Raičković
28/12/2006

REKA

 

Kroz pukotinu u daščari piljim u srebro reke.
Kako pomeram glavu - tako pomeram i reku.
Dosta je bilo pesama u kojima sam zvao daleku
Sliku koju ne videsmo, ni ja, nit iko kroz pamtiveke.
Svet je ono što gledam: ta iskomadana riba
Koja se na vatri, sa moje desne strane, puši.
Svet je ono što čujem: ta vatra koja mi pevuši
O krtom deblu što je trulilo sred sasušenoga gliba.
Kao šlep da sam, gle ja - pipam svet pristima:
Pljosnato gvožđe na vratima i šuplje oko od čvora.
Zašto sam se sklonio ovde, na reku, posle mora
I posle reke pod krov u vazduh vruć od dima?
U daščari sam zbog kiše koja se sručava koso.
Piljim u reku: sjaj gasne, srebro se pretvara u olovo.
Izgleda da nisam, kraj mora, svu pustoš sasvim izbolovo
Jer evo, osluškujem je kako se prikrada, boso.
Tu je već, blizu. Kucka li to sad ona
Preobučena u kišu sa prstima od kapi
U crep, nad diglom glavom, sred koga tanko zjapi
Približeno nebo ko parče zarđalog zvona?
Gledam sad kako tanki vidik preseca jedna ptica.
I evo: isklizla je iz očiju, al osta u mom životu.
(Sam sebi ličim na kavez u koji zatvaram stotu
Pticu po redu. O koja li će mi od njih, pred
smrt, da zaleprša sred lica?)
Kao da je bila mala noć, gle: reka sviće.
Kako pomeram glavu - pomeram i srebro njeno.
Nad glavom, kroz prsli crep: i nebo je pobeglo eno.
Otvaram vrata: svet stoji, sa nešto tajne, kao
prastaro otkriće.


Objavio DRVO u 09:18 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (6) | Pošalji komentar


Upitnici i komentari
24/12/2006


Ima me svuda. I svašta vidim.
Vidim ja da na nekim ( čak i meni vrlo dragim) blogovima bude po 50, 70  komentara.
??? A?
Kad tamo, oni se meni fino dopisuju, ćeretaju, šale, druže... Pa to su prave žurke!
A ja nemam vremena. Pa mi krivo. I ja bi na žurku.

Prečitavam tako neke, pa se smijem, vidi - oni se baš dobro poznaju. Neki se ćute, kako bi u nas rekli, pa se tu naziru i neke ljubavi možda. Neki se prepucavaju samo njima znanim šiframa, drugima nije jasno pa bubnu nešto. Možeš se tako i zamjeriti ljudima, znam šta pričam - oparilo me.
Neki ulaze u beskonačne rasprave, pa se nadmudruju, takmiče u isticanju inteligentnih misli.
Pa se i ljutnu ako ispadne da nisu u pravu, ili se nađe neko još pametniji.

A ja, marginalac po prirodi, volim tako ćiriti negdje iz kantuna i skupljati građu.

Objavio jullie u 11:55 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (13) | Pošalji komentar


U životu bi mi najteže bilo biti..
18/12/2006



biti..
VODA.
Moćna si,
nezaustavljiva,
večna,
u kom god da si agregatnom stanju,
a ipak
niko te ništa ne pita.
Pomalo te se boje,
iz srahopoštovanja
te kite cvećem,
pomalo po tebi šaraju,
plivači zaplivaju,
neplivači u tebi skončaju.
U sebi nosiš
floru i fauni,
i gomilu smeća.
Svakakve poglede upijaš..
Svi imaju nagon
da se ne tebe kamenom hitnu. Bace!
Da ih napojiš, nahraniš,
osvežiš i zabaviš!
Vodi je najteže.
Valjda je zato tako čudesno
lepa.


I DRVO bez nje ne mere :)




Objavio DRVO u 10:03 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (10) | Pošalji komentar