Poznavao sam ga dobro, ili sam bar mislio da ga poznajem takvog:
uvijek na ivici, spremnog da jednom rjecju stavi sve na kocku, bez obzira koliko u nju da vjeruje ili ne. Vjeruje u tom trenutku, nekim nagonom jacim od njega... Bezobziran i drzak, i s previse savjesti da za sobom vuce breme svih rana koje je otvorio... Neko bi rekao: "uklet", ali zapravo nosilac sopstvenog pravca "plime i osjeke", dok istrazuje granice neba i dna okeana, vjeciti opozicionar staticnoj nuli...
Imao je tu srecu da rano spozna sustinu lutanja:
Lutanja su utjehe za nemire koji ne nalaze svoj smiraj...
A sta kada ih nadju?
Sta kada zvijeri poviju glavu i utonu u san pod toplinom ruke koja se spusta na njihovo tjeme bez straha i sumnji?
I sta kada se zvijer ponovo probudi zajedno sa strahom i sumnjom u toj istoj ruci?
Zna, svaki otpor je unaprijed osudjen na propast. Pusta se zvijeri, unistava, rusi, bezobzirno i sigurno, prkoseci svemu onome sto je nekada s ljubavlju stvarao, a sto nije bilo dovoljno! Ne, covjek u njemu nije bio dovoljan. Postao je predmet gadjenja i njega samog. Postao je slab i suvise ovisan, a zvijer u njemu jedva je docekala svoj trenutak da ga rastrga...
Trenuci istine. Trenuci kada se surovo suocava sa svim mogucim ishodima i jasnije nego ikada vidi i razumije sve. Trenuci kada krece nekim novim putem i trenuci kada se ruka jos jednom spusta na njegov potiljak... Ne, nikada je nije volio toliko koliko sada. Da, sada zna - voli ga cijelog, dok pociva mirna i sigurna na njegovom potiljku. Da, sada je siguran, i on nju voli vaskolik - i zvijerju i covjekom u sebi!
