Ne mogu...

Ne mogu da se otrgnem...
Rekao bih ti: "Oprosti...", najprije zbog toga...
Ali kako?
I sada mi se čini, da bih možda i mogao, da ovaj svijet čuva još toliko lijepih trenutaka, još puno sreće samo za mene, ali već u narednom trenutku, preko ulica, preko aleja i parkova osunčanih, preko obala dalekih i ovih bližih rijeka, preko svih mojih horizonata i vidika, spušta se tvoja slika, radošću i rosom okupana...
Da znam da me ne voliš, možda bih i mogao... Da znam da me nikada voljela nisi, možda bih i s osmijehom otišao...
... i da mi se vratiti u onu noć, samo bih te zagrlio, samo bih te poljubio i jedan osmijeh pun razumijevanja ti poklonio, bez ijedne riječi...
I rekao bih ti: "Oprosti...", zbog svake suvišne riječi...
Ali kako?
Riječi su nas spojile...
I sada, kopam po jalovoj zemlji, u koju mi se sav moj unutrašnji svijet bez tebe urušava... Bunarim, za par svjetlucavih kamenčića, za njihov sjaj u oku tvom...

Samo me kiše još živim čine, ali sunce je otišlo s tobom...

I rekao bih ti: "Oprosti...", što od ljubavi danas bježimo...
Ali kako?
Ostavimo krivice iza Nas, jer krivi smo, a nikoga ne krivim...

I rekao bih: "Oprosti mi...", ali oprostiš li Nama, više će da znači...

"Oprosti Nam, zbog svih trenutaka, kada nam gordost važnija od ljubavi bi... Kada nam Ja bješe važnije od Mi..."

Oprosti...

Jer ja čekam jutro, u sobi istoku okrenutoj, tamo gdje su balade vijesnici sreće, tamo gdje žive i lasta i proljeće, tamo gdje miriše život nakon pljuskova dugih, dok ispod terase berem bijele rade, za vjenčić obećani...

Jer ja čekam dan, ispod južnoga sunca, tamo gdje Anđeo Čuvar svira i dodir svile pod prstima budi, tamo gdje balkon otkriva planine i brda u pogledu šarenom, dok Vojnik Sreće pjeva Kako Te Želi Ovdje, tamo gdje toplina kamena uspava me u zagrljaju Našem zauvijek, tamo gdje vaskrsnuli most dvije obale spaja, dok četiri riječi naučene ponavljam, uz alek hodže i pjesmu tvoje blizine, dok te cijelim bićem žedno upijam, cijelu...

Jer ja čekam noć, punu Elton John-a i Zelene Rijeke što krevet plavi, i u snove Nas nosi, tamo gdje nestajem Ja, dok se pretačemo u Mi, tamo gdje vrijeme leti Nama opijeno, tamo gdje na terasi četvrtoga sprata jedan osmijeh me čeka i jedan poljubac ispraća, dok se s nadom okrećem i nestajem niz ulicu s pogledom u srcu...