Znao sam da cete provaliti, prije ili kasnije, bez obzira sto sam se svojski trudio da ispunim zavjet svoga pokojnog, gore pomenutog prijatelja, Wolfie-a, ali jednostavno vise nisam mogao... Morao sam da priznam - ja nisam Wolfie!

Upoznali smo se pred kraj gimnazije, postali najbolji prijatelji, dijelili najintimnije misli, ideje, tugu, srecu, filozofirali satima o stvarima koje su nas kasnije izgradile, i poznavali smo jednoga bolje nego ikoga drugog, ali i pored svega toga, bili smo dva koliko slicna, toliko i razlicita svijeta.
Bio je jako ponosan na sve napisano ovdje i zamolio me je, na samrti, da nastavim njegovo djelo, jer nas dvojica smo ionako bili jedna osoba...

I tako, vec duze od dvije godine, pokusavam da odrzim obecanje svoga dragog prijatelja, trudim se, nekada bolje, nekada slabije, ali na kraju jednostavno ne ide - stidim se svojih rijeci pokraj njegovih, gadim se samome sebi zbog tih bijednih pokusaja koji skrnave moga pokojnog brata, i ne mogu vise to da radim.

Ne znam ni kog mi je vraga trebalo sve ovo. Razmisljam i da izbrisem sve ove redove, zajedno sa zapocetim postom i vratim se svom zivotu, ali onda se sjetim koliko mu je sve ovo nekada znacilo i shvatim da nemam prava na to - ne zasluzuje zaborav, ali ni skrnavljenje svoga djela s druge strane.
A znam svako njegovo djelo kako je nastalo...
Sjecam se kada bi mi pokucao na prozor, u 3h ujutro sa novom pjesmom, pun nemira koji ga je tjerao na lutanje ulicama bilo kog grada u kom smo zivjeli. Sjecam se upaljene svjece, gitare u mojim rukama dok bi mi citao stihove, a ja se trudio da ih utopim u melodiju...
Sjecam se svake fine djevojke i svake kucke, u koju je bio zaljubljen...
Sjecam se kako su mu lomile srca, i kako im je lomio srca.
Sjecam se kako je mrzio totalitarne rezime, kako se vatreno zalagao za slobode, ljudska prava i prosvecenost.
Sjecam se kako je velicao obicnog covjeka i ponizavao sve one koji su mislili da su nesto vise od toga.

Sjecam se... Suvise toga se sjecam, ali moram da cutim, jer za razliku od njega, koji je bio jak, ja sam suvise slab da objasnim, da se upustim u pustolovinu potrage za "onim", za "logosom" neuhvatljivom za rijeci.
A on, zaronio bi u svoje dubine, suocavajuci se sa svim zvijerima iz dubina svoga Ida. Neustrasiv poput Prometeja izazivao je bozanstva svojih strahova, kezio im se u lice i vukao ih sa sobom, samo jos dublje, do samoga dna, gdje ih je surovo razbijao o kamenja podzemnih rijeka.

Bio sam ponosan sto imam nekoga takvog pokraj sebe.

Za razliku od njega koji se nije libio da kaze istinu u lice, ja sam uvijek pazio da ne povrijedim osobe do kojih mi je stalo, i time bi ih kasnije povrjedjivao samo jos vise.
Za razliku od njega, ja sam bio kukavica, cak i kukavica da to priznam, ali da ne zalazimo vise u patetiku.
Da moze, sada bi povracao od muke gledajuci me ovako nespretnog s rjecima, zato bolje da prestanem na vrijeme. Bolje da ga pustim na miru, dok jos ima vremena, jer ako se povampiri, ponovo ce sranja poceti da stvara.
Samo cu se jos jednom oprostiti od njega, njegovim rjecima:

"... izbljuvao sam vatru iz srca, najbolje je kad je hladno."