Udahnuo je duboko. Imala je isti miris kao i prošle godine… Kao i godine prije nje…
Stajao je ispred cvjećare i milovao latice ruže boje vina, prinoseći ih usnama, tražeći u mekom dodiru, onaj prvi dodir njenih usana i udišući, još jednom, mirise prve noći…
Misli mu odlutaše, sada već daleko u prošlost… u tu noć…
***
“Bože, kako sam bio mlad”, pomisli gledajući svoj tek izbrijani lik u ogledalu.
Jedan prijatelj ga je ispalio to veče. Kaže, vjerenica mu poludila kada je čula da trebaju da se nađu s dvije djevojke (sestre, tačnije) i još ih optužila kako namjeravaju da se kurvaju njoj iza leđa.
Drugi dobar prijatelj mu je bio u Beogradu, a ionako mu je dovoljno zagorčao život taj dan, pustivši da se dopisuje s jednom od njih.
Ni cimer nije mogao to veče s njim, spremao je ispit za sutradan, ali se u posljednjem trenutku sjetio brata svog najboljeg prijatelja, koji je na svu sreću bio slobodan.
“Eh, da je Miloš tu…”, prođe mu mislima, dok je iz ove iste cvjećare trčao ka kolima u kojima ga je čekao cimer.
Večeras nije želio da kasni…
Iz kola su odjekivale “vesele osamdesete”, dok su preplitale sunčana sjećanja iz dana ranog djetinjstva sa strepnjom potiskivanom željom za tim dugo iščekivanim susretom.
Čekali su Ivana u kolima već desetak minuta ispred Uspenske crkve. Nije mu se sviđalo sto kasni, ali ovo je već prevazilazilo njegove moći. Zvao ju je u međuvremenu na telefon, da se izvine što će kasniti, a zatim odahnu s olakšanjem - i one su tek sada na ulazu u Novi Sad.
Uskoro je ugledao i Ivana kako prelazi ulicu na semaforu ispred.
“Ej, brate, izvini što kasnim, ali nisam mogao ranije da se spremim…”
“Hajde, upadaj samo. I ja sam ti javio tek na pet minuta prije… Budu li otišle, idemo onda i nas dvojica negdje da se ožderemo od muke…”, uzvratio mu je namigujući uz osmijeh.
Raskrsnica na Petrovaradinu… 24. april, sada već jedne daleke godine… Pogledao je na sat. Bilo je 21:50.
Od cijelog Novog Sada, znala je naći samo tu raskrsnicu na Petrovaradinu. Pokušavao joj je objasniti kako da nađe centar, Katedralu, Miletićev trg, ali je vidjeo da će je samo time dodatno zbuniti, a uostalom, još nikada se nije s djevojkom prvi put susreo, na jednom takvom mjestu, još u skoro deset sati naveče. Jos samo da se iz raskršća digne davno pokopani vampir, žedan njihove krvi.
Nasmijao se, a onda mu za trenutak nestade osmijeha sa lica.
Na raskrsnici su bila neka tamna sportska kola, a on je očekivao običan sivi Peugeot… Pomalo se nadao da to nije ona, ali kada je izašao iz cimerovih kola sa ružom u rukama, iako pomalo zbunjen, nije više bilo mjesta za uzmicanje. Bila je to ona… Ta ista kosa, lice, s pomalo zbunjenim, ali upravo onakvim osmijehom kakav je zamišljao i radoznalim šarenim očima. Bijela jakna, bijela majica ispod, teksas minić i bijele čizmice. Da, njegov bijeli anđeo… Konačno je sletio…
“Ovo je za tebe”, nasmijao se pružajući joj ružu, koju je tu noć pažljivo odabrao.
“Za mene? Joj, hvala ti, nisi trebao…”, uzvrati napola zbunjena, a zatim ga poljubi u obraz.
Pozdravili su se sa cimerom i krenuli…
“Hoćes da voziš?”, upita ga.
Pogleda kontrolnu tablu i zapita se da li bi ta kola uopšte znao da pokrene, a da se ne obruka u samom startu.
“Neka, samo ti vozi. Drugi put, možda”, rece pitajući se da li je time možda malo pao u njenim očima, ali brzo smetnu te misli. Ima on toliko toga njoj da pokaže, samo ako bude imao pravu priliku za to.
I dok je razmišljao o tome, ona je pokušavajući da ih impresionira preticanjima i razbije tremu brzom vožnjom, naletjela na ivičnjak pokraj puta. Muzika u kolima se momentalno isključi, a zeludac mu se skvrči od udarca.
“Uf, dobro je. Samo da nisi točak zeznula”, reče.
“Ubiće me tata ako sam nešto polomila.”
Uskoro su parkirali kola ispred Arene. Sa kolima je sve bilo u redu, i sve četvoro konačno odahnuše. Krenuli su ka centru.
“Sjećaš li se šta sam ti nekada obećao?”
“Obećao si ti mnogo toga”, uzvrati mu namigujući.
“Teško obećajem, ali zato svako svoje obećanje i održim…”, reče dok im se šake odjednom nađoše jedna u drugoj. Nije znao kako se to desilo, ali osjeti prijatno strujanje kroz lijevi dlan. Znao je tada, da ne želi nikada više da je ispusti. Uskoro ju je i zagrlio. Privila se uz njegove grudi poput ptičeta u toplom gnijezdu, dok su šetali niz Zmaj Jovinu ulicu…
“Ovaj zagrljaj… Ovaj osjećaj… Toliko sam dugo čekao”, pomisli gledajući zvjezdano nebo iznad njih… “Da li sanjam?”
Došli su do “Londona”, a ispred je sjedio njegov kolega sa posla.
Pozdraviše se, i kada dođe vrijeme da je predstavi, nađe se zbunjen, za trenutak.
“Ovo je… Moja djevojka …” izusti nekako posmatrajući njenu reakciju. Osmijeh joj pređe preko lica, a uskoro i preko njegovog…
“Dobro je, nisam dakle pogriješio...”
Ušli su i sjeli za njegov omiljeni sto… Ovako rano, radnim danom, London je bio poluprazan.
Pustili su njenu sestru i Ivana da pričaju, gledaju meč između Rome i Mančester Junajteda, a oni su se uhvatili za ruke i nisu pogleda skidali jedno sa drugoga…
“Htela sam da te upoznam sa svojom sestrom… Volela bih da nađe nekoga. Pa sam mislila…”, nasmiješi se namigujući mu.
Držao ju je za ruku i smješkao se: “Pa si je mislila uvaliti meni?”
“Pa…”
U tom trenutku joj pomilova obraz dlanom, a zatim je i poljubi nježno… Uzvratila mu je poljubac…
“Šta ovo znači?”
“Ne znam… Znaš li ti?”, a zatim još jače stegnuše šake jedno drugom. Znao je da ne želi da ga pusti, baš kao ni on nju. Citavu vjecnost su čekali ovaj trenutak…
Njihovi dlanovi bili su vreli, a njegovi su se preznojavali od uzbuđenja…
Dvojica svirača u kafiću sa ozvučenim akustarama svirali su rock.
“Ti si sav moj bol”, krenu pjesma od EKV-a, a on je zapjeva, kao da je sama inkarnacija Milana Mladenovica… Kao da ju je on napisao, jer bila je to prva pjesma koju joj je poslao, nekada, kada je i bila sav njegov bol, baš kao što je sada, sva njegova sreća…
A malo zatim zapjeva joj i još jednu, na samo uho…
Znao je da ovu još nije ni čula… Ovu kao da je čuvao samo za nju, ili je sama pjesma, znala da je došao pravi trenutak da se vine u njemu, poput orla na toplim strujama srca…
“Ostao sam sasvim sam da ležim na suncu, ja zvao sam te da dođeš iz snova i pružiš mi ruku… Ja molio sam da se napune, moja mora i rijeke, u njima još jednom da osjetim novu ljubav da teče… I pjevam: budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjeću… Prolij se po meni, budi sve šta želim, ja živjeću…”
“Znaš li da sam znao da ćeš doći…”
“Kako si znao?”
“Jednostavno sam znao… Bio bi najveći grijeh prema ljubavi, da to nisi učinila, a ti si ipak moj anđeo… Bezgriješni…”
I nastaviše da se ljube…
To veče je i prvi put u životu otišao na narodnjake… Ne, čitavu noć nije primijetio ni tona te muzike… Jedina muzika za njegovo srce, bile su njene riječi.
“Je li smem nešto da ti priznam?”, upita ga, a njega to njeno ‘smem’ neugodno presiječe oko srca.
“Naravno”, reče očekujući nešto što bi ga probudilo iz tog nenadanog sna.
“Sviđas mi se…”
“Uffff…”, odahnu u sebi sa olakšanjem i pomisli: “Nastaviš li ovako skratićeš mi život za deset godina samo za ovu jednu noć”.
“I ti se meni sviđaš, maleno… Jako…”
Znao je da je tu, sada… Znao je da je ima sada i pitanje, kada i da li ikada ponovo. Pokušavao je zato ukrasti svaki sekund kraj nje – svaki poljubac, miris Angela, koji mu se kroz nozdrve uvukao do srca i stegao mu dušu, snagom želje i strasti koji su između njih plamtili…
Slučajno pogleda na sat… Vrijeme mu nikada ovako brzo nije letilo… Pio je kajsiju, a ona viski-kolu… Ne, nije mu trebao alkohol, njihova strast ga je činila i trijeznim i opijenim u isti mah.
Ne zeli ni da misli koliko je još vremena ostalo za njih dvoje. Ovi trenuci će trajati zauvijek…
***
I u tom trenutku jedna suza mu krenu niz obraze, vraćajući ga u sadašnjost…
“Da, zauvijek…”, pomisli, dok je kolima prolazio kraj njihovog parkinga, posmatrajući ružu na suvozačevom sjedištu.
Večeras će biti punih sedamnaest godina od tog njihovog prvog susreta.
Baci pogled u retrovizor… Dočekaše ga iste oči kao i one noći, ali u njihovim uglovima bore su, ovaj put, već uveliko bile vidljive.
“Sedamnaest godina…”, ponovi poluglasno, a zatim pojača muziku u kolima.
“Kad dođu teški dani, kad odu svi jarani, kad zamirišu jorgovani…”
***
U mislima odluta do prvog proljeća bez nje… Činilo mu se tada da može dalje da krene bez nje. Uspio je da bol njenog odlaska, pažljivo umota u prazninu bez kraja, i zaključa u polovinu Univerzuma, koju je odlučio više da ne dira.
Ona je izabrala, a on više nije imao snage da je budi, ili bolje rečeno, da je uspavljuje u snove iz kojih je pobjegla. Snove koje su nekada sanjali zajedno…
Stavio joj je jasno do znanja šta i dalje osjeća prema njoj i sljedeći korak prepustio njoj.
Sjećao se sada svog prvog dolaska na tu istu raskrsnicu, tačno godinu dana od njihovog prvog susreta…
Sjećao se i razočarenja, kada se odatle vratio sam…
A šta je i mogao očekivati? Da će je zateći tu s onim istim osmijehom? S onim istim poljupcem na usnama, koji na njega čeka da ga ukrade? S onim istim zagrljajem u koji je dušu pohranio?
Ne, ona ima svoj život, a u tom životu za njega više nema mjesta.
Uostalom, jednom je već birala između karijere i njega. Znao je šta je izabrala… Nije želio više da utiče na njene izbore, uostalom, ma koliko da je muškarac u toj vezi, postao je umoran od toga da uvijek on vuče prve poteze…
Ne, nje nema… Otišla je i prosto nema više želju da se vrati.
Šta da joj više kaže, uostalom?
Da joj prizna kako već mjesecima svaku noć živi sve one njihove noći, dok ga pitanja razdiru i bacaju na krst njihove ljubavi, suvise težak da bi ga nosio sam? Težak za jedno, samo zato, što je za dvoje bio nevjerovatno lak i savršen…
Ali nosio ga je i sam… Svaka njena stvarčica je ostala u njihovom stanu na svome mjestu mjesecima od njenog odlaska.
Čekao ju je da dođe…
Čekao je da svojim susretom, da jednom zajedničkom noći, izbrišu sva ružna sjećanja iz dana razdvojenosti…
Čekao je i dočekao prazno raskršće te prve večeri…
“Ako ovo nije mogla biti ljubav, onda ljubavi u mom životu nikada i neće biti.”
I krenuo je jednim drugim putem…
***
Upoznao je nakon nekoliko mjeseci djevojku, za koju je donio čisto racionalno procjenu, da bi mogla biti njegova saputnica i majka njegove djece.
Bila je mlada, lijepa i pametna, i najvažnije od svega, vremenom je uvjerila sebe da ga voli…
Imao je više nego dovoljno razloga da je zavoli, i ponekada bi sebe skoro slagao da je na pravom putu da dođe do toga, a onda bi se sjetio se svih onih nemirnih šeitančića s kojima je sanjao da se igra kraj rijeke, a koji su ipak ličili na jednu drugu ženu, sa svojim šućmurastim očima i grivama od kose…
Vjenčali su se.
Dobili su i dijete… Sina, zbog kog je bio sretan sto je skoro isti otac, jer, ne, ovaj put nije želio u očima svog djeteta, da vidi pogled njegove majke. Želio je bar dijete da voli…
Njegova žena je znala da je imao nekada jednu veliku ljubav. Zapravo, tako su se i upoznali i zbližili. Bila je najbolja prijateljica žene njegovog kolege s posla. Jedan dan su se slučajno sve četvoro našli nakon posla, zatim u priči otišli na piće i raspričali o svemu…
Bio je to topao septembarski dan, a u njemu je bilo sasvim dovoljno otrova i ledenog gnijeva, da iziritira njenu sujetu i probudi radoznalost. Nakon niza šaljivih prepucavanja, dogovorili su se da izađu negdje na piće i nastave razgovor.
Dok su godine prolazile, pitao se često, šta bi bilo da taj dan nije otišao na razgovor?
Šta bi bilo, da je umjesto toga, prosto sjeo u kola i prešao tih 1500 kilometara puta, samo da bar još jednom, ovaj put pred njenim vratima, pod njenim prozorom, otvori srce, makar i posljednji put?
A onda se zapita da li bi to zaista bio posljednji put?
“Svako ima pravo na mir”, a ako ga za sve godine, za sve ove mjesece nije zvala, nije tražila, nije trebala, to onda znači samo da je ona svoj mir i sreću našla… Zar bi to bila ljubav, kada bi je lišio toga? Ili bi bio samo sebični egoizam?
Ne.
Ako je bez njega sretnija, nego što je to bila sa njim, onda joj on nikada i nije bio ono što je ona bila njemu… Niti bi to ikada mogao biti…
I godine su prolazile… Uspjevao bi da je potisne, negdje duboko u sebe, odakle nije doticala svijet oko njega, ali je živjela u njemu, u njegovom zagrljaju, kao i svih onih noćiju, dok ju je uspavljivao pričanjem priča… Ne, nijednoj drugoj nije mogao pričati priče za laku noć.
Samo u njenom zagrljaju su se rađale same od sebe… Svaku noć drugačije i nove…
Njegova žena je znala da ima dana kada ne treba da ulazi u njegovu sobu, dok iz nje dopiru one iste pjesme koje je godinama u takvim situacijama slušala. Nikada nije slušao narodnjake u normalnim okolnostima, ali je znala da kada se zatvori u svoju sobu slušajući ih, najbolje je da ništa ne pita i da ga pusti tih nekoliko sati na miru.
Jednom davno je ušla prije toga napravivši scenu zbog njegovog ignorisanja i zatekla ga kako okreće glavu od nje skrivajući suze koje su padale po tepihu… Bio je to grozan prizor, koji je samo žena koja voli mogla podnijeti.
Prizor suza puštenih za drugu, iako joj to nikada nije priznao…
Nakon toga više nije ulazila.
Bio je dobar otac i bio je odan muz…
Varao ju je samo sa svojom proslošću…
Možda je to bio i jedini razlog što je njihov brak i pored njegove emocionalne indiferentnosti opstajao.
Pružao joj je sigurnost, stabilnost lišenu velikih i spontanih izliva emocija. Savim lišenu i ljubomore, što joj često i smetalo, ali kraj njega se osjećala zaštićenom i sigurnom, ali i konstantno isprovociranom na buđenje osjećanja u njemu.
Bila je borac po prirodi…
Nedjeljama, nekada čak i mjesecima bi čekala, na znak ljubavi i pažnje s njegove strane, a zatim bi ga čuvala u svom tankom “herbarijumu uspomena” poput kakve endemske biljčice, dok je on tomove misli, stihova i osjećanja, svakodnevno posvećivao onoj Jednoj, izgubljenoj negdje u prošlosti…
Prešli su da žive u Beograd, zbog njegovog posla…
Tek tada je primijetila, da se svakog proljeća, on jedno veče iskrade, pod šaljivim izgovorom da ide za Novi Sad zbog nekih nesređenih računa i ako se ne vrati, da ne brine ništa – za nju će to ionako biti najbolje…
Tako je bilo i to veče, tačno sedamnaest godina od prvog susreta na Petrovaradinskoj tvrđavi…
***
I ovaj put je imao na sebi zelenu Levis majicu i plave farmerke, sa bijelim Converse patikama na nogama…
Kupio je ružu u onoj istoj cvjećari, nakon što je pažljivo izabrao najljepši pupoljak koji su imali u ogromnoj vazi. Zatim je sjeo u kola i krenuo ka tvrđavi, pustivši ponovo “vesele osamdesete”…
Prošao je ponovo kraj Uspenske crkve i sjetio se decembarskog raskida na tom istom mjestu.
Ipak, na licu mu je lebdio osmijeh.
Ovo je njegova noć…
Ovo je njihova noć…
Noć jedne ljubavi, koju ni sve godine samoće nisu ubile.
Ljubavi koja će ga čekati u jednom drugom, savršenom svijetu. Svijetu lišenom nesporazuma… Svijetu gdje joj ponovo neće ni riječ morati da kaže, jer će znati da sluša njegovo srce, baš kao nekada…
A onda se prenu… Crveno svjetlo na posljednjoj raskrsnici prije mosta, natjera ga na oštro kočenje.
Bacio je kratak pogled na Dunav i mjesec koji je sijao nad njim.
“Da, i prije sedamnaest godina bila je upravo ovakva, vedra noć… A posljednji put kada sam je se one raskrsnice ispraćao, oluja se oko nas dizala… Oluja koja nas je na suprotne strane kosmosa na kraju pobacala…”
Jos samo da prođe Petrovaradinsku kapiju i tu je…
Osjeti leptiriće u stomaku, a zatim jezu koja mu se niz vrat proširi preko ruku, leđa i sve do stopala…
Prolazeći kroz kapiju, na trenutak sklopi oči, želeći da je ovo zapravo 24. april one davne godine. Otvori ih i nastavi da vozi dalje.
“Ne definitivno nije. Onda me je cimer vozio, a sada ću ipak morati ovih par stotina metara odvesti sam”, nasmiješi se oživjevši samo trenutak one prve noći…
Dok se približavao raskrsnici, ugleda crni džip sa zatamljenim staklima parkiran na istom mjestu gdje bi obično svoja kola zaustavljao. Na istom mjestu gdje ga je ona čekala prije sedamnaest godina…
Usporio je, a zatim zaustavio svoju Hondu na nekoliko metara od džipa. Ugasio je svjetla, ali je ostavio motor da radi…
“Ko je, do đavola, sada našao ovdje da parkira?”
Utišao je muziku i bacio pogled na sat - 21:48h.
“Ima još 2 minuta da pomjeri prokleta kola s tog mjesta… Hm, a ko zna - možda ovo zaista nema nikakvog smisla”, pomisli razmišljajući na tren da samo produži dalje, a onda pokuša zamisliti kako bi bilo da je to veče ostao kod kuće…
“Ne… To bi bilo mnogo teže za podnijeti i samim tim besmislenije…”
A onda se farovi na džipu upališe, a zatim ugasise… I još jednom tako…
Neki crv sumnje mu zaigra u podsvijesti, a zatim se ponovo sve smiri…
“Ma, nemam ništa da izgubim”, pomisli dok je otvarao vrata izlazeći iz kola.
Gotovo u isti mah, otvoriše se i vrata na džipu, i iz njega iskoči Ona…
“Oh, Bože, ne mogu da vjerujem… Ne mogu da vjerujem…”, promrlja naglas, dok mu izraz nevjerice na licu zamijeni davno zaboravljeni osmijeh…
U naručju je držala velikog bijelog zeca i gledala put njega osmijehujući se…
On najprije krenu put nje, a onda se nasmija i zavrti glavom…
“Aaaa, ne, ne!” reče naglas vrteći prstom.
Zatim se okrenu na trenutak, ali samo da iz kola izvadi crvenu ružu, i kao na krilima, pređe onih par metara do nje…
“Ovo je za tebe…”, reče gledajući je s osmijehom, kao da je juče bilo kada su se rastali na ovoj istoj raskrsnici.
“Mora da si je dugo birao čim ponovo kasniš?”, rekla je dok su joj oči blistale onim istim duginim bojama u kojima su sve njegove misli tonule poput novčića u fontani.
“Čitavu vječnost, samo za ovaj trenutak…”
Spustio je dlanove na njen struk i privukao je lagano k sebi, a zatim se poljubiše u ponovo oživljenom zagrljaju…
Tebi....