Cetiri sata kasnije i dalje je lezao na ledenom asfaltu, zamrznutog pogleda i ukrucenog tijela, gurnut na samu ivicu puta od strane prolaznika koji nista vise nije mogao da ucini.
A tako mu je malo nedostajalo da doceka sunce novog jutra u Beogradu. Skoro je presao obje trake Brankove ulice, zgrcivsi se i zacvilivsi momenat prije nego sto ce ga prva kola udariti. Sirena, tup udar plastike, prevrtanje izudaranog tijela, ni naznake kocenja. Zatim pokusaj jadnog kuceta da predje taj preostali metar, do ivice puta, osujecen novim udarcem, a zatim gazenjem tockova, opet bez pokusaja da se zakoci. Koprcanje, neuspjesno uspravljanje na noge, panicno vrcenje repom, a onda trece gazenje od strane jos jednog vozaca koji takodje nije ni pomislio da zakoci, odbacivsi vec izlomljeno tijelo nekih desetak metara od mjesta prvog udarca. Zatim cetvrto gazenje, cisto kao potvrda cinjenice da je velikoj vecini vozaca u Beogradu vaznije da stignu pet sekundi ranije do sljedeceg crvenog svjetla na semaforu, nego li da sacuvaju zivot jednog mladog zivog bica, koje ima razum, ali i emocije, znatno razvijenije od bilo kojeg od njih.
Znam, ocekuje od mene da mu to dokazem, onoliko nesvjesno, koliko i svjesno. Zna da je u krivu, ali cika me, kao sto starac cika svog unucica, da mu dokazem suprotno. Samo sto on nije starac, i ja se ne osjecam kao unucic. Znam ga, bolje nego sto on misli da mene zna, a misli da me poznaje dobro. I zato ga ostavljam u zabludi, jer zapravo sam veci starac od njega, umoran i zadovoljan spoznatim, bez snage da ucinim sebe boljim covjekom, barem ne ovaj put.
Vrijeme je postalo bezlicni kontinuum. Godisnja doba, raspale kuce, suplje patike, nisu stvari po kojima bih mjerio vrijeme. Zaglavili smo, svi kolektivno, i zaglavili smo i vrijeme sa sobom. U strahu od sutra, okrecemo se proslosti. Idealizujemo krvnike, zaboravljamo stare greske spremajuci se da ih ponovimo. Tako se ne vodi drzava. Tako se ni u kafani ne bi smjelo ponasati. Tamo gdje glupost glavnu rijec vodi, podlaci trljaju dlanove...
Ostavljam ga sa njegovim mislima... Bilo je prijatno provesti dan ispred te kamene kuce, brsljanom obrasle, na osuncanom proplanku bogatom mirisima hercegovackih livada. Zmija je uvijek bila tu, u tom kamenu, zaglavljenom izmedju noznih prstiju, zajedno sa izdancima kadulje i hajducke trave.
"Suprotnost zlu nije dobro, nego ljubav, bas kao sto je suprotnost dobru ravnodusnost, i kao sto postoji jasna razlika izmedju postojanja i nepostojanja, odgovorno tvrdim da u svijetu zlo i dobro ne postoje, nego na mjestu njih postoje ljubav i ravnodusnost", cika me tim rijecima i sada, ceka da ga demantujem, ali preumoran sam za beskrajna nadmudrivanja, bez svrhe i smisla.
Ne osvrcem se vise nazad. Veceras je jedan mladic dao zivot za slobodu, za nesto sto je smatrao boljim svijetom. Ubilo ga je ropstvo onih koje je pokusavao da oslobodi.
Mozda nam jednostavno, vise nije vazno...
***
Idem nekamo, kroz tamu. Ne vidim svjetla, ali ne mogu da stanem. Vrijeme i prostor se slivaju u bezlicni kontinuum oko mene... Moji koraci, moj su zivot. Vrijeme je da se cisti...
Sujeta, strah, ili jednostavno nedovoljno poznavanje onih s kojima ste se nekada osjecali jako bliski, zvali ih prijateljima, bracom ili sestrama, gurnuli su vas u "recycle bin" njihovih zivota. Nista strasno, nista posebno - svakodnevna pojava, jos ukoliko niste ostali "duzni", nemate nikakvih prava da se zalite, zar ne?
A koliko vas je ikada odradilo "Restore" nad "kantom"?
Ne znam za vas, ali ja obicno koristim "Shift+Delete".