Oduvijek sam se pitao dokle ide sloboda izrazavanja na ovom blogu, i ono sto pise na Poglavicinom, sretan sam sto citam, jer citam glas naroda - glas koji odjekuje Srbijom iz usta, iz srca, svakog pravog Srbina!
Kosovo je srpska sveta zemlja, bas kao sto je i Jerusalem izraelska, i mada ne zelim da povlacim paralele sa tom nacijom po pitanju nekih stvari, u jednoj sam siguran da moramo i da cemo ostati isti - necemo se odreci Kosova, dok ijedan Srbin hoda ovom planetom.
Izraelcima je trebalo skoro dva milenijuma da se vrate na svoju svetu zemlju, ali nisu zaboravili gdje je njihov Izrael - nosili su ga u srcima, dvije hiljade godina.
Imamo li mi pravo zaboraviti Kosovo? Nakon Kosovskog boja? Nakon Prvog svjetskog rata? Nakon svih onih ustanaka i 500 godina ropstva pod Turcima?
Imamo li pravo prepustiti Kosovo u ime svih predaka koji zivot dadose za nj? Koji zivot dadose za Srbiju, kojoj je Kosovo uvijek bilo srce, ali i dusa - dusa ovoga srpskog roda sa svim svojim manastirima i crkvama i istorijom dugom koliko i Srbin?
Kakvim cemo se mi Srbima nazvati, ako ikada u svojoj glavi i pomislimo na Kosovo kao drzavu, a kamoli da to i javno kazemo, ili ne dao Bog potpisemo?
OTPOR DO POBEDE !!!!
Neka to bude slogan svakog Srbina, do trenutka kada ce se srpska trobojka, ponovo zavijoriti nad Pristinom i nad svakim srpskim gradom na Kosmetu kao simbol jedine pravne i prave drzave, ciji je sastavni dio!
Mi smo sjeme buducih narastaja! Ne zaboravimo to!