Ne, nisam izvukao neku staru plocu sa zaboravljene police, pa ni kasetu iz starog ranca na terasi gdje cami zajedno sa svojim sestrama i kasetofonom kog samo sjecanje na neke stare dane cuva od kontejnera ili ciganske cerge u najboljem slucaju. Ne, mada me sjeta uhvati svaki put kada se sjetim tih dobrih analognih dana u kojima si svaku kasetu sa ljubavlju okretao po dekovima i svaki album pamtio do najfinijih detalja (grrrr, ovdje mi je prije dvije godine sazvakao traku... ovdje sam je morao prespojiti, uh... ovdje se malo gubi desni zvucnik, do pocetka solaze, itd.). Ne, proslo je vrijeme kada je svaka kaseta, svaka ploca, svaka pjesma imala neku posebnu toplinu, hladnocu, metalnu cvrstinu ili njeznu mekocu kojima su zracile dok si ih rarzmjenjivao sa drugovima usijane od ljetnjeg sunca ili smrznute u dzepovima zimi i radovao im se kao malo dijete...
Ne... Danas imam kompletne diskografije i terabajte muzike i kada se nesto novo snimi samo ga priheftam u unaprijed odredjeni folder na unaprijed odredjenoj particiji za tu svrhu odredjenog hard-diska. Nema vise polica, nema vise pozajmljenih kaseta koje jedva cekas da vratis, pa da ponovo slusas. Sve je tu, raspolozivo, nadohvat ruke, zaboravljeno medju hiljadama i hiljadama slicnih, i tako prazno...

Ipak, vec par nedjelja i medju tim hiljadama slicnih, jedan glas vapi, dok se trudim da ga uporno iskuliram... Jutros nisam imao previse izbora... Folder EKV-a u lijevom uglu mog Commandera, flash drive na drugoj strani, konacno F5 i vec osjecam kako dobijam svoju dozu... krvotok mi se puni zajedno sa progress barom, do 100%... Oprastam sebi izgubljene Paca de Luciu i Al di Meolu dok prelazim vrata stana pracen poljupcem i mahanjem...
"Oci boje meda", zatim "Aut", "Vrt", "Platforme"... Muzika i poezija koje vec godinama nisam slusao, vec prezaleni zal zbog (jos) jednog genija, inspiracija pohranjena u svakom tonu koji ponovo otkrivam... Blokada u mojoj glavi, blokada cula, razuma i bilo kakve zelje za akcijom... I kao da mi je dosla "jesen" pred kraj zime, obamirem i slusam sve te pjesme hiljadu puta odslusane, a sada opet nove i svjeze, poput prijatelja kojeg godinama nisam vidio... Samo da se sjetim... od 2004. ili '03., recimo...

I zaboravljam sve sto sam rekao i napisao o hiljadama istih... Ovaj moj USB drive nikada nije topliji i drazi bio, cak ni ovaj laptop nad kojim pokusavam da se skoncentrisem za rad dok govorim sebi "hodaj... hodaj..." nije vise samo crni plasticni simbol neokolonijalizma.
Ne, sada nije vrijeme za posao... Vrijeme je da skinem paucinu sa jos jednog mi dragog mjesta i prosetam malo ulicama grada kog sam ponovo zavolio.