Hladne ulice i topli rastanak, bar do veceras. Stizem na posao u pola sedam, kao pravi lucki radnik... Nigdje nikoga u firmi, i znam, jos satima nikoga nece ni biti... Guram laptop u docking-station i pustam ga umjesto jutarnje kafe... Human Touch ... Bruce Springsteen...
Gledam kako lagano svice nad ovim gradom. Ledeno zimsko jutro, golo drvece, sive zgrade, jos sivlje ulice, i topao krevet pola dana daleko. Navikao sam da se iskljucim za spoljasnost - stara tehnika, naucena jos u pet godina gradjanskog rata u BiH. Dobro je sve dok ne padaju granate i ne zvizde meci okolo, a i kada pocnu da zvizde proradi nesto duboko zivotinjsko u meni od cega sam samo brzi, jaci, odlucniji - valjda je to ono sto zovu nagon za odrzanjem.
Lijep je ovaj zivot, cak i na ovim hladnim sivim ulicama. Skadarlija, Tri sesira, kraj mene jedna koju volim, a sa druge strane, ujak i ujna... Iza ledja, tamburasi sviraju "Zelenu rijeku" i tek sto se uzivljavam u pjesmu i hvatam taj njihov ruzni nacin pjevanja iste, a vec krecu neku novu... Odustajem... Treba znati kad treba odustati i nastavljam da se slikam sa ujakom, sa djevojkom... Danas su ovdje i Bog zna kada ce opet doci iz Danske.
Human Touch ... Ne smije mi jos jednom izmaci. Oduvijek sam volio tog pjevaca. Nekada, kada sam mislio da znam puno o muzici, smatrao sam ga precijenjenim. Danas, kada znam malo vise, shvatam da je samo odraz neke Amerike, koju vecina nas nikada nije vidjela. Divlje, sirove i postene Amerike, upisane u srca obicnih Amerikanaca. Amerikanaca koji su ginuli po Pacifiku, bacali nuklearne bombe, u Vijetnamu branili Ameriku, zatim u Iraku, Somaliji, Afganistanu... Vjerujem da su na kraju prestali u to da vjeruju, ili se bar nadam, ali nisu prestali biti jednako sirovi i divlji, bas kao i njihovi preci.
I razmisljam o tim istim Amerikancima, dok radim u ovoj americkoj firmi. Radio sam i za Svabe i na svim tim zajednickim ruckovima, vecerama, odusevljavao se koliko su zapravo ljudi, normalni, drustveni, raspolozeni za zabavu... Odbio sam zatim Italijane. Suvise su slatki na jeziku, a suvise prevrtljivi na djelu - nisam mogao da im vjerujem. Amerikance nisam mogao da odbijem i dok pustam po treci put Human Touch, znam da nisam pogrijesio...
Evropljani su suvise fini, suvise neprirodni za moj ukus. Upoznao sam par Amerikanaca radeci na ovome poslu. Upoznao sam i desetak tek naturalizovanih Amerikanaca i koliko su me prvi odusevili, toliko su me ovi drugi razocarali. Ne znam da li zbog dva rata iza sebe, ili zbog vec jedanaest godina samostalnog zivota, ili svega sto mi se do sada izdesavalo, ali prosto znam da je sva prefinjenost, sva lazna finoca, zauvijek nestala iz mene. Onaj odvratni osjecaj, kako si fin, zato sto ce neko da te vise voli zbog toga. Onaj odvratni osjecaj, stavljanja ljigave maske finoce, zarad opste prihvacenosti u nekim "High Society" krugovima... Ne, nikada je ne bih mogao ponovo da stavim.
Neka divlja i sirova Amerika danas mi je u srcu. Amerika Iggy Popa, Brucea Springsteena, Johnny Casha, Neil Younga... Amerika o kojoj pjevaju Alice in Chains, Metallica, Dream Theater, Soundgarden, Pearl Jam... Neka divlja i sirova Amerika, bas kao i nekada davno...
I kaze mi kako voli "muskarcine"... Gledam je i smijem se: "Nije valjda da mene smatras za muskarcinu?" Gleda me i smije se... Kakva crna muskarcina - ja samo obozavam da navucem svoju crnu vijetnamku, da navucem crne rukavice, natucem crnu kapu, bijele adidas patike i obicne plave farmerice i izgubim se negdje u gradu, u nekoj toploj kafani, gdje pijem svoj topli caj sa rumom i razmisljam o danu, kada cu da se skrasim kraj svoje zelene rijeke i uzivam u pogledu na svoje plave planine okolo... Kakva muskarcina - ja sam samo Hercegovac, u svome gradu, ali opet daleko od doma, dok cekam vece i jedan topli Human Touch ...
Upravo pročitah neku glupost na Mondovom portalu:
Zašto muškarci vole kučke
pa krenuše misli tako, da moradoh da ih podijelim sa vama...
I ne mogu da se ne zapitam, ako ova knjiga postane bestseler, ili ako je to već postala, ono izlizano pitanje koje generacije za generacijama ponavljaju: kamo (s oproštenjem) ide ovaj usrani svijet?
A šta vi mislite o svemu tome? Da li pravi muškarac, zaista može voljeti neku kučku? Ili svoju ljubav može pokloniti samo onoj koja je u potpunosti zaslužuje? Šta je sa drugim (manje pravim) muškarcima? Da li je ono što ih privlači kučkama samo želja da ih postave na mjesto koje zaslužuju - pod noge, kao i svako štene?
Nisu li kučke zapravo najslabije žene? Žene koje nemaju niti snage ni hrabrosti da nose ulogu koju im je priroda podarila. Žene koje nemaju vjere u sopstvenu snagu i moć, sve dok ne vide snagu njihove destruktivnosti. I šta ćemo onda reći? Da je ta destruktivnost izraz njihove snage, ili pak samo slabosti?
Oduvijek sam prezirao bestselere, dok bih po knjižarama žalio što zauzimaju mjesta na policama. I zaista, te gomilice siromašno-smiješno napisanog papira, i mogu se naći samo u rukama neke polupismene kučke, ili nekog nepismenog frajera.
I ne pokušavam biti književni kritičar, jer ovo i ne smatram književnim djelom. Ne...
Samo želim da odam priznanje svim pravim ženama, hrabrim pred životom i onim što taj život nosi. Ženama koje svoju ulogu žene, nose dostojanstveno, a ne ponosno; koje se za svoje mjesto u svijetu bore istinom, mudrošću i marljivošću, a ne lažima i obmanama, ne birajući sredstva. Ženama u koje vjeruješ i kojima vjeruješ i zbog kojih si sretan što ovaj svijet čine boljim i ljepšim, umjesto što ti pokušavaju uvrtiti u glavu da se taj isti svijet zapravo samo zbog njih i oko njih okreće. Ženama koje su hrabre zbog svoje sopstvene snage, a ne iz slabosti.
P.S. Ovaj post posvećujem nekolicini hrabrih žena, koje su me odgojile, voljele, ili me još uvijek vole. Ženama koje su me naučile kako se nositi sa nedaćama života nesebično, boreći se koliko za sebe, toliko, a možda i još više, za svoje bližnje. Ženama "lavljeg" srca...
Zašto muškarci vole kučke
pa krenuše misli tako, da moradoh da ih podijelim sa vama...
I ne mogu da se ne zapitam, ako ova knjiga postane bestseler, ili ako je to već postala, ono izlizano pitanje koje generacije za generacijama ponavljaju: kamo (s oproštenjem) ide ovaj usrani svijet?
A šta vi mislite o svemu tome? Da li pravi muškarac, zaista može voljeti neku kučku? Ili svoju ljubav može pokloniti samo onoj koja je u potpunosti zaslužuje? Šta je sa drugim (manje pravim) muškarcima? Da li je ono što ih privlači kučkama samo želja da ih postave na mjesto koje zaslužuju - pod noge, kao i svako štene?
Nisu li kučke zapravo najslabije žene? Žene koje nemaju niti snage ni hrabrosti da nose ulogu koju im je priroda podarila. Žene koje nemaju vjere u sopstvenu snagu i moć, sve dok ne vide snagu njihove destruktivnosti. I šta ćemo onda reći? Da je ta destruktivnost izraz njihove snage, ili pak samo slabosti?
Oduvijek sam prezirao bestselere, dok bih po knjižarama žalio što zauzimaju mjesta na policama. I zaista, te gomilice siromašno-smiješno napisanog papira, i mogu se naći samo u rukama neke polupismene kučke, ili nekog nepismenog frajera.
I ne pokušavam biti književni kritičar, jer ovo i ne smatram književnim djelom. Ne...
Samo želim da odam priznanje svim pravim ženama, hrabrim pred životom i onim što taj život nosi. Ženama koje svoju ulogu žene, nose dostojanstveno, a ne ponosno; koje se za svoje mjesto u svijetu bore istinom, mudrošću i marljivošću, a ne lažima i obmanama, ne birajući sredstva. Ženama u koje vjeruješ i kojima vjeruješ i zbog kojih si sretan što ovaj svijet čine boljim i ljepšim, umjesto što ti pokušavaju uvrtiti u glavu da se taj isti svijet zapravo samo zbog njih i oko njih okreće. Ženama koje su hrabre zbog svoje sopstvene snage, a ne iz slabosti.
P.S. Ovaj post posvećujem nekolicini hrabrih žena, koje su me odgojile, voljele, ili me još uvijek vole. Ženama koje su me naučile kako se nositi sa nedaćama života nesebično, boreći se koliko za sebe, toliko, a možda i još više, za svoje bližnje. Ženama "lavljeg" srca...
Drhtao je od želje dok se zarivao u njenu čvrstu, jedru guzu. Uhvati sebe kako mu slina curi podno njenih leđa, upravo tamo gdje je imala istetoviranog leptira. Zavukao je svoju smežuranu šaku u njenu vatreno crvenu kosu i od zadovoljstva primitivno zamumalo.
“Konačno se sve isplatilo”, kroz misli mu je prolazilo dok je tucao dvadesetogodišnju djevojku, inače, najbolju prijateljicu svoje mlađe kćerke.
“Kakve grudi, a tek ove duge, kao izvajane noge sa savršenim dupetom, od kog se prosto ne mogu odvojiti… I ta njena uzana pičkica… Ah, vrišti čim je dotaknem...”
Perverzno je uživao koliko u savršenom komadu mesa kog je požudno držao svojim hladnim šakama, toliko i u pogledu na svoje smežurano tijelo, mlitavi stomak koji bi svakim njegovim ulaskom padao preko njenog natrćenog dupeta.
Pomisli kako je dobro što je kćerku dobio tek u svojoj četrdeset i drugoj godini, jer teško da bi mu se ovakva prilika drugačije pružila. Ne, ovakav komad nije imao u čitavom svom životu, a sada ga kreše na početku svoje sedme decenije života.
Još jedna slina kanu niz njena leđa, a on samo odmahnu glavom.
– Voliš kad te čiča kalajiše, ha?
– Obožavam te – mumlala je djevojka u ekstazi – Jače samo, jače… Ahhhh…
“Ovaj đavo će mi glave doći”, pomisli dok se starački znoj slivao niz njegove grudi. Nije osjećao njegov vonj, vonj neiživljenih perverzija svoje daleke mladosti.
– Hoćeš jače!? – više nije mogao da se suzdrži, osjećao je kako će uskoro da eksplodira dok je mahnito ubrzavao ritam. Srce mu je već uveliko tuklo u bubnim opnama, ali mladost pod njim ga je neodoljivo izazivala. Bio ju je i gladan i žedan tolike decenije. Ne, nije mogao sada je pusti!
– Uh, tako si savršena – i zari se posljednji put do kraja u nju rasipajući mlazeve vrele sperme kroz njenu utrobu.
“Bar mi je sperma mlada… ali mladost čoveka ionako nije u njegovim kostima, već u mladosti koju upravo jebem...”, pomisli trijumfujući s iskrivljenom grimasom osmijeha na licu.
Djevojka se svim silama nabijala na njega, trudeći se da svrši, dok mu je još koliko toliko bio tvrd.
“Ah, ni ovaj put nije svršila, ali mala kučkica se ne može požaliti da je imala loš seks”, pomalo isfrustrirano pomisli, ali uspje da se pribra, prije nego što se to moglo primijetiti na njemu i najslađim glasom koji je mogao iz zadihanih grudi izvući šapnu joj: – Volim te, vulkančiću.
– I ja tebe, tigre svilenkasti – nasmija se djevojka, pipnuvši ga svojim dugim noktom u smežurani trbuh. – Kada ćeš zategnuti to, ha? Mmmmm... da vidim kakav si nekada dasa bio?
Povrijeđeni ponos duboko u njemu natjera ga skoro da plane, ali prikrio je to blagim crvenilom, skoro simpatičnom, na izboranom licu.
– Hm, možda kada ti grudi malo porastu, ljubavi moja?
– Šta? Ne sviđaju ti se moje grudi? – djevojka se blago trže, strijeljajući ga pogledom.
Još jednom je uspio skrenuti temu sa svoga tijela, a i ovu njenu reakciju će uskoro okrenuti u svoju korist.
– Ne, dušo, tvoje grudi su savršene, baš kao i čitavo tvoje telo, idealu umetnikovih vizija...
– Pa, što mi onda grudi spominješ? Znaš da sam ranije htela silikone da stavim!?
– Jutarnja roso moja, savršeniju te ne bih ni svojom kičicom naslikao, da sam čitav život mogao da te stvaram. Da sam Bog, kakvog nenaučena svetina veruje, savršeniju te ne bih mogao da stvorim! Afrodita ne bi bila dostojna da ti venčić najlepšeg cveća u kose uplete...
– Ali zašto onda?
– Zato što si savršena... Baš kao što znam da sam i ja ovakav kakav jesam savršen za tebe, inače ne bismo sada bili zajedno. Naša tela su savršena dok se u strasti spajaju u jedno. Naše duše su savršene, spojene u ovu jednu, ispunjenu i mudrošću i mladošću. Zato što si tako divna, lepa i nežna, poput cveta koji je prepoznao dlanove koji će znati da ga čuvaju i vole – da mu pruže sve ono što želi, a što hirovite ruke nezrelih mladića nisu znale.
Skoro ju je hipnotisao riječima. Djevojka se za trenutak nelagodno promeškolji, a onda se opusti.
– Da, ti zaista znaš sve to tako lepo reći... Znam da si se samo šalio – ti me nikada ne bi mogao povrediti, zar ne?
– Seti se samo kakav je on prema tebi bio? Kako ste se svađali, raskidali, povređivali jedno drugo, a onda to uporedi, ako se uporediti može, sa skladom i harmonijom koja između nas vlada? Naša vatra plamti nevidljivim plamenom, ali znam da osećaš kako nas veže, jače od svih vatri kojima smo ranije goreli tako da nas je čitav svet video! Moja mladolika mudrost i tvoja mudra mladost, prijateljice i ljubavi moja, to ti je spoj koji su i najveći mudraci preporučivali i upražnjavali – nasmiješi se blago, pokušavajući sakriti svoje stvarne misli.
“Devojčice vole hrabrost i drskost mladosti, ali još više zrele i mudre reči koje im ulivaju sigurnost, ili barem tako zvuče.”
– Mislila sam nekada da bez vatre u grudima, bez zaluđenosti i zaslepljenosti ne može biti ni ljubavi, ali ti si me mnogo čemu naučio… Naučio si me kako da prevaziđem čisto fizičku strast i kako da cenim stvarne čovekove vrednosti, dobli moj kojačiću.
– Naravno, najlepši anđele moj... Duša čovekova je jedino što kod dobrog čoveka postaje samo lepše iz dana u dan, a moja duša ti nikada bol neće naneti – reče dok ga je novi nalet uzbuđenja plavio zbog blizine njenog savršenog tijela.
“Moraću ipak sačekati još malo... Treba je pustiti sada malo i da razmišlja o svemu. Ženski mozak je najbolji saveznik iskusnog muškarca – samo ga treba pustiti da radi i radi, i kad-tad će izbaciti ono najbolje rešenje. Kriva samo treba mudro i strpljivo prećutati...”
Dva tijela su ležala jedno pored drugog, zagrljena i upletena u šareno klupko. Ustajali znoj starca, slivao se niz mlade nabrekle grudi…
Volim samo tebe, ali katkad mrzim samo sebe, onakvog - kakav sam nekada bio...
Nista vise i nista manje od toga!
P.S. Pacence maleno... :)
Da, ko ne prati Formulu 1, ko nije strastveni navijac bilo kog tima u bilo kom sportu, nece nikada moci da razumije, kakav su put od neba do ponora i nazad sinoc prosli svi pravi navijaci McLaren-a (uz Mercedes pride).
Nekada najtrofejniji tim Formule 1 nakon posta od skoro deset godina, titula koje su nesrecno ili sticajem okolnosti izmicale, konacno je postavio pehar svjetskog sampiona tamo gdje vec par sezona sigurno pripada - u Woking bazu (Surrey, Velika Britanija), iz koje su iznikli mnogi heroji i mnogi sampioni ovog najprestiznijeg takmicenja u autosportu: Emerson Fittipaldi, James Hunt, Niki Lauda, Alain Prost, Ayrton Senna, Mika Hakkinen i naravno, Lewis Hamilton!
Malo je Lewis-u nedostajalo da jos prosle sezone, sa svega 22 godine, postane najmladji sampion u istoriji Formule 1, medjutim, stanje u timu, podriveno kompleksima i igrama dotadasnjeg dvostrukog sampiona, Fernanda Alonsa, koji nije mogao podnijeti da ga rookie, koji je po prvi put sjeo u bolid Formule 1 nadigra u svojoj debitantskoj sezoni, uslovio je da Hamilton ostane bez titule za samo jedan jedini bod, iako je dvije trke prije kraja imao cak 17 bodova prednosti u odnosu na sampiona za 2007., Kimi-a Raikkonen-a.
Bilo je tu i drugih spletki vezanih za spijunsku sagu Ferrari-McLaren, ali nakon svega sto se desilo, McLaren je smogao snage da ostavi sve iza sebe, skoncentrise se na novu sezonu i pruzi mladom Hamiltonu sve potrebno da osvoji titulu sampiona - prvu, a vjerujemo, samo jednu od mnogih, vise nego zasluzeno.
Sjetimo se samo skandaloznih sudijskih odluka, najprije na Magny-Couru, zatim u Spa, pa onda u Japanu, kada je Hamilton bivao kaznjavan za ono za sta niko do tada nikada nije.
Skandalozne sudijske odluke, koje su uzburkale citavu sportsku javnost zbog nesportskog odnosa zvanicnika FIA-e, motivisanog, Bog zna kakvim sve interesima, konstantno su oduzimale bodove Hamiltonu u korist, naravno Ferrari-a. I kada Hamiltona vise nisu mogli ni zbog cega da kazne, kaznjavali bi druge vozace zbog jednakih nebuloza (sjetimo se kazne koju je dobio Bourdais u Japanu) i to naravno, ponovo u korist italijanskog tima. Teorija zavjere nikada nije bila ociglednija u nekom sportu i umjesto da u zadnju trku u Brazilu udje sa bar dvadesetak poena prednosti, Lewis je dosao u situaciju da brani sedam poena prednosti.
Svi obozavaoci Formule 1, a narocito McLarena, vidjeli su posljednjih desetak minuta trke za infarkt:
Titula skoro sigurno u rukama McLarenovog vozaca - voditelji na HRT-u (inace, pristrasni navijaci Ferrari-a) daju sve od sebe da ga izbaksuziraju, ovi nasi na FOX-u koliko-toliko objektivni, Brazilci se mole svim znanim i neznanim bozanstvima, prijete, bacaju crne magije, na prvog "crnog" vozaca (a uskoro i prvog "crnog" sampiona) u "najbrzem cirkusu" i konacno docekaju svojih skoro "pet minuta" slave - pet minuta za njih, ali najmanje citavih godinu dana za Lewis-a. Ne, nije se ponovila 2007. godina i nadam se da nikada nece za McLaren, iako se cinilo, da u predzadnjem krugu kada je Kubica na suhim gumama uskomesao mini-red Hamilton-Vettel i mladom Nijemcu otvorio put da pretekne Hamilton-a, nista vise ne moze vratiti skoro sigurnu titulu, toliko puta diskrimisanom vozacu ove godine.
Medjutim, u posljednjoj krivini dolazi, Bogom dani Glock, koji se ipak sjetio da plati danak odluci tima da ostane na suhim gumama dok je kisa ponovo pocela da pada, i ono sto je nazad jedan minut djelovalo nemoguce, konacno se ostvarilo:
Da, Lewis Hamilton je postao sampion. Najmladji u istoriji Formule 1 i prvi crnac u ovom najprestiznijem takmicenju! Da, dosao je iz skromne porodice i zahvalio se Bogu, kada je citav svijet bio protiv njega - On i mi smo bili uz njeg i vjerovali!
Zbog svega toga, pobjeda je bila samo sladja!
Da, vristao sam i skakao u nevjerici kao nikada do tada. Ni osvajanje Lige Sampiona od strane Zvezde '91. godine, ni Liverpool-a 2005. me nisu toliko cinili sretnim - cak ni brojni uspjesi jugoslovenske, srpske reprezentacije.
Ovo je bilo olicenje borbe izmedju dobra i zla, u kom je dobro konacno trijumfovalo. Mozda najzasluznija titula sampiona Formule 1, s obzirom sta se sve desavalo na stazama i van njih, a meni svakako najdraza.
Ferrari-u, narocito Massi, sve cestitke, i vise srece sljedeci put, a Hamiltonu jos vise srece i mnogo, mnogo titula, za koje se nadam da nece iskvariti taj iskreni djecacki osmijeh na njegovom licu!
Congratulations World Champion !!!
Nekada najtrofejniji tim Formule 1 nakon posta od skoro deset godina, titula koje su nesrecno ili sticajem okolnosti izmicale, konacno je postavio pehar svjetskog sampiona tamo gdje vec par sezona sigurno pripada - u Woking bazu (Surrey, Velika Britanija), iz koje su iznikli mnogi heroji i mnogi sampioni ovog najprestiznijeg takmicenja u autosportu: Emerson Fittipaldi, James Hunt, Niki Lauda, Alain Prost, Ayrton Senna, Mika Hakkinen i naravno, Lewis Hamilton!
Malo je Lewis-u nedostajalo da jos prosle sezone, sa svega 22 godine, postane najmladji sampion u istoriji Formule 1, medjutim, stanje u timu, podriveno kompleksima i igrama dotadasnjeg dvostrukog sampiona, Fernanda Alonsa, koji nije mogao podnijeti da ga rookie, koji je po prvi put sjeo u bolid Formule 1 nadigra u svojoj debitantskoj sezoni, uslovio je da Hamilton ostane bez titule za samo jedan jedini bod, iako je dvije trke prije kraja imao cak 17 bodova prednosti u odnosu na sampiona za 2007., Kimi-a Raikkonen-a.
Bilo je tu i drugih spletki vezanih za spijunsku sagu Ferrari-McLaren, ali nakon svega sto se desilo, McLaren je smogao snage da ostavi sve iza sebe, skoncentrise se na novu sezonu i pruzi mladom Hamiltonu sve potrebno da osvoji titulu sampiona - prvu, a vjerujemo, samo jednu od mnogih, vise nego zasluzeno.
Sjetimo se samo skandaloznih sudijskih odluka, najprije na Magny-Couru, zatim u Spa, pa onda u Japanu, kada je Hamilton bivao kaznjavan za ono za sta niko do tada nikada nije.
Skandalozne sudijske odluke, koje su uzburkale citavu sportsku javnost zbog nesportskog odnosa zvanicnika FIA-e, motivisanog, Bog zna kakvim sve interesima, konstantno su oduzimale bodove Hamiltonu u korist, naravno Ferrari-a. I kada Hamiltona vise nisu mogli ni zbog cega da kazne, kaznjavali bi druge vozace zbog jednakih nebuloza (sjetimo se kazne koju je dobio Bourdais u Japanu) i to naravno, ponovo u korist italijanskog tima. Teorija zavjere nikada nije bila ociglednija u nekom sportu i umjesto da u zadnju trku u Brazilu udje sa bar dvadesetak poena prednosti, Lewis je dosao u situaciju da brani sedam poena prednosti.
Svi obozavaoci Formule 1, a narocito McLarena, vidjeli su posljednjih desetak minuta trke za infarkt:
Titula skoro sigurno u rukama McLarenovog vozaca - voditelji na HRT-u (inace, pristrasni navijaci Ferrari-a) daju sve od sebe da ga izbaksuziraju, ovi nasi na FOX-u koliko-toliko objektivni, Brazilci se mole svim znanim i neznanim bozanstvima, prijete, bacaju crne magije, na prvog "crnog" vozaca (a uskoro i prvog "crnog" sampiona) u "najbrzem cirkusu" i konacno docekaju svojih skoro "pet minuta" slave - pet minuta za njih, ali najmanje citavih godinu dana za Lewis-a. Ne, nije se ponovila 2007. godina i nadam se da nikada nece za McLaren, iako se cinilo, da u predzadnjem krugu kada je Kubica na suhim gumama uskomesao mini-red Hamilton-Vettel i mladom Nijemcu otvorio put da pretekne Hamilton-a, nista vise ne moze vratiti skoro sigurnu titulu, toliko puta diskrimisanom vozacu ove godine.
Medjutim, u posljednjoj krivini dolazi, Bogom dani Glock, koji se ipak sjetio da plati danak odluci tima da ostane na suhim gumama dok je kisa ponovo pocela da pada, i ono sto je nazad jedan minut djelovalo nemoguce, konacno se ostvarilo:
Da, Lewis Hamilton je postao sampion. Najmladji u istoriji Formule 1 i prvi crnac u ovom najprestiznijem takmicenju! Da, dosao je iz skromne porodice i zahvalio se Bogu, kada je citav svijet bio protiv njega - On i mi smo bili uz njeg i vjerovali!
Zbog svega toga, pobjeda je bila samo sladja!
Da, vristao sam i skakao u nevjerici kao nikada do tada. Ni osvajanje Lige Sampiona od strane Zvezde '91. godine, ni Liverpool-a 2005. me nisu toliko cinili sretnim - cak ni brojni uspjesi jugoslovenske, srpske reprezentacije.
Ovo je bilo olicenje borbe izmedju dobra i zla, u kom je dobro konacno trijumfovalo. Mozda najzasluznija titula sampiona Formule 1, s obzirom sta se sve desavalo na stazama i van njih, a meni svakako najdraza.
Ferrari-u, narocito Massi, sve cestitke, i vise srece sljedeci put, a Hamiltonu jos vise srece i mnogo, mnogo titula, za koje se nadam da nece iskvariti taj iskreni djecacki osmijeh na njegovom licu!
Congratulations World Champion !!!
Ah, ta dijabolicna strana zenske pameti, od Eve do danasnjih narastaja, bez izuzetka ih tjera da od raja prave pakao, cim im se ukaze prilika za to!
Ali, ne krivimo ih zbog toga, jer da li ce im takvo sto poci za jabukom, uvijek je zavisilo samo od nas, muskaraca!
Nekoliko progona iz Eden-a i lekcije su naucene - potpisao sam pakleni trgovinski sporazum, koji me je konacno izuzeo iz tih zbivanja!
Puna vreca jabuka u kuci za svaku zenu koja se nadje u blizini, garantuje da se djavo nece dosadjivati, a ja za to vrijeme, mogu mirne savjesti ljustiti mandarine i kontemplirati na temu modernih komunikacija.
Evo, na primjer, kazu da je nemoguce ostvariti direktnu komunikacionu liniju izmedju Raja i Pakla!
Medjutim, znamo da rijec "nemoguce" ne postoji u zivotu jednog inzenjera, naucnika, ili programera! Ne postoji i tacka! to jest, usklicnik!
Sve je moguce uz izvjesnu vjerovatnocu, tako da cekam da bar 13% stanovnika gore dvije nabrojane oblasti potpise peticiju za takvo sto i odmah RATEL-u saljem prijedlog projekta!
Naravno, narusavanje tog privida nevjerovatnoce, samo po sebi dalje otvara mogucnosti komunikacije na relacijama Zemlja-Raj i Zemlja-Pakao, ali za pocetak, uslijed te tradicionalne cenzure, samo u formi mailova i to jednosmjerno - od Zemlje ka Raju, tj. od Pakla ka Zemlji.
Ne znam zasto je tako, a krenem li previse da nagadjam, mogao bih jako brzo rezervisati sebi jednu parcelu, tamo negdje, gdje ne bih htio - zato, Aleksandre sine, poklopi se i cuti... do sljedece recenice, naravno!
Naime, javlja se mogucnost da pravim lobiranjem (Papin izaslanik je diskretno naznacio tricavih 70% od ukupnih prihoda) uspjednemo izdejstvovati na nebeskom samitu i pravo na direktnu dvosmjernu komunikaciju!
Kazu, samo, ne mogu nam garantovati da nas BIA tom prilikom nece prisluskivati, ali djavoli ce nas sigurno ostaviti na miru!
Ah, da, sigurno se pitate i koja bi trebala biti cijena ovog jedinstvenog prikljucka?
E, to je vijest koja ce sigurno obradovati sve vas koji se plasite inflacije, kamata uslijed nepovoljnih kredita, ili mozda nemogucnosti redovnog izmirenja obaveza!
Pozivi se, naime, nece tarifirati, a cijena prikljucka je prava sitnica, ista i na nebu i na zemlji - vasa dusa... i... placa se pouzecem!
Ili možda ispovijest jednog šizofreničara, jer dok jednim krajičkom svijesti pokušavam dokučiti zašto tako neodoljivo želim započeti priču o amarettima zaostalim još iz perioda prije moje “nove ere”, drugi krajičak svijesti me vraća na sam naslov postavljen poput kakvog imperativa mom, vjerovatno zaboravljenom, umijeću pisanja.
Hm, da budem iskren, mnogo mi se više sviđa jesti ove keksiće ovako solo nego iz nekih zagorjelih punjenih voćki, mada bi, definitivno, još bolje bilo da sam usput stigao da kupim neki Munchmallow iz Crvenke. Ovako, Metallica, One Republic, a onda vjerovatno, Coldplay, ili je možda i tako blisku i prostu budućnost isuviše teško planirati.
Možda... možda bi i bilo da nisam toliko tvrdoglavo dosljedan i postojan u svemu što mislim, želim i osjećam... Ovako, završi se i posljednji stih, počne neki drugi, po stoti put ispjevan, “long and dark decembar”, i uzalud govorim o “decembarskom sindromu” – treba prosto pustiti najružnijim stvarima da se dogode bez otpora, bez borbe, jer svi mi koji smo čitali Don Kihota, znamo valjda kako je tek smiješno i jadno biti vitez danas, kada više niko ne vjeruje u viteštvo, koliko ni u zmajeve i baba-roge.
Ne, ne visim više poput lutke na konopcima. Nikada i nisam. Možda sam je samo nekada pokušavao oponašati osluškujući sve te niti i konopce, niz misli i osjećanja koja nekada znaju da vežu gore od klada i okova.
Ali zašto o svemu tome pisati? Zar samo da bih premostio jaz od skoro pola godine odsustva s ovoga mjesta?
Možda, a možda se samo uzalud trudim, jer nekada davno ovdje se i mogao naći jedan topao, prijatan, prijateljski kutak… Možda su svi počeci iskreni i čisti u svojoj namjeri, baš kao i mjesta koja ako ne prerastu u metropole, postanu sela sa svojim tračevima i neizbježnim tračarama, koji postaju svrha sami sebi, gušeći smisao svemu ostalome... Možda, upravo zbog takvog čega, i svaki uvod bi bio izlišan, a naročito ukoliko bi prijetio da premaši ostatak, još uvijek neizrečen…
Da, krenula bi posljednja bajka koje se još uvijek sjećam sa:
Postoji tamo neko sunce, malo, čisto i neviđeno sjajno, i neko jarkim svjetlom zamazano plavo nebo…
Neka izmaglica u sjećanju na one dane ranog puberteta, kada nismo znali ni kako ni zašto, ali smo puštali sreći da nas nosi nevine sa svim grijehovima i sitnim pakostima već odavno zaboravljenim…
Postoje i one godine sivila prvih ozbiljnih spoznaja, sad već uveliko utkanih u našu ličnost, prvih razmišljanja i mudrih ćutanja u danima kada je jesen već uveliko sitnim kapima odvlačila nas u samoću. Jesen koja bi se nastavljala i kroz zimu i proljeće i ljeto i zatvarala krug godinu za godinom i godinom za godinom, dok ne naučimo da živimo sa njom, i tek onda bi moglo doći proljeće, iznenadno i nenajavljeno, kad bismo s osmijehom pomirenja pogledali na rane i gležnjeve izvrnute u silnim naporima da dosegnemo nedokučivo…
Da, tu su i oni dani, kada se sunce ponovo rađa, nikada ljepše, jače i čistije, okupano svjetlom svih onih snova i radosti jednoga djeteta, koje još nije zaboravilo da se raduje…
Da, tu su i oni časovi, kada tim istim suncem obasjamo i tmine srca, zaljubljenog u svjetlost što ga je prožela, ali isuviše siromašnog da ne bi postalo egoistično i sebično, nezajažljivo tražeći više nego što će ikada biti u stanju da pruži i više nego što bi mu sami bogovi mogli dati, trebajući zapravo samo jedno NE koje će sve njegove želje da ukroti, a koje iz ljubavi nikada nećeš izreći …
… muka mi je od amaretta…
“Znam, novo sunce se rađa…” rekao bi Cane, dok staro nestaje progutano prezirom prema svim zaboravljenim zavjetima i prekršenim obećanjima... dok život prestaje biti život i postaje uveliko zaboravljen prekjučerašnji san...
Budim se...
Ovo je novi grad...
Budim se...
Novi posao...
Budim se...
I prijatelji su negdje daleko, sada već samo imena i brojevi u mom telefonu...
Budim se...
I pored svega, ovo je taj novi početak, toliko dugo priželjkivan...
Budim se...
Ali pozadina na mom računaru još uvijek je ista...
Neki put izgubljen među zlatnim brdima, dok stremi negdje ka nebu... i koračam njime onim prvim korakom naučenim u osmijehu i pogledu koji se voli, i koji te voli u svom tvom posrtanju, srljanju i padanju do onog širom otvorenog zagrljaja, čije ruke nijednog trenutka nisu klonule u čekanju...
Oče,majko, koji ovo nikada nećete pročitati...
Osnovna karakteristika govneta:
- Svaki pokusaj pranja, vodi ka njegovom unistenju.
Zato se ne izvinjavaj - ostani djubre do kraja!
Udahnuo je duboko. Imala je isti miris kao i prošle godine… Kao i godine prije nje…
Stajao je ispred cvjećare i milovao latice ruže boje vina, prinoseći ih usnama, tražeći u mekom dodiru, onaj prvi dodir njenih usana i udišući, još jednom, mirise prve noći…
Misli mu odlutaše, sada već daleko u prošlost… u tu noć…
***
“Bože, kako sam bio mlad”, pomisli gledajući svoj tek izbrijani lik u ogledalu.
Jedan prijatelj ga je ispalio to veče. Kaže, vjerenica mu poludila kada je čula da trebaju da se nađu s dvije djevojke (sestre, tačnije) i još ih optužila kako namjeravaju da se kurvaju njoj iza leđa.
Drugi dobar prijatelj mu je bio u Beogradu, a ionako mu je dovoljno zagorčao život taj dan, pustivši da se dopisuje s jednom od njih.
Ni cimer nije mogao to veče s njim, spremao je ispit za sutradan, ali se u posljednjem trenutku sjetio brata svog najboljeg prijatelja, koji je na svu sreću bio slobodan.
“Eh, da je Miloš tu…”, prođe mu mislima, dok je iz ove iste cvjećare trčao ka kolima u kojima ga je čekao cimer.
Večeras nije želio da kasni…
Iz kola su odjekivale “vesele osamdesete”, dok su preplitale sunčana sjećanja iz dana ranog djetinjstva sa strepnjom potiskivanom željom za tim dugo iščekivanim susretom.
Čekali su Ivana u kolima već desetak minuta ispred Uspenske crkve. Nije mu se sviđalo sto kasni, ali ovo je već prevazilazilo njegove moći. Zvao ju je u međuvremenu na telefon, da se izvine što će kasniti, a zatim odahnu s olakšanjem - i one su tek sada na ulazu u Novi Sad.
Uskoro je ugledao i Ivana kako prelazi ulicu na semaforu ispred.
“Ej, brate, izvini što kasnim, ali nisam mogao ranije da se spremim…”
“Hajde, upadaj samo. I ja sam ti javio tek na pet minuta prije… Budu li otišle, idemo onda i nas dvojica negdje da se ožderemo od muke…”, uzvratio mu je namigujući uz osmijeh.
Raskrsnica na Petrovaradinu… 24. april, sada već jedne daleke godine… Pogledao je na sat. Bilo je 21:50.
Od cijelog Novog Sada, znala je naći samo tu raskrsnicu na Petrovaradinu. Pokušavao joj je objasniti kako da nađe centar, Katedralu, Miletićev trg, ali je vidjeo da će je samo time dodatno zbuniti, a uostalom, još nikada se nije s djevojkom prvi put susreo, na jednom takvom mjestu, još u skoro deset sati naveče. Jos samo da se iz raskršća digne davno pokopani vampir, žedan njihove krvi.
Nasmijao se, a onda mu za trenutak nestade osmijeha sa lica.
Na raskrsnici su bila neka tamna sportska kola, a on je očekivao običan sivi Peugeot… Pomalo se nadao da to nije ona, ali kada je izašao iz cimerovih kola sa ružom u rukama, iako pomalo zbunjen, nije više bilo mjesta za uzmicanje. Bila je to ona… Ta ista kosa, lice, s pomalo zbunjenim, ali upravo onakvim osmijehom kakav je zamišljao i radoznalim šarenim očima. Bijela jakna, bijela majica ispod, teksas minić i bijele čizmice. Da, njegov bijeli anđeo… Konačno je sletio…
“Ovo je za tebe”, nasmijao se pružajući joj ružu, koju je tu noć pažljivo odabrao.
“Za mene? Joj, hvala ti, nisi trebao…”, uzvrati napola zbunjena, a zatim ga poljubi u obraz.
Pozdravili su se sa cimerom i krenuli…
“Hoćes da voziš?”, upita ga.
Pogleda kontrolnu tablu i zapita se da li bi ta kola uopšte znao da pokrene, a da se ne obruka u samom startu.
“Neka, samo ti vozi. Drugi put, možda”, rece pitajući se da li je time možda malo pao u njenim očima, ali brzo smetnu te misli. Ima on toliko toga njoj da pokaže, samo ako bude imao pravu priliku za to.
I dok je razmišljao o tome, ona je pokušavajući da ih impresionira preticanjima i razbije tremu brzom vožnjom, naletjela na ivičnjak pokraj puta. Muzika u kolima se momentalno isključi, a zeludac mu se skvrči od udarca.
“Uf, dobro je. Samo da nisi točak zeznula”, reče.
“Ubiće me tata ako sam nešto polomila.”
Uskoro su parkirali kola ispred Arene. Sa kolima je sve bilo u redu, i sve četvoro konačno odahnuše. Krenuli su ka centru.
“Sjećaš li se šta sam ti nekada obećao?”
“Obećao si ti mnogo toga”, uzvrati mu namigujući.
“Teško obećajem, ali zato svako svoje obećanje i održim…”, reče dok im se šake odjednom nađoše jedna u drugoj. Nije znao kako se to desilo, ali osjeti prijatno strujanje kroz lijevi dlan. Znao je tada, da ne želi nikada više da je ispusti. Uskoro ju je i zagrlio. Privila se uz njegove grudi poput ptičeta u toplom gnijezdu, dok su šetali niz Zmaj Jovinu ulicu…
“Ovaj zagrljaj… Ovaj osjećaj… Toliko sam dugo čekao”, pomisli gledajući zvjezdano nebo iznad njih… “Da li sanjam?”
Došli su do “Londona”, a ispred je sjedio njegov kolega sa posla.
Pozdraviše se, i kada dođe vrijeme da je predstavi, nađe se zbunjen, za trenutak.
“Ovo je… Moja djevojka …” izusti nekako posmatrajući njenu reakciju. Osmijeh joj pređe preko lica, a uskoro i preko njegovog…
“Dobro je, nisam dakle pogriješio...”
Ušli su i sjeli za njegov omiljeni sto… Ovako rano, radnim danom, London je bio poluprazan.
Pustili su njenu sestru i Ivana da pričaju, gledaju meč između Rome i Mančester Junajteda, a oni su se uhvatili za ruke i nisu pogleda skidali jedno sa drugoga…
“Htela sam da te upoznam sa svojom sestrom… Volela bih da nađe nekoga. Pa sam mislila…”, nasmiješi se namigujući mu.
Držao ju je za ruku i smješkao se: “Pa si je mislila uvaliti meni?”
“Pa…”
U tom trenutku joj pomilova obraz dlanom, a zatim je i poljubi nježno… Uzvratila mu je poljubac…
“Šta ovo znači?”
“Ne znam… Znaš li ti?”, a zatim još jače stegnuše šake jedno drugom. Znao je da ne želi da ga pusti, baš kao ni on nju. Citavu vjecnost su čekali ovaj trenutak…
Njihovi dlanovi bili su vreli, a njegovi su se preznojavali od uzbuđenja…
Dvojica svirača u kafiću sa ozvučenim akustarama svirali su rock.
“Ti si sav moj bol”, krenu pjesma od EKV-a, a on je zapjeva, kao da je sama inkarnacija Milana Mladenovica… Kao da ju je on napisao, jer bila je to prva pjesma koju joj je poslao, nekada, kada je i bila sav njegov bol, baš kao što je sada, sva njegova sreća…
A malo zatim zapjeva joj i još jednu, na samo uho…
Znao je da ovu još nije ni čula… Ovu kao da je čuvao samo za nju, ili je sama pjesma, znala da je došao pravi trenutak da se vine u njemu, poput orla na toplim strujama srca…
“Ostao sam sasvim sam da ležim na suncu, ja zvao sam te da dođeš iz snova i pružiš mi ruku… Ja molio sam da se napune, moja mora i rijeke, u njima još jednom da osjetim novu ljubav da teče… I pjevam: budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjeću… Prolij se po meni, budi sve šta želim, ja živjeću…”
“Znaš li da sam znao da ćeš doći…”
“Kako si znao?”
“Jednostavno sam znao… Bio bi najveći grijeh prema ljubavi, da to nisi učinila, a ti si ipak moj anđeo… Bezgriješni…”
I nastaviše da se ljube…
To veče je i prvi put u životu otišao na narodnjake… Ne, čitavu noć nije primijetio ni tona te muzike… Jedina muzika za njegovo srce, bile su njene riječi.
“Je li smem nešto da ti priznam?”, upita ga, a njega to njeno ‘smem’ neugodno presiječe oko srca.
“Naravno”, reče očekujući nešto što bi ga probudilo iz tog nenadanog sna.
“Sviđas mi se…”
“Uffff…”, odahnu u sebi sa olakšanjem i pomisli: “Nastaviš li ovako skratićeš mi život za deset godina samo za ovu jednu noć”.
“I ti se meni sviđaš, maleno… Jako…”
Znao je da je tu, sada… Znao je da je ima sada i pitanje, kada i da li ikada ponovo. Pokušavao je zato ukrasti svaki sekund kraj nje – svaki poljubac, miris Angela, koji mu se kroz nozdrve uvukao do srca i stegao mu dušu, snagom želje i strasti koji su između njih plamtili…
Slučajno pogleda na sat… Vrijeme mu nikada ovako brzo nije letilo… Pio je kajsiju, a ona viski-kolu… Ne, nije mu trebao alkohol, njihova strast ga je činila i trijeznim i opijenim u isti mah.
Ne zeli ni da misli koliko je još vremena ostalo za njih dvoje. Ovi trenuci će trajati zauvijek…
***
I u tom trenutku jedna suza mu krenu niz obraze, vraćajući ga u sadašnjost…
“Da, zauvijek…”, pomisli, dok je kolima prolazio kraj njihovog parkinga, posmatrajući ružu na suvozačevom sjedištu.
Večeras će biti punih sedamnaest godina od tog njihovog prvog susreta.
Baci pogled u retrovizor… Dočekaše ga iste oči kao i one noći, ali u njihovim uglovima bore su, ovaj put, već uveliko bile vidljive.
“Sedamnaest godina…”, ponovi poluglasno, a zatim pojača muziku u kolima.
“Kad dođu teški dani, kad odu svi jarani, kad zamirišu jorgovani…”
***
U mislima odluta do prvog proljeća bez nje… Činilo mu se tada da može dalje da krene bez nje. Uspio je da bol njenog odlaska, pažljivo umota u prazninu bez kraja, i zaključa u polovinu Univerzuma, koju je odlučio više da ne dira.
Ona je izabrala, a on više nije imao snage da je budi, ili bolje rečeno, da je uspavljuje u snove iz kojih je pobjegla. Snove koje su nekada sanjali zajedno…
Stavio joj je jasno do znanja šta i dalje osjeća prema njoj i sljedeći korak prepustio njoj.
Sjećao se sada svog prvog dolaska na tu istu raskrsnicu, tačno godinu dana od njihovog prvog susreta…
Sjećao se i razočarenja, kada se odatle vratio sam…
A šta je i mogao očekivati? Da će je zateći tu s onim istim osmijehom? S onim istim poljupcem na usnama, koji na njega čeka da ga ukrade? S onim istim zagrljajem u koji je dušu pohranio?
Ne, ona ima svoj život, a u tom životu za njega više nema mjesta.
Uostalom, jednom je već birala između karijere i njega. Znao je šta je izabrala… Nije želio više da utiče na njene izbore, uostalom, ma koliko da je muškarac u toj vezi, postao je umoran od toga da uvijek on vuče prve poteze…
Ne, nje nema… Otišla je i prosto nema više želju da se vrati.
Šta da joj više kaže, uostalom?
Da joj prizna kako već mjesecima svaku noć živi sve one njihove noći, dok ga pitanja razdiru i bacaju na krst njihove ljubavi, suvise težak da bi ga nosio sam? Težak za jedno, samo zato, što je za dvoje bio nevjerovatno lak i savršen…
Ali nosio ga je i sam… Svaka njena stvarčica je ostala u njihovom stanu na svome mjestu mjesecima od njenog odlaska.
Čekao ju je da dođe…
Čekao je da svojim susretom, da jednom zajedničkom noći, izbrišu sva ružna sjećanja iz dana razdvojenosti…
Čekao je i dočekao prazno raskršće te prve večeri…
“Ako ovo nije mogla biti ljubav, onda ljubavi u mom životu nikada i neće biti.”
I krenuo je jednim drugim putem…
***
Upoznao je nakon nekoliko mjeseci djevojku, za koju je donio čisto racionalno procjenu, da bi mogla biti njegova saputnica i majka njegove djece.
Bila je mlada, lijepa i pametna, i najvažnije od svega, vremenom je uvjerila sebe da ga voli…
Imao je više nego dovoljno razloga da je zavoli, i ponekada bi sebe skoro slagao da je na pravom putu da dođe do toga, a onda bi se sjetio se svih onih nemirnih šeitančića s kojima je sanjao da se igra kraj rijeke, a koji su ipak ličili na jednu drugu ženu, sa svojim šućmurastim očima i grivama od kose…
Vjenčali su se.
Dobili su i dijete… Sina, zbog kog je bio sretan sto je skoro isti otac, jer, ne, ovaj put nije želio u očima svog djeteta, da vidi pogled njegove majke. Želio je bar dijete da voli…
Njegova žena je znala da je imao nekada jednu veliku ljubav. Zapravo, tako su se i upoznali i zbližili. Bila je najbolja prijateljica žene njegovog kolege s posla. Jedan dan su se slučajno sve četvoro našli nakon posla, zatim u priči otišli na piće i raspričali o svemu…
Bio je to topao septembarski dan, a u njemu je bilo sasvim dovoljno otrova i ledenog gnijeva, da iziritira njenu sujetu i probudi radoznalost. Nakon niza šaljivih prepucavanja, dogovorili su se da izađu negdje na piće i nastave razgovor.
Dok su godine prolazile, pitao se često, šta bi bilo da taj dan nije otišao na razgovor?
Šta bi bilo, da je umjesto toga, prosto sjeo u kola i prešao tih 1500 kilometara puta, samo da bar još jednom, ovaj put pred njenim vratima, pod njenim prozorom, otvori srce, makar i posljednji put?
A onda se zapita da li bi to zaista bio posljednji put?
“Svako ima pravo na mir”, a ako ga za sve godine, za sve ove mjesece nije zvala, nije tražila, nije trebala, to onda znači samo da je ona svoj mir i sreću našla… Zar bi to bila ljubav, kada bi je lišio toga? Ili bi bio samo sebični egoizam?
Ne.
Ako je bez njega sretnija, nego što je to bila sa njim, onda joj on nikada i nije bio ono što je ona bila njemu… Niti bi to ikada mogao biti…
I godine su prolazile… Uspjevao bi da je potisne, negdje duboko u sebe, odakle nije doticala svijet oko njega, ali je živjela u njemu, u njegovom zagrljaju, kao i svih onih noćiju, dok ju je uspavljivao pričanjem priča… Ne, nijednoj drugoj nije mogao pričati priče za laku noć.
Samo u njenom zagrljaju su se rađale same od sebe… Svaku noć drugačije i nove…
Njegova žena je znala da ima dana kada ne treba da ulazi u njegovu sobu, dok iz nje dopiru one iste pjesme koje je godinama u takvim situacijama slušala. Nikada nije slušao narodnjake u normalnim okolnostima, ali je znala da kada se zatvori u svoju sobu slušajući ih, najbolje je da ništa ne pita i da ga pusti tih nekoliko sati na miru.
Jednom davno je ušla prije toga napravivši scenu zbog njegovog ignorisanja i zatekla ga kako okreće glavu od nje skrivajući suze koje su padale po tepihu… Bio je to grozan prizor, koji je samo žena koja voli mogla podnijeti.
Prizor suza puštenih za drugu, iako joj to nikada nije priznao…
Nakon toga više nije ulazila.
Bio je dobar otac i bio je odan muz…
Varao ju je samo sa svojom proslošću…
Možda je to bio i jedini razlog što je njihov brak i pored njegove emocionalne indiferentnosti opstajao.
Pružao joj je sigurnost, stabilnost lišenu velikih i spontanih izliva emocija. Savim lišenu i ljubomore, što joj često i smetalo, ali kraj njega se osjećala zaštićenom i sigurnom, ali i konstantno isprovociranom na buđenje osjećanja u njemu.
Bila je borac po prirodi…
Nedjeljama, nekada čak i mjesecima bi čekala, na znak ljubavi i pažnje s njegove strane, a zatim bi ga čuvala u svom tankom “herbarijumu uspomena” poput kakve endemske biljčice, dok je on tomove misli, stihova i osjećanja, svakodnevno posvećivao onoj Jednoj, izgubljenoj negdje u prošlosti…
Prešli su da žive u Beograd, zbog njegovog posla…
Tek tada je primijetila, da se svakog proljeća, on jedno veče iskrade, pod šaljivim izgovorom da ide za Novi Sad zbog nekih nesređenih računa i ako se ne vrati, da ne brine ništa – za nju će to ionako biti najbolje…
Tako je bilo i to veče, tačno sedamnaest godina od prvog susreta na Petrovaradinskoj tvrđavi…
***
I ovaj put je imao na sebi zelenu Levis majicu i plave farmerke, sa bijelim Converse patikama na nogama…
Kupio je ružu u onoj istoj cvjećari, nakon što je pažljivo izabrao najljepši pupoljak koji su imali u ogromnoj vazi. Zatim je sjeo u kola i krenuo ka tvrđavi, pustivši ponovo “vesele osamdesete”…
Prošao je ponovo kraj Uspenske crkve i sjetio se decembarskog raskida na tom istom mjestu.
Ipak, na licu mu je lebdio osmijeh.
Ovo je njegova noć…
Ovo je njihova noć…
Noć jedne ljubavi, koju ni sve godine samoće nisu ubile.
Ljubavi koja će ga čekati u jednom drugom, savršenom svijetu. Svijetu lišenom nesporazuma… Svijetu gdje joj ponovo neće ni riječ morati da kaže, jer će znati da sluša njegovo srce, baš kao nekada…
A onda se prenu… Crveno svjetlo na posljednjoj raskrsnici prije mosta, natjera ga na oštro kočenje.
Bacio je kratak pogled na Dunav i mjesec koji je sijao nad njim.
“Da, i prije sedamnaest godina bila je upravo ovakva, vedra noć… A posljednji put kada sam je se one raskrsnice ispraćao, oluja se oko nas dizala… Oluja koja nas je na suprotne strane kosmosa na kraju pobacala…”
Jos samo da prođe Petrovaradinsku kapiju i tu je…
Osjeti leptiriće u stomaku, a zatim jezu koja mu se niz vrat proširi preko ruku, leđa i sve do stopala…
Prolazeći kroz kapiju, na trenutak sklopi oči, želeći da je ovo zapravo 24. april one davne godine. Otvori ih i nastavi da vozi dalje.
“Ne definitivno nije. Onda me je cimer vozio, a sada ću ipak morati ovih par stotina metara odvesti sam”, nasmiješi se oživjevši samo trenutak one prve noći…
Dok se približavao raskrsnici, ugleda crni džip sa zatamljenim staklima parkiran na istom mjestu gdje bi obično svoja kola zaustavljao. Na istom mjestu gdje ga je ona čekala prije sedamnaest godina…
Usporio je, a zatim zaustavio svoju Hondu na nekoliko metara od džipa. Ugasio je svjetla, ali je ostavio motor da radi…
“Ko je, do đavola, sada našao ovdje da parkira?”
Utišao je muziku i bacio pogled na sat - 21:48h.
“Ima još 2 minuta da pomjeri prokleta kola s tog mjesta… Hm, a ko zna - možda ovo zaista nema nikakvog smisla”, pomisli razmišljajući na tren da samo produži dalje, a onda pokuša zamisliti kako bi bilo da je to veče ostao kod kuće…
“Ne… To bi bilo mnogo teže za podnijeti i samim tim besmislenije…”
A onda se farovi na džipu upališe, a zatim ugasise… I još jednom tako…
Neki crv sumnje mu zaigra u podsvijesti, a zatim se ponovo sve smiri…
“Ma, nemam ništa da izgubim”, pomisli dok je otvarao vrata izlazeći iz kola.
Gotovo u isti mah, otvoriše se i vrata na džipu, i iz njega iskoči Ona…
“Oh, Bože, ne mogu da vjerujem… Ne mogu da vjerujem…”, promrlja naglas, dok mu izraz nevjerice na licu zamijeni davno zaboravljeni osmijeh…
U naručju je držala velikog bijelog zeca i gledala put njega osmijehujući se…
On najprije krenu put nje, a onda se nasmija i zavrti glavom…
“Aaaa, ne, ne!” reče naglas vrteći prstom.
Zatim se okrenu na trenutak, ali samo da iz kola izvadi crvenu ružu, i kao na krilima, pređe onih par metara do nje…
“Ovo je za tebe…”, reče gledajući je s osmijehom, kao da je juče bilo kada su se rastali na ovoj istoj raskrsnici.
“Mora da si je dugo birao čim ponovo kasniš?”, rekla je dok su joj oči blistale onim istim duginim bojama u kojima su sve njegove misli tonule poput novčića u fontani.
“Čitavu vječnost, samo za ovaj trenutak…”
Spustio je dlanove na njen struk i privukao je lagano k sebi, a zatim se poljubiše u ponovo oživljenom zagrljaju…
Tebi....
Još jedan dan, niz prste skliznut… Košara zaborava ih je puna…
Holovi prošlosti s ponosom svoje ordenje nose…
Otvorenih očiju proći i slijep ostati, ili ih nikada i ne otvoriti? Jedino slijepac razliku zna…
Tišina, praznina i gordost…
Želim vjerovati krugu, makar beočug lanca da je… Tamnice slobode urušene obećavaju tamu i led…
Treba pronaći žig ukletog da bi se zavoljela pusta noć…
Bez straha… Bez nade…
Hrabrost je polovina puta do cilja… Sumnja do propasti…
Ne zaboravi kako se sklapaju oči…
Sudbinu na dlanu, samo stisak pesnice čuva… Pusti život na tren…
Jedina istina o vremenu, prolazi…
5. avgust 1995., Beograd
Zemun-polje, usred akcije Oluja, pola sata nakon što sam posmatrao kako na željezničkoj stanici, majka jednom izbjeglom vojniku VSK (Vojske srpske krajine) sa djevojčicom u naručju, daje 10 DM da malenoj kupi čokoladu (DM - Deutsche Mark, za one koji su zaboravili tu sada već legendarnu valutu, ili je nisu stigli ni upamtiti) , prisustvujem jednom sasvim drugom prizoru – tučnjavi između grupa Delija i Grobara…
Suze u majčinim očima i njene riječi: “I mi smo izbjeglice, znam kako je to…”, radoznalost na medenom licu okruženom smeđim loknicama, i zahvalnost i grč na usnama tog (tada već bivšeg) vojnika, nisu mi ostavili drugog izbora, sem da pljunem i na svoje dotadašnje “delijaštvo” i na sva zatucana, ograničena, besmislena navijačka prepucavanja, razmirice i tučnjave, koja su tim činom nepovratno degradirana na nivo nedostojan jednog prosvjetljenog bića, kakvo bi čovjek (valjda) trebao biti.
Ipak, ovo nije priča o huliganstvu, niti o nivou svijesti te ekstremne grupe navijača.
Ne, ovo je zapravo priča o ljubavi, koja se iz tog događaja rodila.
Rođen sam u Mostaru, gradu “rođenih”, tj. navijača tima koji svaki pravi Mostarac i danas u srcu nosi – mostarskog Veleža. Da li zbog himne Red Army-a, ili zbog oca, ali zavoljeh Velež, a nešto kasnije i Zvezdu, i kao pravo dijete koje je (koliko-toliko) doživjelo druga Tita i osjetilo draži silnih praznika i smisleno organizovanih priredbi povodom njegovih “staza revolucije”, nisam baš imao drugog izbora, već da od malih nogu steknem afinitet prema Redsima i crvenoj boji. Možda je to bio ključni razlog, zašto sam nakon tog kobnog ljeta ’95., stekavši gađenje upravo prema tim “komunističkim” klubovima i njihovim pristalicama, zavolio Liverpool.
Kao što može da se primijeti, nisam nikada navijao za najjače, ili bar ne zato što su “najjači”. I sada se sjećam očevih riječi: “Navijam za slabije, jer njihovim pobjedama se više radujem”, koje možda mogu nekome zvučati gubitničke, ali meni su kao klincu od nekih pet-šest godina, jasno naznačile pravac i tok mojih daljih misli i postupaka. Da li možda i zbog samog značenja mog imena (“onaj koji štiti slabe i nemoćne”), tek sjećam se prvih dječijih i pubertetskih tuča, kada sam ulijetao usred gužve, razvađao, pa i sam koji put po nosu dobijao, ne mogavši da gledam kako neko tuče slabijeg od sebe.
Da se odmah razumijemo, iako Liverpool (otkako navijam za njega), nikada nije spadao u one moćne, nepobjedive, jednosezonske timove, daleko od toga da je ikada bio bezopasan i nemoćan, i po jednog protivnika, ali upravo ta njegova sposobnost kako da priredi najneprijatnije iznenađenje svojim obožavateljima, tako i da pobijedi bilo kog protivnika i oduševi nas nevjerovatnim preokretima, osvojila mi je srce. U njegovim igrama gledao sam svoj život... Kikseve u “ziher” situacijama i podvige u nemogućim misijama...
A srce su mi osvojili upravo jednim takvim podvigom davne ’96., kada su na strani, deset minuta pred kraj gubili sa 2:0, da bi u pet minuta postigli 3 gola i na kraju slavili pobjedu... James, McManaman, Redknapp, Wright, Fowler, and Co. postali su moji heroji bukvalno preko noći...
A šta tek reći za finale Lige šampiona 2005. u Istanbulu i katastrofalnih 0:3 za Milan u prvom poluvremenu i nevjerovatni povratak na 3:3 u manje od 10 minuta, uz osvajanje titule prvaka Evrope!? Znao sam, dok sam pognute glave odlazio u sobu na poluvremenu, da moj Liverpool može izvesti takav preokret, ma koliko da je to nemoguće djelovalo. Tim, koji me je svojim igrama između ostalog uvijek dodatno bodrio i uvjeravao da ne postoji nemoguće u životu. Tačnije, nemoguće nam postaje sve za šta izgubimo nadu u našem srcu, i baš kao što kaže najdraža mi fudbalska himna:
“Walk on, walk on, with a hope in your heart, and you’ll never walk alone!”
Naučio sam da ne gubim nadu, čini mi se, nikada!
Gubili, pobjeđivali, nakon svake utakmice Liverpool-a, zna se šta slijedi u mom stanu, himna odvrnuta “do daske” i otpjevana do kraja.
I bilo je tu najslađih pobjeda, nad timovima koje iz specifičnih razloga prosto volim da vidim poražene. Pobjeda koje nikada neću zaboraviti, kao recimo nad Chelsea-em u polufinalu Lige šampiona, 1. maja prošle godine (kada je na terenu trijumfovao Liverpool, na penale, a u mojoj sobi ljubav daleko od neke slične dramatizacije) ili Interom ove (kada sam 4 sata nakon što sam slomio lakat i 2 sata nakon što su me pustili iz ambulante s longetom na ruci nekoliko puta pjevao himnu na sav glas nakon meča)!
Bilo je tu pobjeda u kojima je Liverpool bio moj mejdandžija u dvobojima koje sam lično shvatao toliko, da sam taj meč poistovjećivao sa sukobom istine i pravde koju je predstavljao “on” i zablude, ili laži koje su stajale iza nekog navijača protivničkog tima, da sam znao da jednostavno moramo pobijediti. I zaista, pobjeđivali smo, dok sam uživao u sirovom zadovoljenju pravde na starozavjetni način!
Večeras, međutim, nije bio posrijedi jedan takav duel... Bar ga ja nisam tako doživljavao...
Istina, nikada nisam volio Arsenal, ali to je oduvijek bio i omiljeni tim moga najboljeg, sada već skoro četiri godine, pokojnog prijatelja i mogu slobodno reći jedinog pravog duhovnog brata, kog sam ikada imao. Ipak, daleko od toga da sam bio ravnodušan prema ishodu utakmice...
1:1 na stadionu Emirates davao je neku nadu Redsima, ali sam od početka znao da sa Arsenalom možemo igrati samo ako od početka krenemo napadački, od nule. I zaista, kako smo krenuli rezervisano, vjerovatno uljuljkani povoljnim rezultatom sa gostovanja, to se odmah i osvetilo – 0:1 za Arsenal, već nakon 13 minuta igre. Ipak, naravno, Liverpool ne bi bio Liverpool kada uskoro ne bi razgalio srca nas, njegovih obožavatelja – fenomenalan pogodak glavom Hyypia-e u 30. minutu sa gotovo ivice šesnaesterca u rašlje i ja već vrištim i skačem po sobi, dijeleći sreću sa još jednim vjernim Redsom u familiji – rođenom sestrom. A onda Torres sredinom drugog poluvremena, sa svojim sjajnim driblingom i još jednim rašljama za 2:1 i mojoj sreći nema kraja... Ipak, znao sam “ko je Arsenal”, a 2:2 mi se vrtilo kao rezultat već danima u glavi – i zaista, 84. minut i moje najgore slutnje su se ostvarile... Naivno ispada odbrana Liverpoola i Adebayoru nije bilo teško da poravna rezultat... Uffff... Bio sam bijesan kako odavno nisam... Sestri prebacujem što je upravo tada izašla na terasu da zapali cigaretu, gledam šta prvo da udarim, razbijem, šutnem u stanu... Vaza, čaše, tako primamljivo djeluju... Od vaze me odmami jorgovan koji sam jutros kupio kraj Futoške pijace, od čaša sjećanje na decembarska i januarska opijanja i razbijanja... I dok sam smirivao bijes šutanjem papuča po sobi, tek Babel minut kasnije izbori penal... Da, Gerrard... Vrištim od sreće, a opet gušim prevelik optimizam... Jeste, znam Gerard je to, ali gdje je đavo, nikada se ne zna... Lopta ne bijeloj tački, Gerrard metar od ivice šesnaesterca, kratak zalet i penal izveden tako da ga ni trojica Almunia ne bi odbranili... Moram li reći kakva je bila atmosfera u stanu!? I sada mi drhti ova zdrava ruka, dok je dižem uvis čvrsto stisnute pesnice skačući i vrišteći od oduševljenja. Grlim i ljubim sestru dok je uvlačim sa terase i dok zajedno proslavljamo gol koji može da nas odvede u polufinale Lige šampiona... Ipak, ostalo je još malo strepnje, taman da meč skoro do kraja učini dramatičnim, tačnije do posljednje minute sudijske nadoknade, fenomenalne kontre Babela i konačnih 4:2!!!
A onda, nije se čekao više sudijski zvižduk...
Krenula je odmah pjesma, uz zdravicu za dalji pohod i eksiranu čašu domaće Milekove loze:
“When you walk, through a storm, hold your head, up high, and don’t be afraid of the dark…”
P.S. I moram li reći ko nas ponovo čeka u polufinalu? Naravno da ne moram…
Posvećeno Redsima, tj. vjernim navijačima Liverpoola i vama ostalima, koji nikada ne gubite nadu u svojim srcima...
P.S. Posvećeno i tebi, s kojom sam u zagrljaju, jedini put do sada, propustio jedno polufinale Redsa, i nisam zažalio zbog toga. ;)))
"Pain makes me strongly every day. Life is a shit, you've got to deal with it", govorio je citirajući Maxa Cavaleru.
"Život je lijep i kada najviše boli", uvjeravao sam i sebe i njega...
.
.
***
- Boga ti, šta radiš više u tom stanu? Što ne tražiš drugi?
- Ne želim, oče, da ga ostavljam u ružnom sjećanju. Bila bi to moja slabost, bježanje od samoga sebe.
- Profesore, natjeraćeš me da ti ruku u gips stavimo. Pokidaćeš te žice. Napravićeš sranje tamo gdje ga nema.
- Znam, doktore, ali rekli ste da smijem da je pokrećem do granice bola.
- Granica tvog bola me iskreno zabrinjava, Profesore.
- Dobro su me istrenirali, doktore.
- Šta? U ovaj utorak ti je bila operacija? I vidi ga sada, u duksu se šećka, k'o da ništa nije bilo!
- Više od dvije nedjelje čekam da se obučem k'o čovjek. Sada kada sam konačno uspio u tome, ne želim ni da hodam kao invalid.
- Znaš, verovatno ću ti ja davati anesteziju, kada ti budemo vadili šipke.
- Eh, ako ćeš to raditi kao tvoja prethodnica, onda bolje neka ih vade naživo.
Ponovo kuckam s dvije ruke na tastaturi.
Ne mogu sada, a da se ne sjetim kako sam drugi dan nakon što sam sasuo lakat, ostao na poslu do pola tri sata ujutro, jednom rukom dovršavajući projekat. Sjećam se i preneraženog izraza lica direktora, kada je tu noć u pola jedan došao u firmu sa poslovnog puta iz Njemačke i zatekao me kako sa rukom u gipsu dorađujem 'admina'.
Ne, rok je morao biti ispoštovan, a ja kao drugi čovjek na projektu koji trenutno drži firmu u životu, nisam mogao dopustiti da projekat kasni zbog mene. Nije kasnio, još uvijek, ali sam znao da me čeka operacija i oporavak od nje, za koji nisam znao koliko će trajati.
U utorak mi zakrpiše lakat, u petak me otpustiše iz bolnice, iako sam trebao ostati do ponedjeljka – kažu bolje da me puste oni, nego da nastavim sa večernjim bježanjem u grad (srijeda, četvrtak). Da, kuckao sam s obje ruke i u petak veče, ali sam nakuckao toliku gomilu gluposti, da sam je samo pohranio duboko u arhivu, žaleći zbog uloženog truda, ali sretan što još uvijek nisam zaboravio desnu stranu tastature.
Uostalom, rekao sam joj sinoć čistu istinu – dalje kroz život me vodi čist racio. Neće više biti mjesta za osjećanja. Neću više da se trudim ni oko jedne djevojke i ne, ne mogu da je razumijem. Možda i ne želim to da pokušavam, ili me jednostavno ne zanima. Ako želi da je razumijem, neka mi da neke informacije. Učinila je to. Razumjeo sam je. Idemo dalje. Svako svojim putem, pa dokle se poklapaju. Dobro je u svakom slučaju.
Ne mogu, a da se ne zapitam u šta sam protraćio šest godina. Tri i po godine ozbiljne veze, završavanje faksa, nekome i ne liče na protraćeno vrijeme. Meni da.
Šta tek reći za dvije i po godine lutanja, u kojima sam u potpunosti marginalizovao postdiplomske studije, pa donekle i karijeru, podredivši je nečemu što sam u par navrata s ponosom zvao ljubavlju?
Bile su to doktorske studije moga života. Nikada više nisam naučio, naročito na posljednjoj disertaciji.
Da li je žena ikada bila vrijedna truda koji sam uložio u nju?
Žena kao žena, nikada nije bila vrijedna ni sekunde moga bola, ali onaj ideal za kojim sam tragao, bio je vrijedan svakog trenutka proživljenog i svakog "Watta" snage koju sam u to utrošio.
Žena je ostala jedna od mnogih, u početku toliko drugačija od svih, a na kraju im ipak i previše slična, da ne bih zažalio što je nisam tretirao na jedini mogući način.
Ipak, bila je to moja disertacija. Biće da je stoga iziskivala poseban pristup.
Sala za anesteziju. Kraj mene je još samo Bog ostao. Odavno nisam ispunjeniji bio. Molio bih Ga da mi oprosti za svaki put, kada bih osobu od krvi i mesa za Boga u svom životu postavio. Molio bih Ga, ali vidim Ga već kako se smješka, meni, nedostojnom tog osmijeha. Osjećam Ga, kako me prima pod okrilje Svoje i znam, nakon ove operacije, dva puta će postojati za mene. Dajem Mu svoje zavjete za svaki od tih puteva. Kolica na kojima ležim unose u operacionu salu. Kažiprst krajnjim naporom volje uspijevam da pomjerim za par milimetara... Možda posljednji put u životu... Gledam instrumente oko sebe. Posmatram svoj pritisak... 135/80, puls 72… Skoro pa normalno… Biće da sam ipak malo uzbuđen...
Blagi pokret prstiju na stomaku. Da li mi se to samo učinilo, ili sam samo udahnuo malo jače? Ne, ipak ih osjećam, jednog po jednog, sat-dva nakon operacije. Uspjeli su znači sačuvati živce između krhotina lakta. Nisam ih pitao za šanse prije operacije, mada je matematičar u meni vapio za tom informacijom.
- Svaka čast, Doktore.
- Sada mi se samo čuvaj, Profesore.
Da, kolege smo, na neki način. On, asistent na Medicinskom fakultetu, i najbolji ortoped na klinici, a s druge strane, moja malenkost, naučni istraživač na Fakultetu tehničkih nauka. Čuo je od nekoga da sam genije kada je nauka u pitanju. Nisam mu rekao da sam to možda, ali samo možda, nekada mogao biti, ali nadimak je ostao.
Ispunio sam zavjet.
Juče.
Sada me čeka još i obećana kafa na klinici sa doktorkom, trostrukim svjetskim šampionom u karateu. Asistirala je prilikom operacije, trpila moja silna pitanja prije i poslije iste, a i interesuje me, nadasve, šta to nije u redu sa njenim laptopom. Čudi se što sam toliko trpio bol, ne tražeći nikakve dodatne analgetike osim redovnih terapija.
Kaže da je postala svjetski šampion upravo zahvaljujući tome što nikako ne podnosi bol. Kada krene borba, mirna je k'o bubica, sve dok ne dobije prvi udarac – poslije toga, padne joj mrak na oči.
'Hmmm... Tipično današnje žensko', pomislih i da je zaista ne poštujem, pomislio bih da je to donekle i patetično. Da nije njenog čvrstog pogleda i odriješitih riječi, to bih definitivno pomislio i pored crnog pojasa treći dan, jer dvije žene koje sam najviše poštovao i najbolje poznavao, podnijele su u životu više bola, nego što bih ja s doživotnim otvorenim prelomom lakta.
Ne, nije poenta u bolu. Nije poenta ni u bezrazložnom trpljenju. Poenta je u sposobnosti čovjeka da u nekim trenucima stisne zube i istrpi s vjerom, a to može samo muškarac. Muškarac i još možda jedino žena, rođena i odrasla, u dinarskom kršu. Žena koju život nije milovao, ali ga je zato ona njegovala i čuvala u svom naručju, poput kapi vode i komadića zemlje, koji pod tim vrelim nebom život znače. Žena, surova i iskrena, čitav život na Golgoti – Golgoti koja njeno srce čini čistijim od bistrih planinskih vrela s kojih se zorom u prvim zracima sunca umiva, a toplijim od kamena podno Veleža, s kog posmatra rumene majske zalaske sunca, dok rijeka ispod nje šumi.
Da, ispunio sam zavjet.
Lijepo je ponovo koračati putem davno napuštenim – putem koji je sve vrijeme čekao svog bludnog sina.
.
.
.
.
Jeep Hunter (pogađate odakle mu ime ;))) )
Uzrok cijele ove "priče" :)))
Mali pozdrav gđici Sudbini (znam, znam...:))) )
Cinjenice (na osnovu statistickog istrazivanja):
1. Zene iniciraju oko 3/4 raskida.
2. Zenama u prosjeku treba znatno duze da prebole raskid.
Zakljucak:
1. Zene su po prirodi MAZOHISTI! :))))
2. ... "Ides zeni? Ponesi BICH !!!" Tako je govorio Zaratustra. (Nicheov ;))) )
EMPTY SPACES
Empty Spaces
What shall we use to fill the empty spaces
Where waves of hunger roar?
Shall we set out across this sea of faces
In search of more and more applause?
What Shall we do Now?
Shall we buy a new guitar?
Shall we drive a more powerful car?
Shall we work straight through the night?
Shall we get into fights?
Leave the lights on?
Drop bombs?
Do tours of the east?
Contract disease?
Bury bones?
Break up homes?
Send flowers by phone?
Take to drink?
Go to shrinks?
Give up meat?
Rarely sleep?
Keep people as pets?
Train dogs?
Raise rats?
Fill the attic with cash?
Bury treasure?
Store up leisure?
But never relax at all
With our backs to the wall
Backs to the Wall
YOUNG LUST
I am just a new boy,
Stranger in this town.
Where are all the good times?
Who's gonna show this stranger around?
Oooh, I need a dirty woman.
Oooh, I need a dirty girl.
Will some cold woman in this desert land
Make me feel like a real man?
Take this rock and roll refugee
Oooh, baby set me free.
Oooh, I need a dirty woman.
Oooh, I need a dirty girl.
ONE OF MY TURNS
[Groupie:] "Oh my God, what a fabulous room!
"Are all these your guitars?"
[Film in background:] "I'm sorry sir, I didn't mean to startle you!"
[Groupie:] "God, this place is bigger than our apartment."
"Uh, could I get a drink of water?"
[Film:] "Let me know when you are entering a room" Yes sir!"
[Groupie:] "Ya want some? Huh?"
[Film:] "Yes"
[Groupie:] "Oh wow! Look at this tub!"
"You wanna take a bath?"
[Film:] "I'll have to find out from Mrs. Bancroft what time she wants to meet us, for here main..."
[Groupie:] "What're you watching?"
[Film:] "If you'll just let me know as soon as you can....Mrs. Bancroft. Mrs. Bancroft..."
[Groupie:] "Hello?"
[Film:] "I don't understand..."
[Groupie:] "Are you feeling ok?"
Day after day
Love turns gray
Like the skin on the dying man
And night after night
We pretend it's all right
But I have grown older
And you have grown colder
And nothing is very much fun, anymore
And I can feel
One of all my turns coming on
I feel
Cold as a razor blade
Tight as a tourniquet
Dry as a funeral drum
Run to the bedroom
In the suitcase on the left
You'll find my favorite axe
Don't look so frightened
This is just a passing phase
One of my bad days
Would you like to watch TV?
Or get between the sheets?
Or contemplate the silent freeway?
Would you like something to eat?
Would you like to learn to fly?
Would ya?
Would you like to see me try?
Ohh, No...
Would you like to call the cops?
Do you think it's time I stopped?
Why are you running away?
GOODBYE CRUEL WORLD/IS THERE ANYBODY OUT THERE?
Goodbye, cruel world
I'm leaving you today
Goodbye, goodbye, goodbye
Goodbye, all you people
There's nothing you can say
To make me change my mind
Goodbye
Is there anybody out there?
Is there anybody out there?
Is there anybody out there?
Is there anybody out there?
THE TRIAL (The End)
Good morning, The Worm, Your Honour,
The Crown will plainly show,
The prisoner who now stands before you,
Was caught red-handed showing feelings.
Showing feelings of an almost human nature.
This will not do.
Call the schoolmaster!
I always said he'd come to no good,
In the end, Your Honour.
If they'd let me have my way,
I could have flayed him into shape.
But my hands were tied.The bleeding hearts and artists,
Let him get away with murder.
Let me hammer him today.
Crazy.
Toys in the attic, I am crazy.
Truly gone fishing.
They must have taken my marbles away.
Crazy.Toys in the attic, he is crazy.
You little shit, you're in it now.
I hope they throw away the key.
You should've talked to me more often than you did.
But no! You had to go your own way.
Have you broken any homes up lately?
Just five minutes, Worm, Your Honour,
Him and me alone.Baaaaaabe!
Come to Mother, baby.
Let me hold you in my arms.
M'Lord, I never meant for him to get in any trouble.
Why'd he ever have to leave me?
Worm, Your Honour, let me take him home.
Crazy.
Over the rainbow, I am crazy.
Bars in the window.
There must have been a door there in the wall.
For when I came in.
Crazy.
Over the rainbow, he is crazy.
The evidence before the court is incontravertible.
There's no need for the jury to retire.
In all my years of judging I have never heard before,
Of someone more deserving of the full penalty of the law.
The way you made them suffer,
Your exquisite wife and mother,
Fills me with the urge to deficate!
No, Judge, the jury!
Since, my friend, you have revealed your deepest fear,
I sentence you to be exposed before your peers.
Tear down the wall!
(The Wall, music performed by Pink Floyd, directed by Roger Waters)
Svaka slicnost sa stvarnim likovima i dogadjajima, nije slucajna...
" 'till the next time, ta-ta... " ;)
Još jedno jutro... Led u krevetu čija je jedna od osnovnih funkcija osim da pruži udobnu podlogu za spavanje bila i da podržava tjelesnu temperaturu spavača.
Ne, nije problem u hladnom krevetu, znao je. Zebnja je u njegovom srcu...
U polumraku, kakav je obično najavljivao buđenje, gledao je komunikator na stalku pričvršćenom za krevet. Tako je želio da je nazove. Da smogne još jednom snage, pa da svojom energijom i optimizmom rastjera sve sumnje i sav bol iz njenog srca. Tako je želio da joj pokaže i kaže sve, da vidi kako su stvari užasno proste... Trebalo mu je samo malo, samo malo njenog povjerenja, samo nekoliko rečenica koje krije u sebi već mjesecima, a koje joj iz mjeseca u mjesec nanose samo bol. Da, pokušava neke stvari da sakrije i od sebe, i on to dobro zna... Zna i da želi da je on podrži u tome, da nestane, da ućuti, da se izgubi, dok ne sahrani taj dio sebe...
Oh, ne, ne, ne... Tako bi joj htio i sada reći da time užasno griješi, da time sahranjuje i njih dvoje, da time sahranjuje sebe onakvu kakva je nekada bila, da time sahranjuje i njega zajedno sa sobom, ali znao je i da nema više izbora. Jednom ju je iznevjerio, htio je da sve i odjednom podijele i pored nekoliko stotina hiljada kilometara izmedju njih.
Eh, da, nekoliko stotina hiljada kilometara i skoro godinu dana prije...
***
- Kada ćeš me ženiti?
Gledao ju je u čudu pitajući se da li to tjera šegu s njim. Ležala mu je na grudima i gledala ga toplim pogledom punim pitanja i želje...
"Ozbiljna je… Oh, Bože…", skoro da su mu suze krenule na oči, a osmijeh mu se razlio licem.
- Čim sredimo papire... Imamo sada sve vrijeme ovoga svijeta samo za nas… Ne brini dušo, napokon smo zajedno, a to je najvažnije...
Prislonio joj je glavu na grudi, poljubio i nastavio da je miluje...
***
A onda je došlo i to jutro... Glavni pilot ESA-e (Evropske svemirske agencije) određen za misiju snabdijevanja kolonijalne stanice na Mjesecu, morao je odustati od priprema za let, kada su mu detaljni ljekarski pregledi otkrili tumor u oblasti malog mozga. Raspravljalo se i o tome da ga ipak pošalju na misiju, pošto je tumor tek bio u začetku i po mišljenju doktora u narednih par mjeseci skoro sigurno neće pričinjavati smetnje, međutim, mali mozak sam po sebi zadužen za ravnotežu i orijentaciju, predstavlja jako osjetljivo mjesto za jednoga pilota, a i pitanje je kako bi oblast nulte i smanjene gravitacije uticala na njegovo širenje…
I dok se za jednim stolom odlučivala sudbina misije, hiljadu i više kilometara odatle, njih dvoje ležali su zagrljeni...
"Bože, mogao bih ovako čitav život provesti" i tek što to pomisli - Volim te, mazo - šapnula mu je na uho najtoplijim glasom, glasom kojim ga zarobljava u tom zagrljaju jednom zauvijek.
- O, ljubavi... - prošapta - I ja tebe, dušo moja, obožavam...
Ujutro ih je probudio njen službeni telefon... Razgovarala je dugo na jeziku koji je imao želju da nauči, ali nikako nije nalazio vremena za to... Radije ga je učio kroz njena šaputanja. Razumio je ponešto kroz razgovor koji nije namjeravao da čuje... Gledao ju je upitno kada se završio.
Izraz njenog lica mu je sve govorio, ipak, klimnuo je glavom i čekao da mu kaže.
- Moram ići - kratko je rekla i spustila pogled nakratko, a onda ga opet pogledala.
- Zašto? - glas mu je bio ispunjen tugom, iako je znao čim je razgovor počeo sta bi se moglo desiti...
- Ej, ne budi takav... Glavni pilot je morao predati dužnost za naredni let zbog zdravstvenih problema. A znaš da sam ja bila njegova rezerva za ovaj let...
- Zar ne može neko drugi da preuzme tvoju dužnost? Daj otkaz, ostani ovdje! Ionako smo već pričali o svemu tome...
- Znaš i sam da to ne ide tako lako... Voljela bih to koliko i ti, možda i više, ali postoji još samo jedan rezervni pilot, moja rezerva, koji ipak nije naša klasa... Životi ljudi u koloniji su možda sada u mojim rukama... Ne mogu da omanem. Uostalom, krećem za tri-četiri dana, a vraćam se ponovo za neke četiri nedjelje - nasmiješila se gledajući ga zavodljivo – Imaćemo, dušo, sasvim dovoljno vremena da me pošalješ na Mjesec sa lijepim sjećanjima, koja će nam dati snagu da izdržimo ovaj period pred nama.
Htio je da je zagrli, da je zarobi, spriječi da ode, da uzme telefon, nazove ESA-u i kaže da je dala otkaz i da idu svi do đavola! Htio je da je uhvati za ruku i pogleda u oči i time kaže sve, pokaže kako je sve to nebitno, kako su važni samo oni... Uf, ali da li ima prava na to? Zar ona sve to ne želi isto koliko i on? Zna, odrasli su ispod dva različita podneblja, dvije različite, mada bliske kulture... Poštuje je dovoljno da podrži njenu odluku, čak i kada ona zna šta on misli o poslu kojim se bavi.
Prišao joj je i zagrlio je nježno...
- Ti znaš da te ja nikada iz zagrljaja ne bih pustio...
- Ni ja ne bih da me iz svog zagrljaja ikada pustiš... - gledala ga je željno i umiljato, a onda odlutala pogledom, da bi ga samo trenutak kasnije pogledala za nijansu ozbiljnije - ali još samo ova misija, pa ćemo se svako jutro u zagrljaju buditi, bezbrižni i nasmijani...
- Živim za ta jutra, dušo... Budi moja voda - šapnuo joj je na uho, a zatim dvaput pucnuo prstima.
Multimedijalni sistem u kući detektovao je komandu i sobu preplavi melodija pjesme stare više od pola vijeka. Njihove pjesme...
Uhvatio ju je oko struka. Gledali su se nasmijani... Tonuli su u pogled jedno drugom, a onda se poljubili i zaplesali...
***
Prošlo je skoro petnaest dana otkako je otišla. Sjećao se prvih petnaest dana kada je prvi put otišla... Bili su pakao! I sva ta pitanja… Kada će je vidjeti opet? Da li će je vidjeti opet? Kada dođe, da li će biti ona njegova ljubav s kakvom se rastao na aerodromu posljednji put?
Ne, sada takvih pitanja više nije bilo. Znao je, samo treba sačekati da dođe, jer ona je sve vrijeme ona ista i samo njegova. Znao je, još samo koja nedjelja i sve ono što su priželjkivali, o čemu su sanjali i za šta su živjeli, biće njihovo, zauvijek!
Ponekada bi proletjela po koja crna misao, kao slutnja koja govori da je suviše lijepo, suviše savršeno, ali bi je on svaki put otjerao prije nego što bi se nastavila. Jeste lijepo, jeste savršeno, ona je savršena takva kakva jeste, a i za njega ne postoji niko drugi sem nje.
Ne, zaslužili su tu sreću. Ne, stvari ovaj put ne mogu da krenu kako ne treba.
Znao je da se polako približava dan lansiranja. Tačan datum se nikada nije unaprijed znao. U posljednjih par godina, teroristički napadi i ucjene su postali previše učestali. Skoro svako deseto lansiranje pratio bi poneki incident. Uvedene su stoga najstrožije mjere zaštite i karantini za pilote na desetak dana pred polijetanje, koji su uključivali i opsežne psihofizičke testove. Time se broj napada značajno smanjio, ali teroristi bi uvijek iznašli neki novi način da sabotiraju neku od misija. Šuškalo se i o tome kako to zapravo i nisu napadi terorista, već dobro isplanirane sabotaže NASA-e čiji je projekat kolonizacije, predviđen da bude realizovan još desetak godina ranije, doživjeo finansijski krah i zbog toga uveliko kasnio za Evropom. Naravno, to su bile priče koje su se širile iza kuloara i priče za koje se nadao da ga uskoro više neće doticati, niti najmanje...
Nisu se čuli već nekoliko dana. Znao je da taj prekid komunikacije može potrajati od jednog do desetak dana. Prošli put mu se javila tek nakon osam dana. Na svu sreću na vijestima za to vrijeme nije bilo nikakvih informacija o bilo kakvom rušenju nekog kosmičkog broda, ali daleko od toga da mu je za to vrijeme bilo svejedno.
Odmarao je od naporne radne nedjelje u tami njihove sobe uz muziku pojačanu. Već neko vrijeme radili su na razvoju virusa koji bi vještačku inteligenciju u slučaju povampirenja vratio s razumnog nivoa na nivo programabilne mašine… Ipak, sada je o tome mislio samo periferno… Njegove misli, kao i uvijek, bile su uglvnom skoncentrisane na nju... Zapravo, kada malo bolje razmisli, skoro da nema trenutka kada na nju nije mislio. I kada je rješavao i najkomplikovanije algoritme, njen lik je lebdio pred njim…
A onda kada je u mislima odlutao negdje između Zemlje i Mjeseca, i negdje izmedju posljednjih trenutaka koje su proveli zajedno, oglasi se komunikator.
Slabi zvuk, kroz muziku je odjeknuo poput pucnja. Osjetio je kao da mu je srce u trenutku stalo i instinktivno je poskočio sa kreveta. Znao je da je to ona. Jednostavno bi osjetio svaki njen poziv...
- Audio! Utisaj na dva! Fon! " pomisli kako bi možda bolje bilo da je skroz isključio ton, ali upravo je išao jedan njihov klasik "Nothing else matters", pa neka malo i ona čuje.
Komunikator se uključio, ali ga iznenadi to što nije aktivirala sliku. Hologramska projekcija bila je prazna.
- Ćao, dušo moja! - čuo je mio glas.
- Ej, ljubavi... - bio je presretan što je čuje, ali da li mu se učinilo ili to postoji neka sjenka u njenom glasu - Kako si, dušo? Ovi dani su se baš otegli daleko od tebe...
- Uf, luče, danas mi je bio jedan od najgorih dana u životu... - ovoga puta već je zvučala ozbiljno i pomalo čak i zabrinuto - Znaj samo da si mi sve vrijeme bio u mislima i davao mi snagu i kada je bilo najteže...
U momentu se sledio, ipak najbitnije je da je sada sve u redu, pomisli, tj. bar bi trebalo biti.
- Pa šta je bilo, mila? - glas mu je zvučao pomalo dalek i stran dok je u glavi prevrtao na desetina opcije i razloga.
- Ej, dušo... Hajde, nećemo sada o tome. Jako sam umorna... Biće vremena kada dođem. Sada bih samo morala leći da odspavam, i odmorim malo... Htjela sam ti se samo javiti da ne brineš i čuti ti glas, pa da poželimo lijepe snove jedno drugom…
- Pa, možeš li mi, bar reći otprilike? - znao je da sada stotine crva u njegovom umu počinju da grebu. Čak mu pade na pamet i jedna misao koje se u tom trenutku postidje i koju je odagnao u trenutku.
- Recimo, ljubavi, da je to bio samo malo stresniji dan na poslu... Ne brini ništa zbog toga... Biće to sve u redu! - pokušavala je da ohrabri i sebe i njega, znao je to. Koliko ju je volio zbog toga, toliko je mnogo više željeo da u svakom trenutku izbaci sve što je tišti...
- Naravno da će sve biti u redu, mazo... Hajde, opusti mi se onda samo. Imao bih toliko toga da ti pričam, o ovom stanu, i o tome kako je prazan bez tebe i kako te čeka da ga opet ispunimo toplinom i srećom...
Smješkao se ramisljajući kako je njihova ljubav jača od svega, pa i od ovog njenog stresa, koji će prevazići uskoro. Koji su zapravo već prevazišli. Zato ju je na trenutak i pokušao malo razmrdati sjećanjima i željama, ali u njenom glasu nije bilo one razdraganosti koja bi se obično javila u takvim trenucima.
- Jako sam umorna, ljubavi. Sada ću leći da odspavam, pa se sutra čujemo više. Nadam se da se ne ljutiš? Znaj samo da si mi sve ti!
- Znam, dušo, gdje bih se mogao na tebe naljutiti! I ti si moje sve, jedina!
- Laku noć, mili... Lijepo mi spavaj! Volim te beskrajno!
- I ti meni lijepo spavaj, najmilija! Ljubim te i volim čitavim bićem!
I razmijenili su još nekoliko poljubaca, nekoliko sekundi nesposobni da prekinu vezu, a onda je pružio nekako prst i pritisnuo prekidač na komunikatoru.
Trebao je izaći to veče s prijateljem kog nije vidio dugo. Izašli su, ali za tih nekoliko sati, prozborio je svega par rečenica. Pitanja su mu se vrtila po glavi. Nešto se desilo. Nešto se ozbiljno dogodilo, a on nije sada kraj nje, da kroz to prođu zajedno, da je zagrli i utješi, pa da zaborave na sve... Čak ni sliku nije pustila kada su razgovarali...
Zaspao je sa pitanjima u glavi, i željom i zebnjom u srcu.
(nastaviće se, vjerovatno)
Per te...
(@XYs: Pomislite li katkad, da ste napokon nasli onu pravu i drugaciju od svih, pogledajte prvo da li sa tim 'svim' ima i sto zajednicko, i ma koliko se zena tome opirala - u tom zajednickom pronaci cete i njenu najvecu vrlinu. ;) )
Jovan Dučić
Blago cara Radovana
O ŽENI
1. Za čoveka su božanstva jedna veza između njega i kosmosa, a za ženu su božanstva samo jedna veza između nje i čoveka. Žena nikad nije drukčije smatrala svoju religiju, kao što ni religije nisu bile milosrdne za ženu. Čak su mnoge religije potpuno prezirale ženu: budizam, hrišćanstvo i muslimanstvo. Žena kad veruje u religiji, ona veruje, kao primitivan čovek, sa svim oznakama sujevere. Za nju je Bog jedino strašilo, obučeno u belo; i kad se moli, ona vrača. Žena ne razume hrišćanstvo, niti je ikad postala hrišćankom po uverenju i po razumevanju dogme, ni po inspiraciji za ljubav prema bližnjem i bednom. Žena je opak epikurejac, koji prezire sirotinju, i ima instinktivno gađenje za siromaha. Po celom svom smislu za život, žena je svagda bezverna koliko i neverna. Ona više veruje u magije nego u molitve. Ona ne razume da je Bog jedna ideja o dobrom i o svetom, jedno duševno osvedočenje, i da je Bog tvorac i regulator života, bez kojeg se ne daje razumeti ni svet ni život. Ona se Boga samo boji, i sva njena ridanja su izrazi praznoverja. Žena ne zna šta je to praktikovanje vere van kulta i molitve, šta je konkretna vera mimo verbalnu veru: milosrđe i dobročinstvo. Pored tolikih primera ženskog milosrđa, ona je ipak sebična i nedarežljiva. Koliko žena prođu ulicom pored prosjaka ne pruživši im milostinju, samo zato što ih mrzi da skinu rukavicu, i da otvore novčanik. I kad učine kakvo milosrđe, to je opet njihova vradžbina i računalje na neku zamišljenu nagradu ili uspeh. Najčešće milostinju daju na ulici mlade žene žureći na ljubavni sastanak. Pobožna žena je neizmerno skrušenija nego čovek, jer veruje da je progoni jedno oko od kojeg se ne daje ništa sakriti. Ali se manje boji i Boga nego zlih jezika. Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne; u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan. Jedna je velika nesreća što žena ne zna šta je život. Šta je odista život prema ženskoj ideji? Žena je dobra samo kad voli; ali kad voli, ona je viša od čoveka. Svakako, žena nikad nije naivna, a ljudi čak i ženu frivolnu zovu naivnom. Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere: u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo onoliko vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli. Ima žena koje nikad ne kažu laž, ali nikad ne kažu celu istinu. Mlada žena ima sve iskustvo starije žene, i svu radoznalost i ležernost devojčice. U mladoj ženi od dvadeset i pet godina počinje najveća strast za uživanjem, koja se zatim ne smiruje do njene pune propasti. Pronaći dobru ženu, to je teško kao pronaći u svom vrtu izvor petroleuma. Ali lukavstvo ženino nije uvek zloća. Znam lukavih žena koje su bile dobre, a znam iskrenih koje su bile nevaljale. Lukavstvo je dokaz slabosti i straha, većma nego zloće i zlonamere. Žena voli čoveka dok joj veruje. I onda kad ga ne voli, ona traži da joj ipak veruje. Ne voli se braniti ni kad je kriva; i hoće da ima iluziju da je držite za dobru i kad to nije. Kad je ne držite za dobru, ona veruje da je više ne držite ni za lepu. A njoj nije dovoljno ni da izgleda lepa, nego hoće da bude jedina lepa. Kad žena treba da se počne braniti, ona se ne brani, nego prestane da voli i počinje da mrzi. Zato, ne objašnjavaj se, nego ili uzmi ili ostavi. Duboko je uvređena kad je prave krivom, a nije kriva; a još je više uvređena ako joj kažu da je kriva kada to odista jeste. Žena nema osećanja odgovornosti kao ni dete; i ona se brani suzama, a ne razuveravanjem. Ali i kad moli za oproštenje, to ne znači da priznaje krivicu, nego izbegava grube scene.2.
Ako žena ima hrabrosti pred životom, koliko čovek ima pred smrću, to je što ima nepokolebivo veće pouzdanje u svoju gipkost, nego čovek u svoju snagu. Naročito veruje u svoju moć pretvaranja i laži. Laž je njeno obično oružje i obično utočište, čak i najboljih među ženama. Pretvaranje i laž su jedini izlaz iz nebrojenih njenih sukoba sa svim tiranima; roditeljima, mužem, svetom, idejama. Lažju ona prikriva svoje neznanje, koje je ogromno, i sebičnost, koja je neizmerna, i lenost, koja je besprimerna, i poroke, koji su često nezajažljivi. Zato ona prolazi kroz život trijumfalno, uvek praćena većma svojom legendom nego svojom istinom, nikad dovoljno poznata svom društvu, najmanje razumljiva onima koji joj stoje najbliže, a ostajući za čoveka koji je voli samo mit i nadrealnost. Ljudi nikad ne mogu da razlikuju ženinu laž od ženine istine. Ali ipak ljudi osećaju lažljivca, i kad ne mogu da se odbrane od laži. Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika. Žene kad lažu, one uvek lažu na krupno i totalno; i kad imaju da sakriju sitnicu, žene negiraju i sve drugo što je s tom sitnicom u vezi, i to brzo, odlučno i konačno. Nije nigde bila, nije nikog videla, nije ništa čula; ne poznaje uopšte osobu za koju je vezuju zli jezici; nije bilo ničeg... A pošto tako poriče sve totalno i sve konačno, zato se lako i ne zapliće i ima uvek stav odvažan. A pošto ne laže uvek da naškodi, ona ne uzima laž za sredstvo kako bi drugim učinila zlo, nego samo da sebi učini dobro. Žena zna da ima nekih istina koje mogu da sve upropaste, ako se reknu samo iz ljubavi za istinom; i zato se ona služi lažju, ne prebacujući sebi da je lažov, verujući čak da dobar cilj uvek vredi koliko i dobar princip. Ona zna da je laž spasavala često i samu istinu u kritičkim momentima. Sveti Avgustin je rekao: "Lagati, lagati pošteno i pobožno..." Ali je to svetac rekao mnogo docnije nego što su tu ideju žene već bile usvojile za glavno načelo svog opstanka. Ako hoćete da vas žena voli, treba joj dati prilike da vas sto puta slaže, i da uvek izgleda kao da to ne vidite. Žena je toliko gipka i prilagodljiva, da, posle dva susreta sa nekim čovekom, tačno zna kakvu on ženu voli. I već od tog momenta ona prestaje da bude onakva kava jeste, i kakva će i dalje za sebe ostati; a daje sebi sve one odlike po kojima misli da će se najviše dopasti. Tako se ona napravi drukčijom nego što je u stvari, da ubrzo naliči većma na naš model, nego na svoju prirodu. Ona se toliko brzo obrne u samoj sebi, da prosečan čovek ne može ni da je prati u tom neverovatnom njenom obrtu. Ona tim samo postaje zagonetnija za glomazni duh čovekov, koji ne ume da je posmatra u tom njenom nameštanju kako bi od one kakva jeste, postala najednom onakva kakva nije. Žena je i inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli. Najčudnije je možda i to što se svakoj zaljubljenoj ženi čini da mora izgledati drukčija nego što jeste; i da bude okićena draguljima i vrlinama kakve nema, a ne samo onim kakve ima; i da sebi izmišlja čak i drugo poreklo, i drukčije društvene veze; a sve to uvek prema ukusu čoveka kojeg hoće da opseni. A ona hoće do opseni i iz prostodušnog i često najboljeg razloga: da bi zadobila čoveka kojeg voli. Taj put od istine, koja je u njenoj prirodi, do laži, koja je samo u njenoj pameti, ona prevali u nebrojnim sitnim prevarama. Jedan talijanski pisac kaže da i devojče koje ima najlepšu boju lica i usana, metne malo rumenila polazeći na kakav bal. Laž zbog dopadanja, to je glavna laž ženinog spola. Ta je laž međutim često nevinija nego sve iskrenosti čovekove. Žene ne mogu da ne varaju i kad su najzaljubljenije. Kad je žena izgovorila najveću laž, izgledala je sebi najveća. Laž daje ženi osećanje superiornosti nad čovekovim umom i talentom, i naročito, daje joj osećanje sigurnosti pred ursfenim brutalnostima čovekovim. Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani. Nikad ne pitajte ženu da vam kaže nešto od svoje prošlosti. Nijedna ne voli da ima prošlost, niti joj daje kakvu cenu; a ako vam krije prošlost, to nije zato da nju sačuva za sebe, nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik. Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čoekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan.
3.
Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesečare; i druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i treće koji su smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi velike uglađenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale časti. Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Svakako, od svih vaših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer i oni žive u stalnom uzbuđenju i imaju puno ženskog i detinjastog. Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne. Žena je blagodarna čoveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je voli; ne traži u čoveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su delikatne i nežne, i uživa i u maloj sreći, ako je ništa ne muti. Čovek voli ljubavbol, a žena voli ljubavradost. Za ženu je ljubav blistava sasvim dovoljna. Žena može otići i u ludilo i u samoubistvo, ako je stalno trujete rečima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od velikih suza. Žene koje vole ljubavbol, to su obično žene koje su prirodom određene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete pod pojasom, gotove da se nagrde noseći ga, i da mu žrtvuju život rađajući ga, i upropaste mladost odgajajući ga. Žene koje ne trepe nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo. Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i podvođenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i već tako unapred odredile i imena za svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od čoveka kojeg voli.
4.
Neko je rekao da čovek ne radi nego kad je radostan, i da mnogi insekti pevaju kad rade. Ali se i ne ljubi nego samo u radosti. Tužni duhovi i melanholici su često mislioci i heroji, ali retko ljubavnici. Žene vole samo veseljake koje ih zasmejavaju i iznenađuju. Žena mrzi čoveka koji je smešan, ali uživa u čoveku koji joj sve drugo napravi smešnim. Žena je nosilac radosti, i ne ceni nego ono što zrači i razdragava. Više za ženu vredi jedan dobar kalambur nego najdublja Njutnova istina. Za nju više vredi čovek duhovit nego dubok, a više blistav nego duhovit. Žena voli ležerne ljude jer joj oni praštaju njene ležernosti i radoznalosti; i voli poročne, jer se žene daju za porok a ne za vrlinu. Njih plaši vrlina koliko i um, jer um čovekov žena smatra za lukavstvo i za svirepo oružje prema ženi. Voli beznačajna ćeretala, jer je zadovoljna s malim brojem ideja; obožava anegdote, luduje za varoškim spletkama, uživa u uličnim hronikama. Ima ljudi koji su po salonima primani s najvećim urnebesom, jer su nosioci vesti koje se kazuju na uho, i koje drugi ne znaju ili ne vole. Ne samo religija, nego je i poezija oduvek bila opak sudija za žene. Pesnici su o ženama uvek rđavo govorili. Pevali su samo onoj koju su voleli, ili za kojom su ludovali. Pesnik ima za ženu dvoje; ima jedno mišljenje i ima jedno osećanje, a to mišljenje i osećanje retko kad naliče jedno na drugo. Kad pesnik nije ženu voleo ili mrzeo, on je se uvek bojao. Šta su za pesnika principi ljubavi? To su najčešće kaprici mašte kao i njegove pesme. Gete u sedamdesetoj godini voleo je devojku od sedamnaest godina, i prosio je najzad za ženu. Bodler je živeo sa ženom mulatkinjom, u kojoj nije bilo više od osamdeset centimetara visine. Žena pesnika Miltona, koji je pevao raj i anđele, napustila ga je zbog njegove ružne ćudi prema njoj. Nema skoro nijednog velikog pesnika kojeg žena nije ili prevarila ili zlostavljala: od Šekspira do Igoa, i od Molijera do Puškina. Latinski pesnik Lukrecije, koji nije manji od Vergilija, i koji je izvesno dublji, ima užas od žene. Za njega postoji samo fizička ljubav, kao i za mnoge rimske pesnike. Ali je, kaže, i ta ljubav skupo plaćena novcem, gubitkom snage i samoljublja; i zato je, po njegovom mišljenju, jedino spasenje pobeći do ljubavi. A može se, kaže, pobeći od ljubavi ako se ne izmišljaju svojoj ljubavnici vrline koje opa stvarno nema. Međutim, veli Lukrecije, nesreća je što zaljubljeni smatraju za zlato sve što je žuto. Oni i razroku ženu smatraju za suparnicu plavooke Minerve; i mutavu ženu smatraju samo kao ženu oprezku na rečima; i preterano mršavu, smatraju za vitku srnu; i ženu oštrokonfu, drže samo za ženu temperamentnu; i ženu pijanicu, smatraju za boginju Cereru, ljubavnicu Bahusovu. Sve žene nisu stvorene za ljubav. Za ljubav je žena koja ima duha da sve razume, i frivolnosti da sve želi da sazna. Žena je perverzna duhovno, a čovek telesno. Ima žena koje dožive duhovno veći broj poročnih stvari, nego što ih ijedan potpuno raskalašaan čovek doživi materijalno. Čovekje nemoralan dok ne počne da ljubi, a žena prestaje biti moralno nevinom od časa kad joj ode pamet za nekim čovekom. Platonska ljubav je samo ljubav čovekova. Svaka je žena dosadna osim one koju volimo. Međutim, ženi nije dosadan nego samo onaj čovek koji joj se ne divi, ili koji je ne želi, ili koji se ne divi makar njenom ukusu, ili se ne interesuje bar njenim psetom. Žena je azijski satrap kod kojeg uspevaju najplodnija laskanja samo ako su prikladno izrečena; ona tu pazi na reči, a ne na misli. I kad zna da joj lažu ona voli te lepe reči laži većma nego divljenje koje joj se prećutkuje. Mnogi veruju u intuiciju žene, a ta intuicija izvesno i postoji. Svakako, za mene, intuicija žene nije isto što i intuicija umetnika: jer je intuicija žene sterilna, a intuicija umetnikova je tvoračka. Intuicija žene je bolesna vidovitost, a ne konstruktivna sila.
5.
Fizička lepota čovekova je jedina velika sreća njegova, i među ljudima, a ne samo među ženama. Između četiri velika svojstva koja jedan Antinjanin mora da ima, Platon na provo mesto stavlja telesnu lepotu. Herodot kaže da su stanovnici Hegeste kao boga proslavili Filipa iz Krotone, jer je bio božanski lep; a Pausanija kaže da su u Egi, u Ahaji, postavljali najlepšeg mladića za sveštenika u Zevsovom hramu. Biti ružan, to je odista biti nečovečan, i od prirode obeležen i isključen. Ružnoća poražava, seje obeshrabrenje, ubija radost, nosi nesreću. Vekovima se misli da je Sokrat bio ružan; međutim, Epiktet kaže da su bili lepi i Sokrat i Diogen, i da su obojica bili čak čuveni po svojoj lepoti. Ksenofont je bio lep kao Apoleon. Stendal, koji je jedne večeri sedeo u pozorišnoj loži u Milanu sa Bajronom, kaže da je bio zaluđen fizičkom lepotom tog engleskog pesnika. Međutim, zna se da je Horacije bio čovečuljak sa velikim trbuhom. Maleni stasom su bili Bajron, Tolstoj, Kits, Balzak, a SentBev i Stendal su bili i ružni. Lepotice ne čeznu za lepim ljudima, kao ni bogate za bogatašima. Lepe ljude vole žene koje nisu lepe, kao što za bogatim čezne fukara. Istina je da lepota čovekova osvaja odjednom, a karakter i duh čovekov osvajaju polagano, jer se karakter i duh ne obraćaju ženinom životu fizičkom nego moralnom. Veliki čovek, to je za ženu veličina koja zamara, dubina koja plaši, , pedantnost koja odbija, princip koji gađa u glavu. Za ženu više vrede dve radosti, nego jedna sreća, a više vredi sreća nego slava. Najlepše žene pođu obično za ljude bez lepote, a često čak vole i ružne ljubavnike. Mnogo puta žena ne voli čoveka ni čijoj se lepoti najviše divi; jer svaka žena instinktivno oseća da je fizič ka lepota žensko oružje, a ona to svoje oružje ne voli da vidi u rukama muža ili ljubavnika. Žena ne ide ni za čovekom koji ju je zaneo svojom lepotom ili svojom duhovitošću, nego za čovekom koji ima nešto što ona naročito traži. U najviše slučajeva žena traži osećanje sigurnosti. Žena nikad ne vidi jednog čoveka u celini, nego uvek u detalju; da lepo peva, ili lepo igra, ili lepo svira, ili se lepo oblači, ili se lepo ponaša; ili najzad, da ima uspeha u društvu ili uspeha kod žena. Salonska dama broji čoveku klase, godine službe, pare i zube; intelektualka mu broji misli i dela; cerebralna žena ne broji mu ni podvige ni trijumfe. Cerebralne žene su obično poročne i to na hladno. To je muškobanja koja nema ni ženske nežnosti, ni muške dobrote, i sasvim je nesposobna za ljubav. Viša inteligencija žene je uvek zlodejna za čoveka od srca. Takva žena je naoružana do zuba. Ako je čovek duhovno manji od nje, ona seče; ako je čovek silniji, ona se mačuje. Nikad se kod žene sa većom inteligencijom nisu uspele da razviju više osobine srca. Lepe žene su manje sklone poroku nego ružne. Lepotica se zadovoljava divljenjem i obožavanjem svoje okoline, a ružna traži utočište u prvom ljubavniku koji je bude smatrao da nije ružna. Zato su ružne žene većma zauzete naporom da se dopadnu, nego lepe, kojima to uspeva i bez napora. Prvi čovek koji takvu ružnu ženu nađe da je lepa, i koji joj to pokaže postaje njen neodoljiv gospodar. Da bi se dopale ljudima, ružne žene postaju muzičarke, spisateljice, slikarke, filantropi, a sada čak i parlamentarci. Žena voli većma lepotu nego vrlinu; ali žena voli samo svoju lepotu. Tuđa lepota joj izaziva zlu krv, kao tuđ novac i tuđ nakit. Ljudi su, naprotiv, u tom pogledu viši od žena, jer su u stanju da se dive i čoveku lepšem i umnijem i bogatijem od sebe. Jedino što ljudi ne opraštaju drugom čoveku, to je kad ima lepšu ženu nego što je njihova. Jedan čovek uvek izgleda drugom čoveku nedostojan lepe žene; i ljudi često jurišaju na lepoticu samo da je otmu čoveku kojeg redovno smatraju smešnim pored nje, i onda kada taj čovek nije nimalo smešan. Lepotice imaju skoro uvek ružne glasove, kao labudovi i paunovi, koji su najlepše ali i najgluplje i najsujetnije ptice. Naročito žene nemaju nikad lepo uho kao čovek. Lepa školjka uha je privilegija čoveka i veliki nakit čovekove glave, a ništa čoveka ne može da napravi vulgarnim i smešnim kao ružne uši. Oči pokazuju pamet, a usne pokazuju duševnost; zato oči znaju da lažu, a samo usne pokazuju iskrenost. Video sam u jednoj rimskoj galeriji kako sve biste slavnih besednika sa foruma imaju usta živa kao u deteta ili sočna kao u devojke; vidi se da je lepota prebivala nad tim pregibima i da je sjaj uzvišene reči ostavio na njima trag za sva vremena. Svi ljudi koji lepo govore, imaju lepa usta. Osetljivost i osećajnost čovekova leži samo na usnama i oko usana, a ne u očima, pošto se uvek čovek pazi da očima ne prokaže svoju pravu misao. Začudo, ljudi su najmanje u istoriji proslavljali lepotu ženine ruke. Margarita de Valoa, čijoj su se kraljevskoj ruci jednog dana divili, rekla je skromno i zbunjeno kako ima već četrnaest dana da je nije oprala.
6.
Lepota fizička, to je neosporno jedna plemenita čovekova vrlina. Uostalom, telesna lepota je samo spoljni izraz viših unutrašnjih čovekovih lepota, jer lepota nije nikad bila osobina zlikovaca i nevaljalih žena; i, neosporno, uvek pored fizičkih lepota u istom čoveku boravi još nekoliko bilo duševnih ili duhovnih kvaliteta prvog reda. Priroda je uvek izgrađivala svoje pravo majstorsko delo s punom ljubavlju i izdašnošću, i nikad nije bila tvrdica ni u pogledu drugih osobina tog privilegovanog lica. Bilo je, istina, i bezumnih žena među lepoticama, kao i lepih ljudi među glupacima. Ali je to bio svagda redak slučaj; jer su uvek imali pored lepote ili blagorodno srce bez puno pameti, ili veću pamet bez mnogo srca. Ako lepotice obično svrše život u katastrofama i skandalima, često i ružnim ili glupim, to je zato što postanu žrtve tuđih strasti i tuđih sujeta. Ako su lepotice često neobrazovane, to je što je negovanje njine lepote bilo za njih važnije od nege njihovog duha. Svakako, lepota nije nigde usamljena. Ahil je bio najlepši mladić u Grčkoj, ali i najveći heroj; a Sofokle je bio najlepši mladić, ali i najveći pesnik. Hipatija iz Aleksandrije je bila lepotica koja je imala trostruku oreolu: lepote, vrline, i učenosti; ona je bila i veliki astronom i filozof svog vremena. Pompadur je bila najlepša žena, ali i veliki diplomat i državnik. Lepota je plemstvo i blagodet koju je Bog spustio na naročito izabrape među ljudima; lepota je i blagos lovena, jer ona kao sunce izaziva život, nosi zdravlje, i inspiriše religiozno osećanje. Kao što su antički Grci sva svoja božanstva pravili lepim, i hrišćani su najzad slikali lepim sve najveće ličnosti svoje crkve: Bogorodicu, Hrista, svetog Đorđa i sve arhangele. Uostalom, stari Grci su verovali da ružan čovek ne može biti ni dobar. Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ljubavnice Luja XIV, najvećeg ljubavnika među svim kraljevima, nisu bile lepe, nego samo žene od duha i od srca. Gospođica Lavalijer je bila čak vrlo malenog stasa, bogknjava, smeđih očiju, velikih usta, zuba ne baš najlepših; a koračala je ružno, jer je bila hroma. Takvu je opisuje njen poznanik Bisi Rabiten, rođak slavne gospođe de Sevinje. Ali Rgbiten zatim dodaje da je Lavalijer imala pogled strastan i uman, reči pune duha i bleska, i da je bila iskrena i duševna, vrlo verna i sva predana, i, najzad, da je bila učena. I Mekole u svojoj istoriji govori da su ljubavnice engleskog kralja Džemsa II, savremenika Luja XIV, bile veoma ružne, skoro rugobe: Ana Hajt, a još nakaradnije Arabela Čerčil i Katarina Sidle. Bilo je sličnih ukusa i među filozofima. Dekart je prvi put voleo jednu razroku devojku, i otad je za ceo život imao slabost i simpatiju za razroke žene. Pesnik Bodler je bio zaljubljen u nakaze. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati i najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike i neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled i lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta. Špa njolka ume da pogleda, a Francuskinja ume da se osmehne. Osmeh, to je zora i svitanje tela, najveći događaj i najlepši izraz duševnog u materiji. Ima očiju koje se smeju, i očiju koje govore, i očiju koje ćute; a ima očiju koje izgledaju da uvek nešto osluškuju i čekaju. Najlepše oči ima slovenska žena, jer uvek izgledaju začuđene.
7.
Platonska ljubav je samo ljubav čovekova, a ne ženina. Uostalom, idealna ljubav i nije u instinktu, nego samo ljubav fizička. Ljubav idealna je produkt vere i kulture, i održava se nasiljem nad sobom. Žena nema osećanja požrtvovanja za druge nego samo za sebe, jer se ne ume osloboditi sebe, kao ni dete ni divljak, ni izići iz hiljadu malih sreća i nesreća od kojih je napravila svoj šaren i smešan život. Ona je vernija svojim prohtevima nego vašim najsjajnijim idejama. Poći će za vama, ali ne za vašim principom. Žena nije uzela ništa od naše civilizacije i religije; povila se samo za našim namerama, i pošla za jakim čovekom.Ona se nikad ne gadi propale žene kao što se mi gadimo propalog čoveka; naprotiv, traži njeno društvo; i kad joj ne zavidi, ona je izvinjuje. Žena u Egiptu i na Levantu i danas je onakva kava je bila otkad tamo postoji. Neznanje ženino ide do gluposti. One nisu u stanju da sačekaju ni odgovor na pitanje koje vam same postave. Nemaju ni za što pravog interesa, a najmanje za umetnost. Sve žena uzima za zabavu, i sve meri po svojim nervima. Ali ako žena nema dovoljno volje za učenost, ona to nadoknađuje spontanošću svojih prohteva, i prirodnošću svojih suđenja; a kad žena ima ukusa, on je uvek urođen i otmen. Ima jedan izvesni ukus koji je često stvar njenog spola. Žena ima većma ukusa za stvari nego za ideje, ali njen ukus nadmašuje u mnogom pogledu srednju kulturu čovekovu. Žena nije tvorac, ali je veliki asimilator. Uvek je u istoriji žena postala uglađena pre nego čovek, a ona je to i danas. Čednost nije u prirodi, i zato je nema ni u ljubavi; jer je ljubav samo čista i prekaljena priroda. Gde je mnogo ljubavi, tu je malo čednosti; a možda i obratno: mnogo čednosti znači malo ljubavi. U Parizu se mnogo luduje od ljubavi, i malo govori o čednosti. Ljubav i moral nisu rsfeni zajedno, niti se voze istim kolima: jedno je stvar božja, a drugo je pronalazak čovekov. Čednost su propagirali hrišćanski apostoli da bi njom siromašnim ženama dali načina da postanu bolje od bogatih, i da tako čedna devojka postane dostojnom svakog bogataša. Moral je nasilje, naročito moral seksualni; a kad nije, onda je hipokrizija. Treba imati navike morala kao navike izvesnih jela i pića. Žene su moralne više po svome temperamentu nego po svom uverenju. Ima žena koje ne mogu podneti pokvarene reči, kao što ne mogu podneti rđavi vazduh, ili ukvareno jelo. One su tad čedne i bez naročite volje, ili bez naročite namere, ili često čak i protivno svojoj volji. Ima zatim takvih žena koje bi se ponekad osvetile mužu, ili ljubavniku, za kakvu uvredu, crnim izdajstvom, ali, i pored svoje volje, ovakve žene ne ni zamisliti drugog čoveka na njegovom mestu. Moral je kod mnogih žena stvar urođenog ukusa, a ne vaspitanja; stvar fizička, kao što je kod drugih nemoral; jer moral nije u glavi, nego u krvi i u stomaku, kao stvar organska. Oni koji su moralni drukčije, slabi su ili lažni. Zato je rečeno: Svetac koji nije potpuno svetac, onda je đavo; a đavo, koji nije sasvim đavo, on je svetac. Ima žena moralno korektnih, ne iz ljubavi za čoveka i za moral, nego samo zato što su po karakteru pasivne, ili što ljubavi ne daju nikakvu cenu. Druge su opet moralne iz udobnosti za sebe, ili iz odvratnosti za javnu bruku. A treće su moralne iz krajnjeg nepoznavanja poroka. Svakako, fizički moral obično nije u prirodi ni u ukusu ženinom koliko je u ukusu čovekovom; dokaz, što je žena u stanju da se celom svetu pokaže gola, kad bi znala da bi je ceo svet j našao lepom kao boginjom. Uostalom, one ne pristaju da razgolićuju sebe, i da nose svoje gole grudi kao na poslužavniku. S vremenom je žena postala i deteubica. Vrlina je za mnoge žene nakit da se većma dopadnu; one koketiraju vrlinom pred ljudima, i polemišu vrlinom pred drugim ženama. Mnoge su mlade žene ponosne na svoju vrlinu, ali je vrlo malo ostarelih žena koje se svoje vrline sećaju s preteranim ponosom.
8.
Moralna kontrola žene nad samom sobom, vrlo je promenljiva. Drukčije se žena oseća moralno snažnom pre večere, nego posle večere; pod maskom i u dominu, nego u običnom odelu; drukčije i nedeljom, nego u redovne dane; drukčije u mraku, nego u svetlosti; drukčije u gužvi, nego u mirnom salonu; drukčije u inostranstvu, nego u otadžbini; i najzad, drukčije na vodi, nego na kopnu; na severu, nego na jugu; pre podne, nego posle podne. Žena se teško odupre jednoj prilici, i kad bi se oduprla jednom čoveku, mada i najčistija žena ima svog fatalnog čoveka, koji treba samo da se pojavi pa da pobedi. Telesni porok je prirodna posledica društva, a ne prirode, jer je seljak čedniji od građanina. U mnogim zemljama seljak spava u kući zajedno sa svom ostalom čeljadi, i čak sa svojim životinjama, i nikad se on i njegova žena ne svuku potpuno goli. On do smrti ne vidi svoju ženu drukčije nego obučenu, a možda bi ga bio strah ili stid da je vidi bez odela. Porok se razvija u ljubavnoj dokolici i golotinji; porok je umnogom stvar mašte koliko i temperamenta. Svakako, porokje stvar bogatih i besposlenih. Moral je za čoveka stvar idejna, a za ženu estetička. Odista, na moralnim zakonima je sarađivalo osećanje lepote i osećanje harmonije više nego osećanje dobrote. Svet je moralan iz mnogih razloga, a nemoralan je samo iz jednog uzroka. Moral je često jedna ukorenjena navika duhovna, osobina fizička, sujeta porodična, račun lični. Ali svakako je moral fizička osobi na koliko i nemoral. Niko nije uspeo da izmeni ženu kako bi je od rđave napravio dobrom, ali retko ko nije uspeo da ženu izmeni ako je hteo da od dobre napravi rđavu. Žena nije ni bolja, ni gora, a možda ni drukčija nego čovek. Pogrešno je samo verovati da je žena po prirodi čedna, i zato po krvi staloženija i otpornija, ili po prirodi plašljivija nego ljudi. Ona je verovatno moralno inferiornija, a duhovno samo različnija. Žena je za nas jedno pijanstvo krvi kad smo mladi, ili bolest degeneracije kad smo stari. Žena je jedna divljač u kući. Ona ostaje uvek vernija sebi nego vama ili moralnom principu; živi uvek po svojoj prirodi većma nego po tuđim propisima, znači sasvim obratno od čoveka. Ženu treba uzeti za ono što jeste, i ne pokušavati da je izgrađujemo bolje nego što je Bog napravio; a ako se žena uzme za onakvu kakva je odista, onda može još doneti čoveku neizmerno puno radosti. Ima žena koje su verne i kad ne vole; a ima žena koje su jednom čoveku neverne i kad su u njega istiiski zaljubljene. To su anomalije ali koje su ipak istine, čak vrlo obične. Žene koje su verne i kad ne vole, verne su čoveku zato što nisu po prirodi sklone poroku. A druge su žene neverne čoveku, samo zato što su odveć verne sebi samima. Čovek odista mora izneveriti sebe, ako je, protivno prirodi, veran nekom drugom. Žena postaje neverna najčešće kad je to najmanje mislila, a često i kad to nije ni želela. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi verne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz romantike, iz manije, iz perverzije, iz osvete. Znači, najmanje deset različitih povoda, koji se nikako ne daju nazvati samo pokvarenošću fizičkom, kako se neverna žena obično okrivljuje. Žena koja padne u porok, uopšte nije toliko razvratna koliko je slaba. Kad ljudi ovo uvide, smatraće takvu ženu više za nesrećnu nego za rđavu. Ali na deset žena ima možda samo jedna koja nije sklona da padne bar zbog jednog od deset pomenutih motiva. Žena se često brani od poroka srčanije i poštenije nego čovek, jer zna da je ne kontroliše samo jedno lice nego celo društvo, i porodica, i religija, i istorija, i sve ostalo što su ljudi podigli protiv žene. Ima među ženama više heroja nego što ih ima među ljudima, ali su ljudi celu istoriju prigrabili za sebe, i za priče o sebi. Međutim, mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom. Žena koja je lepa, ima za ceo dugi niz godina svoje mladosti da se očajnički brani od ljudi lepih, snažnih, bogatih, titulisanih, uplivnih, moćnih, slavnih; i čak, što je najteže, da se brani i od ljudi iskreno u njih zaljubljenih. Da se brani i od onog kojeg i sama voli!... Niko ne zna koliko treba imati moralne snage, ili koliku ljubav za drugog čoveka, pa odoleti svima zamkama koje mi ljudi bacamo pred žene. Žena voli svoje dete i kad je rđavo i ružno; i ona ljubi usta muža, i kad je po ceo dan na ta usta govorio laži i pogrde. Ona ide za čovekom i kad je razvratnik, i pomaže ga i kad je raspikuća. Ona prima u naručja i čoveka koga niko više ne že li da primi u kuću; i pruža mu svoja usta, i kad mu niko ne bi pružio svoju ruku. Ženu ne može da preinači nikakav čovek, ali može da je menja sredina. Žene u Andaluziji, sa očima koje izgleda da piju krv kao pijavice, samo su spol i ništa drugo. Žene u staroj Kastilji su mistici. Francuskinja je u svemu žena Francuzova; smela, pozitivna, duhovita, kaćiperka, s puno svile i pudera, i perja, i karmina. Francuskinja se daje najduhovitijem; Talijanka traži sentimentalnost i pare; Ruskinja se daje za paradoks i ludost; Engleskinja se daje džentlmenu koji je diskretan i perverzan, i koji se puno smeje; Srpkinja se daje onome ko je prevari; Nemica se daje muzikantu i konjaniku; Španjolka se daje i sad svome ispovedniku. Platon kaže da žene imaju iste sposobnosti kao i čovek, ali samo u manjem broju. Uostalom, Platon nije voleo žene, ni onda kad je lepo govorio o Ksantipi. On u jednom svom delu ne zna da li treba ženu staviti među ljude ili među životinje, zbog preterane razdražljivosti njenog spola. Istina, ženu su voleli i oni ljudi koji su o njoj i najgore mislili. Da je Dante mislio na svoju sopstvenu ženu, ne bi ispevao Beatriču; i da je Šekspir mislio na svoju ženu, ne bi napravio Dezdemonu onako plavom, ni Otela onako crnim. Čovekova beda nije samo u tom što ženu meri po sebi, mesto da je meri prema drugim ženama, nego što joj iziskuje samo vrline kakve ima najbolji čovek; ne dozvoljava joj ni poroke koje ima i čovek najmanje poročan. Čovek u ženi nikad ne vidi čovekove veličine, nego samo čovekove pogreške. Ženu je retko ko ispitivao prema onom šta ona vredi sama za sebe, nego uvek šta vredi u odnosu prema čoveku. Zato je žena i u literaturi dugo stajala u drugom planu.
9.
Ništa ne upropasti ljubav koliko čovekova preterana dobrota. Da vas žena voli ženski, morate s njom postupati muški. Treba biti tiranin, ali dobar, onakav kakvog je Renan tražio za gospodara države. Žena treba da vidi jači spol od svog, jer ne voli mučenika u ljubavi, čak ni dobrotvora, nego zaverenika i razbojnika. Žena vas najviše voli kad ima da ona prašta vama, a ne vi njoj. Pred velikom dobrotom čoveka, žena gubi spolni osećaj na kojem je kod nje mnogo sazidano; a samo snaga čovekove volje, izaziva snagu njenog spola. Ne varaju nesrećne žene, one čiji su ljudi pijanice, grubijani, raspikuće. Najvećma varaju one žene koje bi trebale biti najvećma srećne i najvećma blagodarne. Jure za drugim ljudima baš one žene kojima je muž dao sve raskoši u kući, i sve počasti na ulici; i verujući da je sreća u suficitu, one taj suficit traže u drugom čoveku. Žene istinski nesrećne s mužem, zbog njegovih mana karaktera, ili njegove bolesti, ili siromaštva, obično ne traže drugde ni minimum sreće, ni da se negde naplate, ili negde osvete. Bol i beda naprave sve puteve maglovitim i noge teškim. Najsrećnije žene su odista najgore. Žena je u sreći raskalašna, koliko je u nesreći velika. Nikad ne bi trebalo potpuno usrećiti ženu, koja je svagda dete ili divljak, jer hoće da se prejede i prepije, i da porazbija sama svoje igračke. Zato žene najgorih ljudi nisu brakolomnice, i često prolaze pod dobre. Ali žene lepih ljudi, bogatih, radosnih, i srećnih, naprotiv, jure za maksimumom, i nemaju drugo u glavi nego radost i vratolomije. Čudno je da baš biraju obično ljubavnike i manje lepe, i manje umne, i manje mlade, i manje ugledne nego muž. Najmanje neverstava urade iz prave nužde, a najviše od obesti i od pijanstva sreće. Žena je po prirodi stvorenje zlo, sujetno i bolesno. Jedino što žena ima veliko, to je moć da nam ponekad dadne iluziju kako je sasvim drukčija nego što jeste. Ženin smisao o moralu i čovekoljublju, to je ono što u paleografiji zovu jevrejskom interpretacijom tekstova. Često ste mogli videti ženu pored sarkofaga njenog čoveka kojeg nije volela, ili kojeg je i varala. Ona tuda pokazuje bol koji naliči na jedno nemo besnilo. Ne treba zaboraviti da su ljudi komedijaši u radosti i u svečanim momentima, a žena je komedijaš u momentima tuge. Samo što žena ima i toliko ursfenog duha da se ne prikaže, i da izdrži tu glumu do kraja. Ne može postojati intimnost i iskrenost među čovekom i ženom, jer nisu istovetni po prirodi, ni jednaki u pravima pred prirodom. Žena po instinktu nema onoliku potrebu za intimnost, kao čovek. Mora se donekle izneveriti svoja sopstvena duša i priroda, pak da se bude veran drugom. Žena zato, po svojoj prirodi, nije prijatelj drugoj ženi. One se združe, samo kad je u pitanju neki čovek, ili mržnja prema nekoj trećoj ženi. Mi nemamo ni u mitologiji, ni u istoriji, ni u antičkoj drami, primera ljubavi drugarke za drugarku, a imamo opevanu ljubav Ahila za Patrokla, Polideuka za Kastora, Oresta za Pilada. Mnogi su veliki ljudi postupali prema ženi tako različno kao da nisu bili ljudi iste rase, čak ni istog vremena. Ciceron se razvenčao sa Terencijom što ga nije volela, a Julije Cezar sa svojom ženom Pompejom, samo zato što se o njoj rđavo govorilo; ali za mudrog i velikog Katona kažu da je svoju ženu Marciju pozajmio svom prijatelju Hortenziju, kao što je čuveni Mecena smatrao za čast jednog dobrog kurtizana, što je Avgust živeo s njegovom ženom. A međutim, ovo su sve bili ljudi istog doba i istog društva. Ima i kod najzaljubljenije žene jedno mesto u duši, koje hoće da se sveti onom kojeg voli: jedna mračna klica neverstva i zloće koju ni samoj sebi ne bi umela ni smela da prizna. Čovek zaljubljen odmah misli kako svoju sreću da podeli, a žena misli kako da svoju sreću udvostruči. Ženi nije dovoljno da dobije najviše od čovekove sreće, nego da što više otme od čovekove slobode. Jer joj je snošljivija njena beda nego čovekova sloboda, pošto je čovekova sloboda, odista, izvor svih ženinih nepravda i nesreća. Po nesporazumu koji izlazi iz spolnih razlika, i po nejednakosti koja dolazi iz socijalnih suprotnosti, čovek i žena su nepomirljivi jedno prema drugom. To ide često neprijateljstvo nesvesno, u mržnje prekrivene, u sukobe usitnjene ali postojane. U braku žena traži sve što joj se dopada, i uzme sve što može oteti. Čovek isto tako grabi za sebe sve ženino. Nigde egoizam ljudski nije tako opor kao u odnosu čoveka i žene, koji ratuju jedno protiv drugog ni sami ne znajući dokle ide to ogorčenje. Ljudi se bore sa ženama u ljućoj borbi nego s vetrovima, životinjama i morem.
10.
Žena je ipak po svojoj prirodi uvek nečija žena. I žena, odista, ima samo jednog muža: a to je uvek onaj prvi. Andromaha je imala s prvim mužem Hektorom jednog sina, sa drugim mužem Pirom tri sina, i sa trećim mužem Helenom još jednog sina; ali je Andromaha samo žena Hektorova, i kao takva je inspirisala i Homera i Euripida i Vergilija. Uvek je za ženu prvi čovek jedini njen pravi čovek, čak i kad prestane da ga voli. Često je on njen gospodar i docnije, i kad god on htedne. U njenom karakteru ima trećinu njega; hiljadu stvari ona već vidi njegovim očima; a ima slučajeva kad i fizički sliče jedno na drugo. Niko ne zna koliko onaj koji hoće da voli, mora da pregori čak i od svog častoljublja. Najsrećniji su u ljubavi oni koji su izgubili smisao o sebi i svojoj ceni. Ljudi od najvećeg uspeha kod žene, to su oni koji trpe najviše uniženja. Ništa ne degradira čoveka koliko žepa, čak i kad je zaljubljena. Žena ne pravi razliku među ljudima, niti se razume u muškim odlikama. To mnogi ljudi dobro znaju. Ima stoga ljudi za koje je ljubav, čak i ljubav višeg roda, jedna perverzija: ljubav kockara za kocku, pijanice za punu čašu, pušača za duvap ili opijum. To je potreba da se živi polupiJan, da čovek pravi planove za koje se docnije kaje, i da se govore bezumne reči kojih je čoveka posle stid kad se otrezni. Za mnoge ljude nijedna žena na svetu ne vredi taj gubitak prisebnosti. Kad su pitali Pitagoru kad treba čovek da se oda zadovoljstvu ljubavi, mudrac je odgovorio: "Kad god hoćeš da se umanjiš". Pitagora je verovao da je fizička ljubav štetna za čoveka, jer ga zamara i skraćuje mu život. Pitagora je živeo osamdeset godina. Čednu ženu su smatrali višim bićem samo hrišćani. Opisuju se s naročitim ushićenjem neporočne devojke koje su umirale po tamnicama, katakombama, pećinama i amfiteatrima, žrtvujući se za hrišćanstvo kojem su najpre zaveštavale svoju telesnu neporočnost kao svoje najveće blago. U Toledu sam video ostatke kuće svete Levkadije, devojke iz prvog hrišćanskog veka, na kojima je neki kralj podigao crkvu, a drugi su kraljevi toj crkvi davali ogromne privilegije, i za kult svetiteljke skupljali naročite priloge. Kažu da je od te crkve i počela prava slava grada Toleda, jer su se tu docnije držali svešteni sabori, kraljevi krunisavali ili ekskomunicirali, i pravljeni državni zakoni. Duboko se veruje da je svetiteljska neporočnost ove devojke Levkadije spasavala Toledo od raznih nesreća. Svi su varvarski narodi prolazili pored njenog groba, ali ga niko nije uznemirio. Uopšte, hrišćanska svetiteljka je, po pravilu, bila čedna, prema uzoru majke Hristove, u kojoj je naročito isticana telesna neporočnost.
11.
Žena ima više nežnosti, a čovek ima više dobrote; žena je velikodušna, a čovek je plemenit. Žena oprašta ali ne zaboravlja; čovek zaboravi i kada ne oprosti. Kad god je žena velikodušna, ona je to uvek prema čoveku, a nikad prema ženi. Čovek ima detinjstvo, mladićstvo i starost; a žena do kraja ostane dete, i, kao dete, sve smatra igračkom. Glupost je u prirodi, i najpametniji čovek ne uspe da tome uvek izbegne, ali žena je glupa samo po izuzetku. Na deset ljudi ima jedan uman, a na deset žena ima jedna glupa. Ljubomora je jedna forma gluposti. Na stotine ljudi nema ni polovinu koji su ljubomorni iz straha da ne bi izgubili ženu koju vole, nego su ljubomorni iz oholosti prema sebi, i iz straha da sami ne budu poniženi. Ima ih koji su uvređeni što ih je unizio drugi čovek, a ne što su izgubili svoju ženu. Zatim, ima ih koji su uvređeni samo zato što ih je ponizila njihova sopstvena žena. Međutim, svi ovi povodi dolaze iz gluposti. Ali, izvesno, čovek je najmanje ljubomoran iz ljubavi. Zato su ljubomorni samo ljudi okoreli egoisti. Žene egoista ne daje drugoj ženi ni čoveka kojeg i sama ona odbacuje. Jedan od hiljadu načina kojim čovek uspeva kod žene, to je kad se postavi između dva ženska egoizma. Ljubomoran je onaj koji hoće da bude voljen više nego što sam voli. U najvećoj ljubavi uživamo baš u onom što dajemo a ne u onom što primamo, kao kraljevi. Ljubomoran čovek, to je kao lakom siromah ili kao imućan cicija. Čovek u životu deli sve stvari na dobre i rđave, a žena na slatke i gorke. Žena u životu sve smatra za svoj nakit: kuću, ogledalo, sliku, stolicu, ulicu, psa i konja, grad i društvo, čak i čoveka kojeg voli. Znam jednu veliku rusku gospođu koja je imala nakita u biseru i briljantima što je vredeo četiri miliona zlatnih rubalja; a međutim, Kolumbo je za otkrivanje Amerike potrošio, prema računima koji se još vide sačuvani, svega četvrtinu miliona današnjih zlatnih dinara! Čak polovinu te sume utrošili su na popravku broda, što znači da je otkriće Amerike koštalo svega okolo stotinu i pedesethiljada franaka... Svakako, sve što okružuje ženu, manje je za nju od nje same, i sve je atribut njene ličnosti, koja je u sredini svemira. Da žena ne smatra sve za svoj nakit i svoje igračke, izvesno je ne bismo ni toliko voleli. Čovek voli u ženi ono što je detinjasto, jer samo detinjstvo daje iluziju mladosti, koja je za nas večna magija. Ako čovek napada ženu, to je jedino iz razloga samog spola. Kao zoološka fela, i spol je isključiv i samoživ. Ako i životinje mogu da misle, onda one imaju o nama, izvesno, isto rđavo mišljenje koje imamo mi o njima. U pogledu karaktera, postoje tri vrste žena: supruga, robinja i odmetnik. Ako nije supruga svog muža, ona je uvek supruga nekog drugog čoveka, i ovog će čoveka tražiti dokle ga ne nađe, a često ostaće mu verna i časna, i kada nije njegova žena. Žena bez sopstvene volje i personalnosti, to je žena stvorena robinja; ona je senka jednog ili drugog čoveka, ili čak obojice ujedno, uvek mučenica i uvek žrtva. A žena odmetnik, to je egoista koja ne voli nikog, niti je iko voli. Mesto volje ima prohteve; mesto ukusa, njene sopstvene načine; ona je zatočenik svoje ništavnosti; ona je malo žena a nimalo čovek; najčešće je dete i divljak za ceo život. Može da voli i da ne voli. Ruskinja kaže: možda sutra a možda nikad. Ovom tipu ženaodmetnika se najvećma približuje današnja evropska žena. Ona živi preko svoje volje u muževljevoj kući, gde jede i spava s njim bezradosno i bezžalosno, apatično i hladno. Ništa je osobito ne zadržava da ostane gde je, ili da ode sasvim drugde, gde bi bila isto tako usamljena i nepristupačna. Mnogo je manje ljubavi na svetu nego u literaturi; u jednom romanu ima više ljubavi nego u jednom velikom gradu. Ne čekajte nikakvo dobro od ženine pameti, nego samo od ženinog srca. Ja pamet čoveka računam po onom šta kaže, a pamet žene po onom što ne kaže. Možda sam već napred pomenuo:žena moral smatra estetikom a čovek logikom; a to znači da je moral kod nje u osećanju, a kod njega u glavi. Zato je žena moralnija nego čovek. Ali je još kanda opštija i sigurnija podela žena na ova tri tipa: supruga, ljubavnica, majka. Često se u jednoj istoj ženi nađe ljubavnica i majka; a često surpuga i majka; ali najređe supruga i ljubavnica. Skoro nikad nisu sva tri tipa ostvareni u jednoj istoj ženi; a da su ostvareni, to bi bio odista vrhunac božje mudrosti i božje ljubavi za čoveka. Žena ljubavnica i žena majka, to su žene instinkta, gde posredi nema ničeg isključivo čovečanskog, što ne bi postojalo čak i među nižim zoološkim felama. Dobra majka se nalazi čak i među zverovima, a dobra ljubavnica među pticama i među insektima. Skoro u najvišem broju slučajeva, žena je ili samo supruga, ili samo ljubavnica, ili samo majka. Francuskinja nije supruga nego ljubavnica i majka; Talijanka je supruga i majka; Španjolka je majka a Ruskinja je ljubavnica. Srpkinja je od svih drukčija: kad je najčistiji tip, ona je čoveku sestra. Stvarno, žena ima dve svoje misije na zemlji: da bude majka i da bude supruga. Ona je od prirode stvorena da bude majka, a samo je ljudskim zakonima naterana da bude supruga. Zato se žena skoro uvek odazove svojoj prvoj dužnosti, prema božanstvu i prirodi, a prilagođava se, sa manje ili više uspeha prema zakonima braka koji su ustanova čovekova. U toj vezi s prirodom, ona je velika i moćna; ali u toj vezi s čovekom, ona je slaba i često bedna, a zato i lažna. Prva njena misija je instinktivna, a druga razumna; prva nerasudna i mračna, a druga svesna i zato labava. Stoga se može istovremeno biti savršena majka ali rđava žena, jer su to dva razna puta i dva razna zakona. Žena je najviša u svojim bespolnim ljubavima; u ljubavi majke, sestre ili kćeri čovekove. Stari grčki tragičari su dali izvanrednih primera ovakvih ljubavi; one su i danas uzbudljivije nego savremena književna intriga ljubavnika i ljubavnice. Bilo je u antičkoj tragediji supruga koje su se takmičile u svojoj ljubavi ne samo sa ljubavnicama svojih muževa, nego čak i sa ljubavlju muževljevih roditelja za svog sina. Alekstida je umrla za svog muža da bi pokazala da ga voli većma nego što ga vole i njegovi roditelji, pošto ona odlazi s njime u smrt, a njegovi roditelji ostaše posmatrači, nemajući srca da i oni umru zajedno sa svojim sinom. Euri pid je od ove ljubavi napisao dramu, a Platon je pominjao ovaj slučaj u svojoj poznatoj teoriji o ljubavi. Ljubav kćeri i sestre se vidi u samoj Antigoni koja je dignuta do božanstva. Ljubav između brata i sestre je kod Grka dignuta do hrišćanske čistote. Ovo je tim uzvišenije što su se u tim istim stolećima persijski kraljevi ženili svojim kćerima i sestrama, kao i u faraonskom Egiptu, i kao mnogo docnije u ptolomejskom Egiptu, gde se Kleopatra bila udala za svog brata, kralja egipatskog. Ljubav između brata i sestre, tu uzvišenu ljubav dvoje mladih, koja je tako čista od svakog nereda spola, opevala je, sa grčkom uzvišenošću, još samo srpska narodna pesma. Prema ovoj čistoj ljubavi, izgleda da je svaka druga ljubav između čoveka i žene samo jedno fizičko slepilo, ili računsko prijateljstvo: jer svako od ovih dvoje ljubi na svoj način, u svoje vreme iz svojih razloga, sa svima protivrečnim sukobima pameti i krvi. U španskom Romanceru, mlada Himena, koja je najpre molila kralja da kazni Don Rodriga, ubicu njenog oca, docnije moli istog kralja da joj dadne Don Rodriga za muža, jer mladi hidalgo prolazi svaki dan ispod njenih prozora. ("Kako je lep ubicamog oca!") Čim žena počne da istinski voli čoveka, onda ga voli pomalo kao majka: tepa mu sitne i slatke reči; boji se za njegovo zdravlje, i utopljuje ga; i brani mu da pije, ili da odveć puši; i strepi od hiljadu prilika i stvari koje bi mogle da mu učine kakvo zlo. U najvišoj ekstazi srca, žena prestaje biti ženka, a postaje dobra majka i nežna sestra. Na ovoj sublimnoj i jedinoj tačci dva protivna i protivnička spola dolaze do idealnog izmirenja. Sve do te tačke su ti spolovi u stalnim sukobima, isključujući Se duhovno i duševno, i ne dodirujući se nego samo fizički. Čovek i žena se izmiruju samo u ljubavi čistog srca, i u ljubavi bespolnoj, odakle izbija iskra poezije, koja je magija sveta, sunce sunaca.
12.
Čovek vlada ženom samo kad vlada sobom, a mi vladamo sobom samo kad više mislimo nego što osećamo. A naročito kad manje govorimo nego što bismo i sami hteli reći. Žena ne voli u ljubavi stradalnika, nego junaka; a junak je čovek koji stoji hladan pred neprijateljstvom žene, i koji je uvek gotov da je izgubi. Treba da čovek prepusti ženi ljubomoru; a žena će postati ljubomorna, čim čovek ne bude hteo da sam bude ljubomoran. Ako čovek nije ljubomoran nego žena, onda je on više gospodin nego što je ona gospsfa. Gospodin u ljubavi, to je čovek hladan u ljubavi; a hladan je u ljubavi samo onaj koji svoje častoljublje stavlja iznad ženske dobrote. Žena u čoveku uvek traži i muža i ljubavnika: traži i atmosferu porodične toplote, i, istovremeno, ljubavne slučajeve nagle, nejednake i nepredviđene. Ako to oboje ne nađe u mužu, onda ide da traži ljubavnika na drugom mestu; ali ako i ljubavnik naliči odveć na tip muža, onda se ona vraća kući s većim osećanjem otužnosti nego što je iz nje izišla. Žena je često mnogomužac, čak i stoga što je svaka žena već od petnaeste godine istraživala i nagađala u mladim ljudima svoje idealne muževe i svoje zamišljene ljubavnike. Ta navika joj ide zatim kroz ceo život. Zato nije čudo ako se ona i docnije zaludi napolju, i onda kad istinski voli i kod kuće. Nikad mladoj ženi nije stranac kakav mladić za kojeg vidi da bi mogla da ga voli. Vara se svaki čovek kad veruje da je pouzdan u ženu samo zato što ga ona voli. Srce je nebrojno, kao što je kazala jedna pesnikinja, a tako je mislila zato što je i sama bila žena. Ljubav je najnesigurnije osećanje. Postoje dva moguća braka: jedan za mlade i za mladost, i drugi za stare i za starost. Prvi da se podeli sreća i obest, a drugi da se podeli nesreća i bolest. Za jedan prsfe vreme vrlo brzo, a za drugi je uvek na vreme. Za prvi od ova dva braka su devojke obučene u belo, a za drugi udovice obučene u crno. Imaju i raspuštenice, obučene u crveno, ali one su žene za sve godine. Ženiti se udovicom, to je uvek imati brak gde predsedava jedan mrtvac u začelju stola, i koji je jači od živog domaćina; a u braku sa raspuštenicom, ima uvek još jedan muž, koji je samo odsutan, ali koji je uvek važniji od drugog. Muževi udovica i raspuštenica su svagda upoređivani; i to je njihova neminovna beda. A pošto je žena videla svog prvog čoveka u njeno doba kad su oči bile mlađe i srce bilo toplije, a sve stvari na zemlji radosnije i sjajnije, onda je ovaj drugi uvek u gubitku prema prvom. On gubi već time što nije prvi, a zato ne izgleda ni da je bolji. Pametan se čovek oženi na vreme. U mladosti je brak stvar ljubavi i spola, a u starosti je stvar slabosti i straha od samoće. Još stari Hesiod kaže da je doba za ljubav trideset godina za čoveka, a petnaest za ženu. Isti antički pesnik dodaje da je najbolje uzeti devojku čednu, jer je sposobna da se vaspitga u vrlini; da je mudro i oženiti se iz svog susedstva; i da treba bežati, kao od zla najgoreg, od žene koja voli pirovanja i koja je strasna, jer, kaže, ona sagori čoveka bez buktinje, i obori ga u starost pre vremena. U poslednjem stoleću produžen je vek čovekov, i danas se više ne zove ni starac svojim pravim imenom. Uostalom, nikad naše godine ne brojimo mi, nego nam ih broje žene. U XVIII veku starci su, možda poslednji put, još priznavali godine kao merilo mladosti i starosti. Monteskje kaže u svom autoportretu, tako skromno i bezabazleno: "U trideset petoj, ja sam još voleo žene." Nesreća je što naše ludilo za ženom traje duže negoli i naša snaga za ženu; kao što se reklo da je prestareli Luj XIV, trajao duže nego njegov zlatni vek. Do šezdesete godine, normalan čovek može biti i prijatelj ljudi i ljubavnik žena, jer to dvoje idu naporedo; a odatle do sedamdesete, nastaje mir; ali od osamdesete nastaje samo bolest. Njegoš koji je umro mlad i apolonski lep, kaže da nema veće bruke od starosti. Međutim, Ciceron je napisao svoje delo "0 starosti" u kom hvali starost. Odista, ni sve starosti nisu bez lepote. Ima starost roditelja koji uživaju u deci, i artista koji uživaju u svom delu, i generala koji uživaju u svojoj slavi. Ali ja lično, nikad nisam držao do života, nego do mladosti, kao što se nisam bojao smrti nego bolesti. Mladost je lepa što je nerasudna i obesna, i što ne zagleda u sve pored čega prođe. S godinama čovek izgubi oči, i to je zlo; ali zatim dobije i drugi vid za sve stvari, a to je još gore. Čovek se vremenom naročito smanjuje prema samom sebi. Zaista, sva je tragedija čovekova u tome, roditi se i proći kroz sav život, a ostati do kraja veka slep za najveće istine života. Mladost to još ne oseća, što može i čini najveću njenu lepotu. Ml&dost uzima za sreću sve ono što starost smatra sujetom ili ludilom. Kad bi mladost imala filozofiju staraca, ne bi bilo na svetu nijednog sunčanog dana. Velike sreće izgledaju vezane za velike nesreće. Tako je bezbroj ljudi velikih sudbina napustilo život u očajanju, kao žrtve svoje veličine: Hanibal, Pompej, Cezar, Napoleon; ili kao žrtve naročitog prokletstva: Hajdn slep, Betoven gluv, Milton slep, Leopardi grbav. Mladost ne vidi kobne stvari života, i zato je mladost viša nego život. Bio sam često sa jednim mladim stranim kraljem pre nego što je bio proteran iz svoje zemlje. Ja sam tad mislio, kakva je to nesreća izgubiti jedno kraljevstvo. Ali sam brzo sam sebi dodao: "A ja sam izgubio mladost, što je nešto još više..." Lako je razumeti ženu starog veka, matronu, ženu šefova legija ili senatora, neuku i dobru kao Virginija, lukavu kao Livija, i razvratnu kao Julija. Lako je razumeti istočnjačku ženu, koja, kao u olovnom plaštu, živi u svojoj gluposti i poslušnosti. I ženu srednjeg veka, mističnu i seksualnu. Ali kakvo mesto treba dati današnjoj Evi, koja želi da i sama čoveka dostigne u njegovim porocima, kad ne može da ga dostigne u njegovom božanskom stvaralačkom geniju. To je žena koja je gotova da izgubi svaku vrlinu, i onu u kojoj je jedino bila viša nego
13.
Žena je, ipak i neosporno, najveća iluzija čovekova. Ne postoji nijedna sreća koja je u stanju da domaši radost ljubavi. Sve drugo može biti slava, uspeh i satisfakcija, ali je žena jedino pijanstvo srca. Ni sve tamne strane ženina karaktera kao da ne postoje nego zato da bude osvetljen samo jedan njen deo, onaj u kojem ona najviše zrači, i koji je uvek božanstven. Nema nesreće čovekove koju žena nije u stanju ili da sasvim neutralizira, ili veoma ublaži. Veličina žene je u velikim momentima; u sitnim događajima je ona sitna. I sitna je samo u odnosu na svoj spol, koji je glavni uzrok svih nereda u njenom duhu uvek svežem, i u njenom srcu koje ima puno nežnosti, i onda kad nema puno plemenitosti. Budina žena je bila njegova energija. Kada su mnogi ljudi postajali gotovi brodolomnici i pogorelci, samo im je žena davala nove iluzije za život. Velike zvezde se vide samo u sutonu dana, a velike ljubavi samo u sutonu sreće. Nema veće radosti čovekove od one koju može da podeli sa jednom ženom. Nema za heroja nijednog pravog trijumfa ako ne može da svoj pobednički mač spusti pred noge žene koju voli. Nigde ni sujeta čovekova nije veća nego pred ženom. Nigde ni dobrota, ni viteštvo, ne mogu toliko biti stavljeni na iskušenje, koliko pred tim finim i nežnim i komplikovanim stvorenjem kakva je žena. I čovekova hrabrost i čovekov genije, nisu drugo nego dve brutalne sile prirode: njih čovekova savest mora najpre da oplemeni, kako ne bi okrenule na štetu drugih nego na slavu opštu. Ali ljubav za ženu rađa se već s početka puna plemenitosti, jer hoće da se žrtvuje i da usreći. Čovek veruje u ljubav, i kad nije nikad bio voljen; i zanosi se ljubavlju i onda kada ne voli ženu. Bilo je čak i velikih pesnika čija je ljubav u stvarnom životu bila sasvim drukčija, nego ideja koju su oni stvarno imali o ljubavi, pišući svoja dela. Engleski veliki pesnik Milton, koji je pevao samo raj i anđele, bio je ne samo rđav otac, nego i nesnosan muž; i zbog Miltonove brutalnosti je njegova žena morala da napusti njegovo ognjište. A on je ipak opevao svoju Evu istom visokom egzaltacijom kao Dante svoju Beatriču. Ima nesreća koje ne postoje za čoveka, ali postoje za ženu, kao i obratno. Najveća ženina nesreća, to je kad počne verovati da njena lepota propada. Ovo verovanje, na žalost, počinje vrlo rano, čak pre tridesete godine; i zato je potpuna sreća ženina vrlo kratkog veka. Strah da poružnja, dostiže vrhunac njenog očajanja, kakvo ljudi ne mogu ni zamisliti. Ova vrsta nesreće ne postoji za čoveka, zato što on s godinama ne poružnja, nego često postane čak i lepši. Osim toga, čovekova lepota nema u društvu i životu ono mesto koje ima lepota ženina. Čovek bi imao isto očajanje samo kad bi znao da s godinama propada njegova pamet, ali se i tu događa sasvim protivno, jer je čovek s godinama sve pametniji. Samo gubitak zdravlja ili časti, bile bi za čoveka dve nesreće nepopravljive zauvek, a sve drugo je odista samo u njegovim rukama. Ženino očajanje za izgubljenu lepotu, prevazilazi i njeno žaljenje za izgubljeno zdravlje, ili za svoje propalo ime. One bi volele biti i bolesne, i važiti za nečasne, i biti siromašne, nego važiti za ružne među ljudima, i, možda, još više među ženama. Ali je sreća što ženina lepota opada lagano i postupno, i što se žena toliko navikne na svoje lice, ogledajući se svaki dan u ogledalu, da i ne opazi ni kad istinski poružnja. Međutim, kad bi se žena oglednula u ogledalu samo svake pete godine, mnoge bi presvisle od bola. Ima divan starogrčki epigram jedne kurtizane: "Ja, čiji je drski smeh ispunjavao Grčku, ja, Laida, koja je doskora imala na pragu čitava jata ljubavnika, posvećujem ovo ogledalo Afroditi, jer neću da sebe gledam ovakvu kakva sam, a onakvu kakva sam bila juče, ne mogu." Za žene izgubiti lepotu, znači kao tvrdici izgubiti svoj novac, ili kao vojniku svoj mač i slavu, ili građaninu svoj ugled. Ima i mnogo žena koje su ružne, ali im se dive ljudi ako su plemenite. Međutim, nisu ipak tim utešene te nesrećne žene, kao što nisu time zadovoljeni ni ti dobri ljudi. I Viktor Igo je otimao drugima žene, ali se nikad nije otimao za žensku ljubav, jer je bio zaljubljen u sebe, i to sasvim onoliko koliko su drugi ljudi zaljubljeni u ženu. Bio je još veliki broj pesnika, čak i najvećih, koji su imali talenta za pesmu, a nisu imali talenta za ljubav; i ko zna kolika je to bila nesreća i za njih i za svet.
14.
Žena je oduvek, neosporno, i najveći podstrek ljudskog uma i ljudske energije. Ona je inspirator kao Bog i priroda, mada sama nije tvorac. Ali ipak više vredi žena kao inspiratorka, nego da je i sama tvorac. Za mene više vredi Rafaelova lepa Fornarina, nego i sama romansijerka Džordž Eliot, ili matematičarka gospođa di Šatle. Bez velikih inspiratorki ništa nije veliko urađeno; a sve što su one same uradile, nije otišlo dalje od osrednjosti. Žene sviraju posvednevno, a nisu dale nijednog kompozitora; i govore samo o ljubavi, a nisu dale nijednog velikog liričara, bar u hrišćanska vremena; i večno govore, a nisu dale nijednog velikog besednika. Sve je veliko stvoreno bez ženskog pera, ženskog dleta i ženske kičice. U učenoj Aleksandriji IVog veka, lepotica Hipatija je tumačila filozofima kretanje zvezda i Platonovu filozofiju, i napisala tri važna dela, ali zakone prirode i zakone misli su pronalazili ipak samo ljudi. I sama ova Hipatija nije ostala toliko važna koliko atinska hetera Aspasija. Zlatni vek atinski vezan je za Aspasiju, kao za Atinu Paladu koja je stražarila na tvrđavi Akropolisa. Sokrat je, kažu, od bez suza, a ipak duboke i velike; ali, izvesno, čovek pamti samo one ljubavi zbog kojih je stradao. Ljubav je stradanje, a sve drugo nije ljubav. Čovek ne voli, nego čak i mrzi, one koji su ga obavezali; i svaki svoj dug, moralni kao i materijalni, smatra podjednako teretom i uniženjem. Žena međutim, nije nezahvalna i lakoma nego samo u svojoj kući i u svom braku; i nema osećanja blagodarnosti jedino prema porodici, pošto smatra da joj ova sve duguje. Sasvim kao dete. Ali pažnja tuđinca je, naprotiv, zbunjuje i obeshrabruje, i razneži. I opet kao dete. Zato se ljudi za sve vrste svojih sebičnosti najvećma služe ovom njenom delikatnom odlikom karaktera. Zene daju svoje telo onom koji je prema njima puno pazljiv i pozrtvovan, ili
Oduvijek sam se pitao dokle ide sloboda izrazavanja na ovom blogu, i ono sto pise na Poglavicinom, sretan sam sto citam, jer citam glas naroda - glas koji odjekuje Srbijom iz usta, iz srca, svakog pravog Srbina!
Kosovo je srpska sveta zemlja, bas kao sto je i Jerusalem izraelska, i mada ne zelim da povlacim paralele sa tom nacijom po pitanju nekih stvari, u jednoj sam siguran da moramo i da cemo ostati isti - necemo se odreci Kosova, dok ijedan Srbin hoda ovom planetom.
Izraelcima je trebalo skoro dva milenijuma da se vrate na svoju svetu zemlju, ali nisu zaboravili gdje je njihov Izrael - nosili su ga u srcima, dvije hiljade godina.
Imamo li mi pravo zaboraviti Kosovo? Nakon Kosovskog boja? Nakon Prvog svjetskog rata? Nakon svih onih ustanaka i 500 godina ropstva pod Turcima?
Imamo li pravo prepustiti Kosovo u ime svih predaka koji zivot dadose za nj? Koji zivot dadose za Srbiju, kojoj je Kosovo uvijek bilo srce, ali i dusa - dusa ovoga srpskog roda sa svim svojim manastirima i crkvama i istorijom dugom koliko i Srbin?
Kakvim cemo se mi Srbima nazvati, ako ikada u svojoj glavi i pomislimo na Kosovo kao drzavu, a kamoli da to i javno kazemo, ili ne dao Bog potpisemo?
OTPOR DO POBEDE !!!!
Neka to bude slogan svakog Srbina, do trenutka kada ce se srpska trobojka, ponovo zavijoriti nad Pristinom i nad svakim srpskim gradom na Kosmetu kao simbol jedine pravne i prave drzave, ciji je sastavni dio!
Mi smo sjeme buducih narastaja! Ne zaboravimo to!
Cim sam je upoznao nabrojao sam joj svoje "cetiri najvece mane", ljubomoran se zbog nje tukao sa reprezentativcem SRJ u rvanju, slomio vrata na njenoj sobi kada me je iznervirala, zabio bajonet u orman zavitlavsi ga s kraja sobe, jednom je i osamario kao odgovor na njen samar, bacao stolicu o zid dok sam joj pjevao "One of my Turns" i nakon tri i po godine veze raskinuo sve, zbog druge u koju sam se pred kraj veze zaljubio.
Vidjela je i moje suze, i jedinu situaciju kada sam bio blizu nervnog sloma, dok sam se tresao pokusavajuci doci do vazduha i tjerao je od sebe.
I nije otisla.
Mogu li reci da sam je volio?
Na neki nacin mozda, ali nikada onako kako je zasluzivala - zato je i bila sve vrijeme tu, kraj mene.
Jeste, jednom mi je u rmenzi prosula kompot na glavu, na svu srecu njezin - tako da sam samo nastavio mirno da rucam i nakon toga otisao sam u dom, ignorisuci je narednih par dana. Jeste i da je bila ljubomorna i eliminisala sve prijateljice iz moje okoline. Jeste i da je voljela da istakne svoje atribute i pored toga sto mi je to smetalo, dok nisam jednom skoro go izasao na hodnik i tako joj ubio svaku volju za daljim egzibicionisanjem. Jeste i da je studentski dom u te tri godine bar jednom nedjeljno odjekivao od nasih svadja, a nekada su i tanjiri po sobama letjeli.
Da, vjerovatno mi je bilo stalo do nje, iako sam je zezao da mi je samo "razonoda za studentske dane", dok je ona sanjala o nasoj djeci i imena im smisljala, a ja to nijednom iskreno ni pozelio nisam.
Govorila je da sam jaca osoba od nje, a bila je to laz - ona je bila najjaca koju sam ikada poznavao.
Bilo je lako biti "jaci", kada ti do nekoga nije dovoljno stalo.
I znam, cim sam pozelio otici, trebao sam to uciniti, jer nisam je volio, a ako sam je mozda i mogao zavoljeti, moji strahovi zbog losih iskustava su zacetke te ljubavi potisnuli duboko u mene, dok je nisam ugusio.
I zavoljeh poslije nje jednu... I osjetih srecu nakon dugo vremena, i dadoh joj se koliko sam umio i znao, sve dok ne povrijedi moju tastinu... I krivih samo sujetu zbog nasega kraja...
I zavoljeh i drugu, vise nego ikada ijednu... I cinjase me boljim i sretnijim nego ikada... Cak joj dopustih i da povrijedi moju tastinu, i pustih je dublje i dalje u sebe, nego sto je ijedna ikada bila...
I onda shvatih... Suvise kasno shvatih...
P.S.
Ako nekoga volis, ne "mazi" ga, a ako te neko "mazi", mrzi ga, dok to ne prestane da cini.
Ne obracaj paznju na obecanja, jer "obecanje - ludom radovanje..."
Ako nekoga volis, zaboravi da ga volis i zaboravi sve sto u tu ljubav ulazes - u svakom trenutku budi spreman sve to da ostavis, ako osjetis, da drugome jednostavno vise nije stalo.
Ne bori se za ljubav, vec je zivi - sam ili udvoje, a ako ta ljubav postoji, bice je svjestan onaj ko to treba da bude.
Ako nekoga previse zelis i trebas, trudi se sto vise da tu zelju sakrijes i od sebe samoga. Prevelika zelja ce samo otjerati osobu koju volis, ako nije sve savrseno u vezi, ali prikrivena zelja, u svakom slucaju moze samo privuci.
....... itd......
I sada krenuh da se raspisem, ali cemu sve to...?
"Prica o ljubavi, obicno ugnjavi...", a i nema se tu sta cuti od drugih...
Jedine vjerodostojne lekcije su one, na kojima se sami naucismo.
Da li cemo zeljeti i htjeti da primijenimo naucena saznanja, uvijek ce biti samo na nama.
Stara Ahilova dilema, tacnije njegove majke Tetide, da li sinu da podari kratak i slavan, ili dug i anoniman zivot...
Mozda je to i dilema svakoga para koji se voli, a ako se zaista potpuno i iskreno voli, zar tu moze biti dilema?
Kako moci odoljeti pred takvom i tolikom ljubavlju?
Kako takvu ljubav zaprljati i sputati iskustvima?
Kako ne pozeljeti biti savrsen za onoga/onu koja se voli i ne ciniti sve za njenu srecu, cak i kada sve u nama vristi, da nase namjere cak i kada su najbolje, nisu najbolje za ljubav?
Kako sebi priznati, da sve ono sto je ranije vazilo za Jednu/Jednog, vise ne vazi i da treba primijeniti pravilo isto za Sve, da bi ostala jedina/jedini, makar u srcu, makar na javi? I kako onda, nakon svih tih kalkulacija, reci nekome da ga volis vise nego prije?
Nismo li onda sami krivi ako se ugusi ljubav u nama?
Nije li kriv nas strah od toga da cemo biti povrijedjeni i sopstvena pateticnost zbog bola koji smo nekada dozivjeli?
Nije li ljubav u stanju da u sebi utopi sve to, ako joj se oboje bezuslovno predaju?
Siguran sam da jeste, bas kao sto sam siguran da nista ne traje vjecno, pa tako ni bezuslovno i beskompromisno predavanje, jer, kad-tad, jedno od dvoje se posumnja i narusi cjelinu Jednoga i kad-tad, ljubav postane kompromis.
Da li to znaci da u okviru tog kompromisa nestaje ljubav?
Ne bih se slozio, ali svakako dolazi vrijeme kada od stihijske, spontane, beskrajne, ta ljubav poprima oblik i formu, koji je istina sputavaju i cine da gubi svoj pocetni sjaj, ali i cine jacom i stabilnijom.
Voljeti, ne znaci li najprije letjeti, i otkrivati neslucenu srecu u svakom zamahu zajednickih krila?
Voljeti, ne znaci li zatim hoditi uzasno tankom, ali neraskidivom zicom, nad uzasno dubokom provalijom, dok misli vuku dole, a osjecanja vode naprijed?
Voljeti, ne znaci li na kraju, bez briga se predati, znajuci da se vise ne moze pasti, ili neka sumnja ipak, uvijek postoji?
Ne znam, ali voljeti, svakako znaci biti svjestan toga i nesvjestan velicine ljubavi, koja se u tim trenucima zivi...
I upravo zbog toga, sve ucinjeno u ime ljubavi, uvijek moze biti samo opravdano, bas kao sto sve ono sto se u ime ljubavi nije ucinilo, a moglo se, predstavljace uvijek onaj teg na srcu, koji nam nece davati mira, kada god tu ljubav osjetimo, ili je se bar sjetimo...
I sta onda ciniti? Sve sto nam se cini da moze imati smisla...
Sahrani li me vrijeme, nekada u tebi, na tom mjestu, u tvom srcu, niknuce cvijet boje zaboravljenog pogleda... Cvijet, koji ce mirisati imenom tvojim prosaptanim...
Cvijet, cije ce latice, do posljednjeg damara, raskriljene cekati svoga leptira...