji
Foto Album

Linkovi


Kategorije


Poslednje napisano

...
...
..znali su..

Prijatelji