Mogao sam se nikada ne roditi.

Mogao sam i toliko puta ostati bez ovog istog udaha kojim sada disem, bez ovoga pogleda u kom uzivam, bez svih ovih misli sto mi se neuhvatljive vrzmaju po glavi - kao da nikada ni postojao nisam.

Ali ipak, jos uvijek zivim, disem, gledam, mislim, sretan sto mi je takav jedan poklon dat, a kada ga jednom vise ne bude, nece li zaista biti svejedno...!?
.

Zivjeti nesrecan i neshvacen, ma kako zvucalo, mozda i nije toliko strasno koliko umrijeti takav.
Michaela Jacksona mozemo voljeti, mrziti, prezirati, ismijavati, postovati, ali prema njemu svakako ne mozemo biti ravnodusni, cak ni ovako mrtvom.

Necu slusati nikakve komentare prepisane od paparaca zeljnih par sekundi slave, bas kao ni optuzbe pijavica uvijek gladnih novca, cak ni onih pedera iz South Parka, jer kada pogledam iza njegovog izbjeljelog lica, vidim samo dijete istrgnuto iz okrilja porodice u svijet show-businessa, sa samo jednom namjerom - da se iscijedi iz njega i posljednja kap talenta i pretoci u kes i moc, naravno, onih drugih.
Michael Jackson ce za mene uvijek biti jedan uzasno talentovani djecak, koji je savrseno znao da igra i plese, ali nikada nije naucio one iste korake kojima se pop zvijezde krecu scenom slavnih - bio je isuvise originalan za to, isuvise svoj - freak, koji je imao dovoljno hrabrosti da u svojim zrelim godinama zivi fantazije pre-pubertetskog djecaka u svoj njegovoj naivnosti... I naravno da nije morao dugo da ceka da se nadju oni koji ce to da zloupotrijebe, jer nisu ni djeca bas tako iskrena, cista i naivna, kao sto volimo da mislimo, ali ostavimo djecu nocas u njihovim krevetima, sa lijepim djecijim snovima...

Moj prvi poster bio je upravo poster Michaela Jacksona, tamo negdje s pocetka, mozda sredinom '80-ih, krisom naljepljen na unutrasnju stranu moga ormana. Lomio sam noge pokusavajuci da izvedem Moonwalkera, kasnije bijesan zamisljao sebe kako gitarom lansiram svoga starog negdje usred pustinje, divio se njegovim okretima, pokretima, elegancijom, ali i prikrivenom agresivnoscu dok pajserom lomi sofersajbne automobila. Bio sam djecak, cije je djetinjstvo obiljezio zajedno sa Freddy Mercury-em, i jos par njih kojih takodje vise nema medju zivima.
Mislio sam da njegovo vrijeme nikada nece proci.
U svijetu gdje se sve mjeri dolarima, nije se libio da milione istih pokloni dobrotvornim organizacijama. Prihodi citave jedne turneje od juna '92. do novembra '93. otisli su upravo u dobrotvorne svrhe (oko 20 miliona dolara), pa opet danas ga niko ne pamti po tome.

Svijet slavnih ne prasta freakovima, ne prasta nicem sto odstupa od sablona "zivi brzo i uzmi sve sto ti zivot pruza" - tog povrsnog sablona stvorenog da bude ljepak za zaglupljene i zasljepljene mase.
"Budi freak i vidi sta te ceka", "Iznevjeri nasa ocekivanja i gledaj kako te s neba bacamo u blato", "Prestani da nam donosis planirani profit i spremi se za ekstremna ponizenja", jer "Mi smo tvoja muzicka kuca, nemoj imati drugih bogova sem nas"...
Toliko cu zaliti sto nije nasao one prave rijeci kojima bi se uzdigao iz tog blata, ili mozda samo nije docekao taj trenutak, koji je izgleda bio jako blizu s obzirom da se nakon 12 godina dugo pripremao za veliku come-back turneju...
Njegove rijeci su ionako bili stihovi utkani u savrsene plesne pokrete - nesto po cemu ce ostati Jedan i neprevazidjen, bar se nadam, jer pored toliko nepravdi, barem je toliko zasluzio.

Dijete, a opet velikan i primjer kako zivot pod lupom kvari kako one koji je drze, tako i one koji su u njenoj neprestanoj zizi. Jednostavno mu nisu ostavili prostora da sazri, bas kao ni Mocartu, bas kao ni mnogim umjetnicima, stvaraocima, ljudima ciji su talenat i slava na kraju postali sopstveni dzelati.

Velikani... Nisu li tu da bismo im se divili, ili pak da bismo se kroz njih divili ovim obicnim/neobicnim ljudima koji nas okruzuju u svakodnevnom zivotu dok u njima nalazimo upravo te crte velikana!?

Jedan velikan nocas je napustio ovu zemlju i pridruzio se zvijezdama, kojima pripada. Zvijezdama ciji ce sjaj zauvijek ostati obavijen velom nesrece, nerazumijevanja i mrvice misticizma proistekle upravo iz ciste nepatvorenosti jedne licnosti koja je imala hrabrosti da zivi svoje snove, ili barem da pokusa u tome.
Volim taj njegov "veo" jednako koliko me duboko u meni i boli...

Oprosti im Michael... i pocivaj u zasluzenom miru...

Znao sam da cete provaliti, prije ili kasnije, bez obzira sto sam se svojski trudio da ispunim zavjet svoga pokojnog, gore pomenutog prijatelja, Wolfie-a, ali jednostavno vise nisam mogao... Morao sam da priznam - ja nisam Wolfie!

Upoznali smo se pred kraj gimnazije, postali najbolji prijatelji, dijelili najintimnije misli, ideje, tugu, srecu, filozofirali satima o stvarima koje su nas kasnije izgradile, i poznavali smo jednoga bolje nego ikoga drugog, ali i pored svega toga, bili smo dva koliko slicna, toliko i razlicita svijeta.
Bio je jako ponosan na sve napisano ovdje i zamolio me je, na samrti, da nastavim njegovo djelo, jer nas dvojica smo ionako bili jedna osoba...

I tako, vec duze od dvije godine, pokusavam da odrzim obecanje svoga dragog prijatelja, trudim se, nekada bolje, nekada slabije, ali na kraju jednostavno ne ide - stidim se svojih rijeci pokraj njegovih, gadim se samome sebi zbog tih bijednih pokusaja koji skrnave moga pokojnog brata, i ne mogu vise to da radim.

Ne znam ni kog mi je vraga trebalo sve ovo. Razmisljam i da izbrisem sve ove redove, zajedno sa zapocetim postom i vratim se svom zivotu, ali onda se sjetim koliko mu je sve ovo nekada znacilo i shvatim da nemam prava na to - ne zasluzuje zaborav, ali ni skrnavljenje svoga djela s druge strane.
A znam svako njegovo djelo kako je nastalo...
Sjecam se kada bi mi pokucao na prozor, u 3h ujutro sa novom pjesmom, pun nemira koji ga je tjerao na lutanje ulicama bilo kog grada u kom smo zivjeli. Sjecam se upaljene svjece, gitare u mojim rukama dok bi mi citao stihove, a ja se trudio da ih utopim u melodiju...
Sjecam se svake fine djevojke i svake kucke, u koju je bio zaljubljen...
Sjecam se kako su mu lomile srca, i kako im je lomio srca.
Sjecam se kako je mrzio totalitarne rezime, kako se vatreno zalagao za slobode, ljudska prava i prosvecenost.
Sjecam se kako je velicao obicnog covjeka i ponizavao sve one koji su mislili da su nesto vise od toga.

Sjecam se... Suvise toga se sjecam, ali moram da cutim, jer za razliku od njega, koji je bio jak, ja sam suvise slab da objasnim, da se upustim u pustolovinu potrage za "onim", za "logosom" neuhvatljivom za rijeci.
A on, zaronio bi u svoje dubine, suocavajuci se sa svim zvijerima iz dubina svoga Ida. Neustrasiv poput Prometeja izazivao je bozanstva svojih strahova, kezio im se u lice i vukao ih sa sobom, samo jos dublje, do samoga dna, gdje ih je surovo razbijao o kamenja podzemnih rijeka.

Bio sam ponosan sto imam nekoga takvog pokraj sebe.

Za razliku od njega koji se nije libio da kaze istinu u lice, ja sam uvijek pazio da ne povrijedim osobe do kojih mi je stalo, i time bi ih kasnije povrjedjivao samo jos vise.
Za razliku od njega, ja sam bio kukavica, cak i kukavica da to priznam, ali da ne zalazimo vise u patetiku.
Da moze, sada bi povracao od muke gledajuci me ovako nespretnog s rjecima, zato bolje da prestanem na vrijeme. Bolje da ga pustim na miru, dok jos ima vremena, jer ako se povampiri, ponovo ce sranja poceti da stvara.
Samo cu se jos jednom oprostiti od njega, njegovim rjecima:

"... izbljuvao sam vatru iz srca, najbolje je kad je hladno."

Ako naporno radiš, nikad "nemaš vremena za nju". Ako ne radiš, onda si "bezvrijedna ljenčina i bitanga".

Ako ona ima dosadan posao i malu platu, to je "iskorištavanje". Ako ti imaš dosadan posao i malu platu, onda si "nesposoban kreten koji nema petlje da mrdne guzicu i potraži nešto bolje".

Ako dobiješ unapređenje prije nje, to je "favorizovanje muškaraca". Ako ona dobije unapređenje prije tebe, onda ste imali "podjednaku šansu".

Ako joj kazeš da lijepo izgleda, to je "seksualno uznemiravanje". Ako ništa ne kažeš, onda si "peder".

Ako plačeš, onda si "slabić". Ako ne plačeš, onda si "neosjetljivi gad".

Ako je udariš, to je "zlostavljanje žene". Ako ona udari tebe, to je "samoodbrana".

Ako nesto odlučiš bez nje, onda si "šovinista". Ako ona odluči bez tebe, onda je ona "savremena žena".

Ako je zamoliš da uradi nešto što joj se ne sviđa, onda je to "muška dominacija i iživljavanje". Ako ona zamoli tebe za takvo nešto, onda je to "usluga".

Ako ti se sviđa žensko seksi rublje, onda si "perverznjak". Ako ti se ne sviđa, onda si "peder".

Ako voliš da žena brije noge, onda si "seksista". Ako to ne voliš, onda "nisi romantičan".

Ako se trudiš da ostaneš u formi, onda si "uobražen". Ako se ne trudiš, onda si "nikakav".

Ako joj kupiš cvjeće, onda "tražiš nešto". Ako joj ne kupiš cvjeće, onda si "bezobziran prostak".

Ako si ponosan na ono što si postigao, onda si "narcisoidan". Ako nisi, onda si "neambiciozan".

Ako ona ima glavobolju, onda je "umorna". Ako ti imaš glavobolju, onda je "više ne voliš".

Ako često želiš seks, onda si "manijak koji je iskorištava". Ako ne, onda "je sigurno neka druga u pitanju".


Eto, ja se malo nasmijah, pa da podijelim i sa vama. ;))

Kansas City - Chicago - Belgrade, i zamalo da nastavim dalje na "bloody English"-u koji mi se vec i previse krenuo da uvlaci u krv.
Sta da kazem nakon skoro 3 nedjelje boravka u "obecanoj zemlji" sem da je najvrjednije spomena bila moja posjeta jednom grckom restoranu, gdje sam se konacno jednom najeo k'o covjek sve uz baklavu i tursku (kod njih grcku kafu) nakon izvrsno pripremljenog girosa.
Da, hrana im je odvratna, bezukusna, bljutava, i da sam igdje vidio trotoar jos bih se i pitao od cega ih je lakse preskociti nego obici.

Ali da krenem od pocetka... Cim sam sletio tamo gdje tornadi svaki dan po neku Doroti odnesu sa sobom, upoznase me sa situacijom - ili ces morati da vozis, ili si dzaba ovaj put preletio. Ok, volim da vozim, ali kako nisam vozio otkako sam polozio vozacki prije 4-5 godina, ovo mi je doslo kao da mi je neko rekao: "upravljaces Apachem htio ti ili ne htio", ali dobro, sto se mora nije tesko, tako da sam jako brzo krenuo da uzivam u pogodnosti rentala na racun firme sve uz biranja najduzih mogucih puteva iz tacke A u tacku B. Na zalost - svaki put bih zaboravljao da pokupim racun na benzinskoj, ali hajde - moze nesto i na moj racun da ode.
Prerija... Beskrajnija od Panonije - uz brdasca, sume i potocice (vidio sam barem pet Indian Creekova, mada kako sam vozio, mozda sam sve vrijeme nailazio na jedan te isti), voznja uz neku dobru dzez stanicu - bio je to najljepsi dojam koji je Amerika (USA, da budem precizniji) ostavila na mene.
Istina, kada sam sletio u Chicago, jedan crnac za salterom mi pogleda pasos i rece: "O, Serb!" nasmija se i podize oba palca u vazduh: "Great, you are very good people, welcome to USA!" i ja se tu odusevim i zamalo krenem da spominjem neke zajednicke gene izmedju Srba i crnaca, pocev od basketa, pa do znate vec cega, ali nekako se vec suzdrzah, uzvratih osmijeh i zahvalih na lijepoj dobrodoslici.
Kasnije su me jos Ameri prijatno iznenadjivali - kasirke koje te svaki put pozdrave i popricaju s tobom, cak i u jednom ogromnom marketu velicine otprilike cetiri Merkatora na Limanu. Nevjerovatno prijatna usluga u hotelu u kom sam boravio, ljudi s kojima sam radio - sve u svemu, jako prijatna i fina nacija, i vjerovatno zbog te svoje blage i ugladjene prirode jako sklona manipulacijama od strane svoga rukovodstva i medija, ali i frustracijama koje se manifestuju samoubistvom i prije toga ubistvom 40-ak skolskih drugara, ali ovaj post i nije trebao da bude psiho-analiza Amera.

Ipak, jednom utisku ne mogu nikako da se otmem, od trenutka kada sam ugledao Chicago kako se promalja sa ivice velikih jezera, pa do ovog trenutka dok jedva cekam da uskocim na let 7686, a to je utisak praznine kojim citava ova zemlja zraci. Divna je... za one kojima je povrsnost bljestavila dovoljna da izmami osmijeh na licu i izazove osjecaj srece, ali za mene isuvise slicna jednoj jakoj dobroj masini - preciznoj, jakoj, lijepo izglancanoj, ali i dalje samo masini - bez dubine, bez duse, bez misli koja bi posegla za prosloscu ili u viziju buducnosti. I ljudi su upravo takvi - savrseno posveceni trenutku sadasnjem, opusteni bez proslosti i istorije jedne nacije izgradjivane kroz milenijume njenog postojanja, bez svih vrlina i mana koju ta pripadnost nosi, ali i bez bogatstva i dubine karakteristicnih za stare narode. Nemaju ni vizije buducnosti, jer drustveni sistem je takav da tezi od ljudi sto vise da izvuce odmah i sada, tako da ljudi ne stizu ni da razmisljaju o njoj, savrseno uhvaceni u klopku sadasnjosti, sa osmijesima na licima, predusretljivoscu, ali opet u svemu tome i povrsnoscu, ne mogu da ih nekako ne volim, ali i zalim na neki drugi nacin.

Nikada se ne bih mogao uklopiti ovdje... ovdje gdje je svaki grad od ovih nekoliko sto sam posjetio, bez obzira da li pociva na obalama jezera, u preriji, ili kraj Missourija, zapravo jedan isti grad, moderan, organizovan, uzurban, ali i opusten na svoj nacin, i kao takav jedna ista prica. Nedostaje mi Evropa, gdje je svaka nacija prica za sebe, sa svim svojim karakteristikama, kompleksima, rivalitetima prema susjednim nacijama, i ljubavima prema nacijama koje pocivaju iza njih. Nedostaju mi Evropski gradovi, gdje je svaki grad prica za sebe i svaka ta prica ima u sebi 10 drugih prica, izgradjivanih hiljadama godina.
Toliko toga mi ovdje nedostaje, ali znam da ce mi nesto nedostajati i kada se, Boze zdravlja, vratim kuci, nedostajace mi mozda osjecaj apsolutne slobode kojom ova americka praznina zapravo zraci. Kao da me je neko izbacio u bespuce univerzuma sa benzinskim pumpama u svakom susjednom sazvjezdju... Na trenutak zamislim da umjesto sto i kusur mehanickih konja, jasem onog jednog organskog, negdje nazad u proslost, kada je lutanje bilo izraz povratka sreci koja te ceka uvijek negdje iza sljedeceg brda, rijeke, ili podno neke tamo jedva vidljive planine.
Mozda se jednoga dana zbog tog osjecaja slobode i vratim ovoj zemlji, ali na dovoljno kratko vrijeme, jer nikada se ne zna - ono Nista iz neke "price bez kraja", itekako zna da bude opijajuce...

Pobjede su lijepa stvar. Cine da se osjecamo snaznim, mocnim, samouvjerenim, ali sebe usavrsavamo najbolje kroz poraze.
Jedino je osjecaj poraza jaci od osjecaja pobjede i samim tim bolje uocavamo svoje slabosti i angazovanije radimo na njihovom otklanjanju ne zeleci da ga ponovo okusimo.
Pobjede znaju lako da nas uspavaju, razmaze, i izgube svoju draz kada isuvise lako dolazimo do njih.
Zivot je stoga najbolji kada je stalna borba na granici pobjede i poraza.
Iz te borbe izlaze samo oni najjaci, obogaceni novim iskustvima i saznanjima, i skup njihovih poraza, na kraju je uvijek jedna konacna pobjeda.
Oni slabiji, oni koji pokleknu u toj borbi, zavrsavaju svoj zivot i prije smrti, slomljeni i bez snage, zaleci nad protracenim vremenom, i nesvjesni da za novu borbu nije kasno - nikad.

.

"... Like a gift from the heavens,
 It was easy to tell,
 It was love from above that could save me from hell..."




Postojala su jutra kada mi je jos samo ova pjesma vracala nadu, dok bih pustao VH1 spremajuci se na posao... a onda se "desilo", ili kako to vec biva kada ponos ubijes beznadjem u ime slobode.
Sada jos samo i da se Santana "desi" na ljeto, pa da mu zahvalim licnim prisustvom na tim malim radostima tmurnih zimskih jutara iz nekog proslog zivota.
.

Sjedim u busu i htio - ne htio, cujem pricu dvojice staraca: "Imas pare imas sve, nemas para nemas nista", i na to se samo nasmijah i sjetih pjesme



Loseri i Winneri su termini izmisljeni zarad vece eksploatacije covjeka. Svaki covjek je pobjednik i treba da bude svjestan toga.
.

Bruce Springsteen, uz jos par "brandova", predstavlja upravo ono najbolje sto je Amerika imala da ponudi ovom svijetu - cisto, iskreno, poeticno i snazno.





I had a job, I had a girl
I had something going mister in this world
I got laid off down at the lumber yard
Our love went bad, times got hard
Now I work down at the carwash
Where all it ever does is rain
Don't you feel like you're a rider on a downbound train

She just said "Joe I gotta go
We had it once we ain't got it any more"
She packed her bags left me behind
She bought a ticket on the Central Line
Nights as I sleep, I hear that whistle whining
I feel her kiss in the misty rain
And I feel like I'm a rider on a downbound train

Last night I heard your voice
You were crying, crying, you were so alone
You said your love had never died
You were waiting for me at home
Put on my jacket, I ran through the woods
I ran till I thought my chest would explode
There in the clearing, beyond the highway
In the moonlight, our wedding house shone
I rushed through the yard, I burst through the front door
My head pounding hard, up the stairs I climbed
The room was dark, our bed was empty
Then I heard that long whistle whine
And I dropped to my knees, hung my head and cried

Now I swing a sledge hammer on a railroad gang
Knocking down them cross ties, working in the rain
Now don't it feel like you're a rider on a downbound train