Cim sam je upoznao nabrojao sam joj svoje "cetiri najvece mane", ljubomoran se zbog nje tukao sa reprezentativcem SRJ u rvanju, slomio vrata na njenoj sobi kada me je iznervirala, zabio bajonet u orman zavitlavsi ga s kraja sobe, jednom je i osamario kao odgovor na njen samar, bacao stolicu o zid dok sam joj pjevao "One of my Turns" i nakon tri i po godine veze raskinuo sve, zbog druge u koju sam se pred kraj veze zaljubio.
Vidjela je i moje suze, i jedinu situaciju kada sam bio blizu nervnog sloma, dok sam se tresao pokusavajuci doci do vazduha i tjerao je od sebe.
I nije otisla.
Mogu li reci da sam je volio?
Na neki nacin mozda, ali nikada onako kako je zasluzivala - zato je i bila sve vrijeme tu, kraj mene.
Jeste, jednom mi je u rmenzi prosula kompot na glavu, na svu srecu njezin - tako da sam samo nastavio mirno da rucam i nakon toga otisao sam u dom, ignorisuci je narednih par dana. Jeste i da je bila ljubomorna i eliminisala sve prijateljice iz moje okoline. Jeste i da je voljela da istakne svoje atribute i pored toga sto mi je to smetalo, dok nisam jednom skoro go izasao na hodnik i tako joj ubio svaku volju za daljim egzibicionisanjem. Jeste i da je studentski dom u te tri godine bar jednom nedjeljno odjekivao od nasih svadja, a nekada su i tanjiri po sobama letjeli.
Da, vjerovatno mi je bilo stalo do nje, iako sam je zezao da mi je samo "razonoda za studentske dane", dok je ona sanjala o nasoj djeci i imena im smisljala, a ja to nijednom iskreno ni pozelio nisam.
Govorila je da sam jaca osoba od nje, a bila je to laz - ona je bila najjaca koju sam ikada poznavao.
Bilo je lako biti "jaci", kada ti do nekoga nije dovoljno stalo.
I znam, cim sam pozelio otici, trebao sam to uciniti, jer nisam je volio, a ako sam je mozda i mogao zavoljeti, moji strahovi zbog losih iskustava su zacetke te ljubavi potisnuli duboko u mene, dok je nisam ugusio.
I zavoljeh poslije nje jednu... I osjetih srecu nakon dugo vremena, i dadoh joj se koliko sam umio i znao, sve dok ne povrijedi moju tastinu... I krivih samo sujetu zbog nasega kraja...
I zavoljeh i drugu, vise nego ikada ijednu... I cinjase me boljim i sretnijim nego ikada... Cak joj dopustih i da povrijedi moju tastinu, i pustih je dublje i dalje u sebe, nego sto je ijedna ikada bila...
I onda shvatih... Suvise kasno shvatih...
P.S.
Ako nekoga volis, ne "mazi" ga, a ako te neko "mazi", mrzi ga, dok to ne prestane da cini.
Ne obracaj paznju na obecanja, jer "obecanje - ludom radovanje..."
Ako nekoga volis, zaboravi da ga volis i zaboravi sve sto u tu ljubav ulazes - u svakom trenutku budi spreman sve to da ostavis, ako osjetis, da drugome jednostavno vise nije stalo.
Ne bori se za ljubav, vec je zivi - sam ili udvoje, a ako ta ljubav postoji, bice je svjestan onaj ko to treba da bude.
Ako nekoga previse zelis i trebas, trudi se sto vise da tu zelju sakrijes i od sebe samoga. Prevelika zelja ce samo otjerati osobu koju volis, ako nije sve savrseno u vezi, ali prikrivena zelja, u svakom slucaju moze samo privuci.
....... itd......
I sada krenuh da se raspisem, ali cemu sve to...?
"Prica o ljubavi, obicno ugnjavi...", a i nema se tu sta cuti od drugih...
Jedine vjerodostojne lekcije su one, na kojima se sami naucismo.
Da li cemo zeljeti i htjeti da primijenimo naucena saznanja, uvijek ce biti samo na nama.
Stara Ahilova dilema, tacnije njegove majke Tetide, da li sinu da podari kratak i slavan, ili dug i anoniman zivot...
Mozda je to i dilema svakoga para koji se voli, a ako se zaista potpuno i iskreno voli, zar tu moze biti dilema?
Kako moci odoljeti pred takvom i tolikom ljubavlju?
Kako takvu ljubav zaprljati i sputati iskustvima?
Kako ne pozeljeti biti savrsen za onoga/onu koja se voli i ne ciniti sve za njenu srecu, cak i kada sve u nama vristi, da nase namjere cak i kada su najbolje, nisu najbolje za ljubav?
Kako sebi priznati, da sve ono sto je ranije vazilo za Jednu/Jednog, vise ne vazi i da treba primijeniti pravilo isto za Sve, da bi ostala jedina/jedini, makar u srcu, makar na javi? I kako onda, nakon svih tih kalkulacija, reci nekome da ga volis vise nego prije?
Nismo li onda sami krivi ako se ugusi ljubav u nama?
Nije li kriv nas strah od toga da cemo biti povrijedjeni i sopstvena pateticnost zbog bola koji smo nekada dozivjeli?
Nije li ljubav u stanju da u sebi utopi sve to, ako joj se oboje bezuslovno predaju?
Siguran sam da jeste, bas kao sto sam siguran da nista ne traje vjecno, pa tako ni bezuslovno i beskompromisno predavanje, jer, kad-tad, jedno od dvoje se posumnja i narusi cjelinu Jednoga i kad-tad, ljubav postane kompromis.
Da li to znaci da u okviru tog kompromisa nestaje ljubav?
Ne bih se slozio, ali svakako dolazi vrijeme kada od stihijske, spontane, beskrajne, ta ljubav poprima oblik i formu, koji je istina sputavaju i cine da gubi svoj pocetni sjaj, ali i cine jacom i stabilnijom.
Voljeti, ne znaci li najprije letjeti, i otkrivati neslucenu srecu u svakom zamahu zajednickih krila?
Voljeti, ne znaci li zatim hoditi uzasno tankom, ali neraskidivom zicom, nad uzasno dubokom provalijom, dok misli vuku dole, a osjecanja vode naprijed?
Voljeti, ne znaci li na kraju, bez briga se predati, znajuci da se vise ne moze pasti, ili neka sumnja ipak, uvijek postoji?
Ne znam, ali voljeti, svakako znaci biti svjestan toga i nesvjestan velicine ljubavi, koja se u tim trenucima zivi...
I upravo zbog toga, sve ucinjeno u ime ljubavi, uvijek moze biti samo opravdano, bas kao sto sve ono sto se u ime ljubavi nije ucinilo, a moglo se, predstavljace uvijek onaj teg na srcu, koji nam nece davati mira, kada god tu ljubav osjetimo, ili je se bar sjetimo...
I sta onda ciniti? Sve sto nam se cini da moze imati smisla...