REKA
Kroz pukotinu u daščari piljim u srebro reke.
Kako pomeram glavu - tako pomeram i reku.
Dosta je bilo pesama u kojima sam zvao daleku
Sliku koju ne videsmo, ni ja, nit iko kroz pamtiveke.
Svet je ono što gledam: ta iskomadana riba
Koja se na vatri, sa moje desne strane, puši.
Svet je ono što čujem: ta vatra koja mi pevuši
O krtom deblu što je trulilo sred sasušenoga gliba.
Kao šlep da sam, gle ja - pipam svet pristima:
Pljosnato gvožđe na vratima i šuplje oko od čvora.
Zašto sam se sklonio ovde, na reku, posle mora
I posle reke pod krov u vazduh vruć od dima?
U daščari sam zbog kiše koja se sručava koso.
Piljim u reku: sjaj gasne, srebro se pretvara u olovo.
Izgleda da nisam, kraj mora, svu pustoš sasvim izbolovo
Jer evo, osluškujem je kako se prikrada, boso.
Tu je već, blizu. Kucka li to sad ona
Preobučena u kišu sa prstima od kapi
U crep, nad diglom glavom, sred koga tanko zjapi
Približeno nebo ko parče zarđalog zvona?
Gledam sad kako tanki vidik preseca jedna ptica.
I evo: isklizla je iz očiju, al osta u mom životu.
(Sam sebi ličim na kavez u koji zatvaram stotu
Pticu po redu. O koja li će mi od njih, pred
smrt, da zaleprša sred lica?)
Kao da je bila mala noć, gle: reka sviće.
Kako pomeram glavu - pomeram i srebro njeno.
Nad glavom, kroz prsli crep: i nebo je pobeglo eno.
Otvaram vrata: svet stoji, sa nešto tajne, kao
prastaro otkriće.
Kako pomeram glavu - tako pomeram i reku.
Dosta je bilo pesama u kojima sam zvao daleku
Sliku koju ne videsmo, ni ja, nit iko kroz pamtiveke.
Svet je ono što gledam: ta iskomadana riba
Koja se na vatri, sa moje desne strane, puši.
Svet je ono što čujem: ta vatra koja mi pevuši
O krtom deblu što je trulilo sred sasušenoga gliba.
Kao šlep da sam, gle ja - pipam svet pristima:
Pljosnato gvožđe na vratima i šuplje oko od čvora.
Zašto sam se sklonio ovde, na reku, posle mora
I posle reke pod krov u vazduh vruć od dima?
U daščari sam zbog kiše koja se sručava koso.
Piljim u reku: sjaj gasne, srebro se pretvara u olovo.
Izgleda da nisam, kraj mora, svu pustoš sasvim izbolovo
Jer evo, osluškujem je kako se prikrada, boso.
Tu je već, blizu. Kucka li to sad ona
Preobučena u kišu sa prstima od kapi
U crep, nad diglom glavom, sred koga tanko zjapi
Približeno nebo ko parče zarđalog zvona?
Gledam sad kako tanki vidik preseca jedna ptica.
I evo: isklizla je iz očiju, al osta u mom životu.
(Sam sebi ličim na kavez u koji zatvaram stotu
Pticu po redu. O koja li će mi od njih, pred
smrt, da zaleprša sred lica?)
Kao da je bila mala noć, gle: reka sviće.
Kako pomeram glavu - pomeram i srebro njeno.
Nad glavom, kroz prsli crep: i nebo je pobeglo eno.
Otvaram vrata: svet stoji, sa nešto tajne, kao
prastaro otkriće.







