brojac poseta

brojac poseta Rebel blues - BlogOye!

Ištvan
28.10.2010

Ispod izlizanog crnog polucilindra nazirali su se crni uvojci, nekoliko uvojaka gotovo je prekrilo tamne upale očne šupljine u čijim su se dubinama nazirale kestenjaste zjenice oka, sitan nos tik ispod očiju više je ličio na kakav vrapčev kljun nego na nos odraslog čovjeka, ispod nosa razvučeni osmjeh i "zlatan zub", ali ne onaj iz pjesme, ovaj je ponosnom vlasniku uistinu bio zlata vrijedan, poslijednja bijela krhotina usne šupljine koja je rijetke obroke teškom mukom dovodila do faze gutanja. Sitno neuhranjeno tijelo spojeno tankim vratom nalazilo se ispod živopisnog lica našeg Ištvana Hegediša, stari crni "svatovski" sako zaogrnut preko leđa i smeđe jutene hlače preširoke za tanke noge, predugačke nogavice gotovo su se vukle po podu naborane na "cifrane" crne cipele, usporen hod pri kojem bi malo bolji promatrač ubrzo primjetio kako Ištvan Hegediš hramlje na desnu nogu.

Priča o hramljanju je išla ovako, Ištvan je začet u "grijehu", malodobna majka i nepodobni otac, muzikaš i cigan, zbog sramote u selu kako to već ide majčina obitelj strogo je čuvala trudnoću od komšiluka, "prebolila" je trudnica i boginje i ospice i zaušnjake za tih devet mjeseci, otac muzikaš je davno sa svojom bandom napustio selo a Ištvan je u tajnosti došao na svijet, ono što je uslijedilo nekoliko dana kasnije odredilo je Ištvanov život neslućenim tokom, odbačen od majke zamotan u krpu na gomili stajskog đubreta nedaleko od
sela pronašle su ga kako priča kaže svinje, svinja u čijim ga je zubima spazio
pastir i spasio od jezive sudbine, čudom Ištvan je preživio no ostao je znamen
na desnom kuku koji ga je pratio i podsjećao ljude na pomalo nevjerovatnu
priču.

Odrastao je u obitelji svog spasitelja, puno vremena je prošlo dok nije i sam
saznao tko je i što je, odnosno da spozna ono što nije i što nikada neće biti, a
to je pastir, s vremenom uzavrela je ona vruća ciganska krv u njemu, načuo
je doduše neke priče seoskih torokuša o sebi no već je bilo teško razaznati
istinu od laži, objedu od dobronamjerne priče, u ime toga pokupio je prnje i
zaputio se u bijeli svijet, sada kad razmišljam o tome sumnjam kako je pod
"bijelim svijetom" smatrao naše selo i Dudaru u kojoj se nastanio, no bilo kako
bilo sudbina ga je dovela tu do nas.

Pričao je da je putem sreo iz Apatina neke muzikaše sa kojima je nekada
davno svirao Lajoš Hegediš, cigan violinista, uvjeravali su ga da je isti on,
doduše sve se to odvijalo nakon par rakija i od njega ispričane priče kako je
načuo da mu je otac bio muzikaš, za par stotina dinara koje je imao uvalili su
mu na kraju violinu i to da čovjek ne povjeruje baš onu od Lajoša koja je "
slučajno " bila kod njih, kaže Ištvan da baš i nije vjerovao u istinitost svega
toga "al jebiga svidila mi se violina, možda čak više kovčežić crni kožni lepi",
svidjelo mu se i prezime Hegediš ( mađarski "violinista"), eto tako nekako od
prilike naše selo je dobilo svog prvog službenog seoskog violinistu i
zabavljača Ištvana Hegediša.

Mi klinci smo ga gledali i slušali sa zanimanjem, pogotovo onaj dio kada ga je
svinja nosila u ustima, sa razgoračenim očima smo gledali u ožiljak na butu
desne noge koji je znao ponosno pokazivati, u kolopletu istine, laži i
nagađanja ipak je bio neki Vrag u svemu tome, za neke sitne usluge učitelj
muzičkog Zvonko P. je Ištvana učio sviranju violine, onoliko koliko je znao nije
ni on sam bio kakav virtuoz a vidiš vraga Ištvan je bio, ubrzo je stao nizati
brze zavodljive kao bumbarov let melodije, pa onda malo spusti gas onako
prisloni se slušatelju na uvce pa onda se polako odmakne i opet oplete one
"unca unca" Mađarske poskočice, i nema šta, uživao je, osmjeh sa onim
jednim samo njemu zlatnim zubom se protezao od uha do uha dok bi svirao.

Mi klinci tada i nismo razumjeli baš to, više su nas zanimale priče njegove i
priče o njemu, njegova jadna odjeća, šepava noga, trošna nastamba u
smrdljivoj Dudari i opet neka na licu sreća, sjećam se jednom kad je stari sa
svircima došao kući, ja mu na ramenima, stara plače a Ištvan izbacio kez, ja
gledam oko sebe i nije mi baš bilo jasno šta se točno događa i od kuda sada svi ti ljudi oko mene, nije mi bilo jasno zašto stara plače i baba viče starom da me spušta dolje a svi ostali uključujući i starog se smiju, sada mi je jasno, ma nije stari stvarno nikada bio pijanac i bitanga, jednostavno zalomilo se pa kakav je to Lala koji bar jedared sa svircima nije kući došao.

Ostala mi je ta epizoda u glavi, ostala mi je i ta priča o Ištvanu, sretnem slične priče u nekim knjigama i stihovima na koje ljudi sada "otkidaju", a da znate pravo za pravo nije bilo toliko romantike u tome, ipak bio je to jad od života, Ištvan Hegediš noću svirac koji duše dira a danju cigan kojeg rijetki pogledi i pozdravi ispod oka biraju, svi oni veseljaci i lole, sve one ranjene duše špricerom i rakijom dan poslje bi se rijetko osvrnule na prispodobu u dronjcima koja bi tumarala okolo po seoskim rupama u potrazi za milostinjom.

Čuli smo da je umro nedavno, čak je i sina Jovicu dobio nedugo nakon što smo otišli, priča nam čovjek iz sela da i nisu bili u idiličnim odnosima, mali Jovica kaže : " Dobro da sam ga odžepo' prije sahrane imo je i evra' čak..", eto opet neka priča, opet mitovi i legende o Ištvanu, kad smo već kod legendi kažu ljudi da je iza velečasnog S. on bio drugi čovjek u selu kojem se ispovjedalo, doduše ne namjerno i često ne svjesno al' sviralo se i za vragolaste komšinice, neutješne udovice, zaluđene momcove...

Sve u svemu Ištvan Hegediš (1951-2010), svirao u miru.

Objavio Rebel u 11:31 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
Pena
5.10.2010

Svibanjsko jutro tiho..

Zrake sunca polako obasjavaju horizont sve tamo prema "tvrdoj" šumi..

Kao i mnoga jutra do tada Šonji Baći svojim hrapavim ratarskim rukama umiva lice na česmi pokraj stare zemljane kuće u kojoj mu se još pokojni pradjed Zoltan rodio tisuću osamsto i neke.Lice prepuno brazgotina još od onog kirvaja od prije deset godina kada je popio više nego što je trebao pa pod šatorom negdje oko ponoći izjavi ljubav Veri Stamenković što i ne bi bio neki skandal da se Vera nije dan prije zaručila za onog brkatog Miću iz atara koji nije baš imao razumjevanja za kombinaciju alkohola i romantike na Šonjijev način..

Kažu ljudi da se nije čak ni branio "jebiga šta sam mogao kad sam znao da sam kriv" govorio je nakon toga i nije čak ni do Baslera doktora htio ići da ne bi budili čovjeka u to doba zbog budale, namjesto toga uzeo je krpu zalio je rakijom malo po krpi malo u sebe i polako kući krivudajući sokakom pokraj škole sve do arterskog bunara pa druga kuća lijevo i samo moli Boga u sebi da ne promaši kao zadnji put pa kod stare Mariške ne uleti u spavaću sobu a jadna žena i onako skrenula pod stare dane pa je pomislila da se pokojni Stipa vratio sa onoga svijeta..

Smirio se tek kada se izvalio na poznatu komodu u svome predsoblju gdje je zaspao obuven i obučen dok ga ujutro sunce kroz mali prozorčić nije probudilo…

Poslije tog događaja nije neko vrijeme izlazio u selo među ljude čak ne toliko od sramote koliko mu se nije dalo svakoj seoskoj torokuši prepričavati što se točno dogodilo i ko je koga prvi napao i zašto…

Mati Agneza je umrla tri godine poslije oca Šandora tako da je već petnaest godina živio sam i sa trideset i pet godina na leđima nije mu bilo lako nositi breme neženje i seoske niškoristi kakvom su ga mnogi smatrali..

Zemlju nije prođerdao iz razloga što nije ni imao šta za prođerdati ako se ne broji onih par saksija zemlje iz kojih su virili sasušeni pokušaji botanike, a za život je zarađivao kao nadničar kod lokalnih zemljoposednika..

Daleko od toga da je bio lijen ali kada jednom dođeš na zao glas teško je sprati ljagu sa imena, pogotovo ispred ovih što su imali i više od njega putra na glavi sa svojim nemoralom bludničenjem i prevarama, a njega su sudili kao penu i propalicu ali nitko nije ni tvrdio pa tako ni Šonji sam da je život fer prema svakome..

Kada nije radio i kada bi trijezan bio volio je odlaziti na Crvenu ćupriju mirni dunavac nedaleko od sela, nije pecao nije se ni kupao samo bi sjedio sa onim slamnatim šeširom na glavi i promatrao sklad u neskladu koji je vladao na površini…

To ga je smirivalo, odmaralo više od sna, bila je to mirna luka njegovim mislima njegovom umornom pogledu..

Nije bilo galame, nije bilo više, jače, brže, nije bilo velikih trbusina, usnih šupljina prepunih karijesa iz kojih je vonjao nesnosan smrad, nije bilo masnih podbradaka koji su visili sa tustih svinjskih glava seoskih zajedljivaca i cinika, baš zbog toga je volio taj mir te lopoče taj kreket žaba to zujanje kukaca taj miris močvare.

Iako se to jutro umio poželio je učiniti to još jednom jer bilo mu je već pomalo vruće prišao je vodi kroz gustu trstiku niz nasip i odjednom mu nešto nije dalo da stane da se vrati..

Mirno je ušetao zaronio glavu duboko samo je šešir ostao plutati na površini..

Nije se vratio..

Nije imao zašto..

Shvatio je da ne može promjeniti svijet zato je promjenio sebe…

Objavio Rebel u 20:43 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
Ćuprija
4.10.2010
Kada iz smjera „dudare“ preko "ciganske" ćuprije prođeš „podbarom“ i izbiješ na Maršala Tita, onda skreneš desno malo jače verglaš i evo te na „veranjku“, niz „veranjak“ bez kočenja do „kamene" ćuprije, od „kamene“ samo malo ti ostane do „crvene“ i sada si već sasvim blizu, blizu da onako znojan skočiš sa bicikla i pravo u Dunav, preplivaš Dunav tamo do Borova sela, odmoriš se, skupiš snage i preplivaš nazad, sada si muško.

Tako je trebalo biti. A nije.

Doduše bilo je sve do Dunava, Dunav preplivao ipak nisam. Nisam sada spreman kukati i prenemagati se patetičnim litanijama o svemu što sam trebao a ipak nisam, pišem ovo kao neki spomenar na te zanimljive toponime koji mi polako iščezavaju iz ove lude glave, pišem tek toliko da ih se katkad čitajući svoje umne proljeve sjetim, da ne izgubim taj zemljopisni redoslijed, tu mapu u glavi kojom često u mislima putujem. „Dudara“ – Premda samo ime govori kako bi se moglo raditi o mjestu gdje je bilo puno dudova, mjesto mirisa i slada, mjesto zelenila i hlada, „dudara“ je bila sve osim toga, zapaljeno smeće, gume, stari namještaj, veš mašine, frižideri, bojleri i naši susjedi Romi. Neka me se ne shvati krivo i neka zlobnici zaborave na priču da svrstavam Rome u red zapaljenih guma i bojlera, pravedno ili nepravedno, rasizam sa naše strane ili način života sa njihove, možda nešto u sredini, no bilo kako bilo mnogi Romi su živjeli u „dudari“.

Sada kada razmišljam o tome i kada na glas izgovorim „dudara“, ne vuče mi na slatke plodove duda i hlad, možda sam krivoga dojma i sa već stvorenom slikom u glavi, no toponim „dudara“ mi savršeno odgovara za ono što je zapravo i bio, ima nešto gotovo filozofski apstraktno u tim toponimima nastalim u narodu, naizgled jednostavni i priprosti ljudi često iznenade lucidnošću i zanimljivim katkad dvoznačnim nazivima poznatih mjesta oko sebe. Možda je „dudara“ uistinu nekada davno bilo mjesto na kojem je rastao dud, mjesto slada i hlada, možda… „Veranjak“ – „veranjak“ je bio nešto kao Mont Blanc sela u kojem sam odrastao, kada se sjetim „veranjka“ uvijek mi nadođe onaj stih „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“, jer „veranjak“ je bio pojam uzbrdice, bio je doduše puno niže rangiran od preplivavanja Dunava na ljestvici testova muškosti, no popeti se uz „veranjak“ bez da na pola puta siđeš i guraš bicikl pokraj sebe je također bio jedan od jačih argumenata u dječjim nebrojnim raspravama i nadmudrivanjima, sjetim se spomenutog stiha i smiješak mi nadođe na lice, došavši u novu domovinu iz ravnice podno Sljemena i Martin brega, u grad gdje svaki nadvožnjak može odmjeriti snagu sa mojim „veranjkom“, meni je u sjećanju on i nadalje uspon svih uspona, teškom mukom osvojeni vrh panonske ravni. „Verati se“ značilo bi „penjati se“, od tuda i naziv „veranjak“, tamo gdje pogled nestaje u daljini spajanjem neba i zemlje, tamo i „penjati se“ ima značenje sasvim drugačije..

„Kamena“, „crvena“, „ciganska“ ćuprija, nazivi za mostove a ujedno i same „dunavce“ oko sela, povijest naziva ne znam sa sigurnošću, osim „kamene“ koja je bila sazidana od kamena vjerojatno za vrijeme Austro-Ugarske, „crvena“ i „ciganska“ porijeklo naziva mi je nepoznato, no zato kao gotovo i u svemu ostalom postojao je redoslijed važnosti, redoslijed kao one crtice na dovratku dječjih odrastanja i prerastanja . „Ciganska“ ćuprija bila je najniže rangirana, na nju si mogao bez pitanja čim bi krenuo u školu, štap za pecanje na rame i na „cigansku“, mislim imala je ona i nedostataka u obliku gotovo sušnog stanja i umjesto bućkanja ribe mahom kreket žaba, no služila je svrsi, bitno je bilo da se ide na pecanje sve ostalo su samo nijanse. „Kamena“ ćuprija je već bila nešto ozbiljniji izazov, na nju strogo sa roditeljskom pratnjom, duboka voda, puno cverglana , visoki šaš, nezgodan pristup, mogućnost neželjenog kupanja jako velika, zabranjeno voće, često kradom posjećivana, no ipak i nestašluk je imao svoju granicu, od „kamene“ dalje se nije išlo, jer dalje već sasvim blizu njegovog veličanstva Dunava nalazila se „crvena“ ćuprija.

„Crvena“ ćuprija, dunavac koji je bio već gotovo rijeka sama za sebe, sin razmetni odmetnut od Dunava, šarani, kečige i štuke nisu mu bili strani, Dunav mu jedino somove i tolstolobike nije dao, zakriljen visokom šumom, voda je poprimila tamni zeleni odraz krošanja, izrazito hladna voda, „crvena“ ćuprija je bila mjesto na kojem su stariji momci dokazivali vještinu i hrabrost skokovima sa mosta u hladno zelenilo, još za moga života tamo uzela je „crvena“ barem jedan mladi život, velika vrućina, znoj i umor u kombinaciji sa skokom u hladnu vodu, kažu da srce nije izdržalo, ako je do tada bila zabranjena, nakon toga više nije postojala, a Dunav, eh Dunav kao što sam rekao na početku teksta nikada ga preplivao nisam, ostali su tragovi oko „ciganske“ ćuprije, radoznali pogledi preko „kamene“, teški uzdisaji prolazeći preko „crvene“, ostalo je puno toga u glavi ponajviše.
Objavio Rebel u 19:37 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
Robot
1.10.2010

Jedno vrijeme krajem prošloga stoljeća kružila je jedna neslana šala ulicama moga grada, pričalo se da postoji jedan pošteni Srbin na svijetu i u svoj toj nesreći biva ranjen kad ono iz rupe ne krene krv nego izviri žica, naime bio je robot. Poanta bi bila da nema poštenog Srbina. Iskreno smiješno nam je bilo tada to, mediji, rat, žrtve, prognanici i patnje, nekako se u svom tom metežu izgubi bilo kakav osjećaj ljudskosti spram onoga koji te napada, postanemo lutke od mesa otupjele na osjećaje na patnju na krv i nesreću. Postoje Oni i Mi i tu je točka baš kao na kraju ove rečenice.

Odlazeći iz Vojvodine ostavili smo za sobom mnogo toga dobroga i lošega, ostavili smo i Rajka, dobrog čovjeka, kasnije su nam ljudi govorili da je danima plakao za mojim bratom, da je ridao poput malog djeteta što smo mu dijete odveli. On je bio jedan dio onoga dobrog što smo ostavili iza sebe, čitavo vrijeme krvavog rata koji je kasnije nastupio rijetko bi se prisjetio tog čovjeka, čak niti kada sam se smijao priči o „dobrom Srbinu robotu“ nije mi padalo na pamet da sam poznavao jednog takvog, samo što nije bio robot, bio je živ, mnogo življi nego mnogi pripadnici roda moga.

Rajko je sa obitelji živo nekoliko kuća dalje od nas, kćerke su mu bile odrasle, unuka još imao nije i tako se nekako moj brat dočepao trona najomiljenijeg člana njegove obitelji, čak i kasnije nakon što smo otišli brat je često pitao za Rajka, sa tri godine teško je shvaćao da smo svi tu a njega nema, kad pričamo o tim stvarima Rajko nije bio puno dalje od moga brata, njemu također nije bilo jasno puno toga, daleko od toga da je bio glup, sad kad gledam na ta vremena ludila bio je pametniji od puno nas, no kako to biva u ovom „šupku“ svijeta pametne se rijetko za savjet pita.

Žena mu je bila suprotnost sušta, jedna od prvih koji su pohitali u Knin da daju svoj glas za „odcepljenje“, odjedared se probudila u njoj ljubav prema rodnom kraju u kojem do tada nije tridesetak godina bila, jedna od kćerki se zabavljala (volim taj izraz) sa mladim nadobudnim „vojvodom“, jednim od onih „dok ne pukne metak“ junakom, a Rajko, on je za unuka smatrao dječaka iz obitelji „koljača“, Balkan bluz po tko zna koji put.

U svom tom metežu prijetnji, straha, iščekivanja, nepovjerenja, ruku ti pruži onaj koji je formalno sa suprotne strane, ne pišem ovo da bilo koga mirim, da izjednačavam krivnju, da obnavljam bratstvo i jedinstvo, pišem jer me sram, pišem jer me strah kako u ludilu zaboravim na ono dobro, kako sam dopustio da drugi umjesto mene crtu povuče između onih koji su „dobri“ i onih koji su „zli“, pišem jer tek mnogo godina nakon rata sjećajući se tih vremena shvaćam da od petero ljudi koji su nam tada pružili ruku više od polovice bili su Srbi, smiješno zvuči jer od pet polovica i nije puno, no u onom ludilu njihova ruka mi je značila više nego sve ruke koje će me do kraja života potapšati po ramenu i pitati trebam li pomoć.

Rajko nam je ponudio tavan, ako dođu ponovno sa puškama, trk u zadnje dvorište i preko tarabe trk do njega, njega valjda neće puno pitati. Nikada nije došlo do toga, no pamtim mu to, uz sve zlo pamtim i njega kao veliko univerzalno dobro, gledao sam puno filmova raznih u kojima čovjek radi drugog čovjeka sve što ima stavi na kocku, no filmovi su nešto drugo, filmovi su maštanja, romantična prenemaganja o humanosti i čestitosti, u filmovima glumci ne plaču danima poslije scene rastanka, u filmovima brzo dođe „dvadeset godina kasnije“ i brzo postaju akteri dvadeset godina pametniji, ovo nažalost nije bio film.

Osjećam sjetu dok pišem redove ove, nekakva tuga prožima patetikom crtice moje, pitam se vidimo li dobre ljude tek kada ih izgubimo, pitam se hoću li u buduće znati žito od kukolja dok kasno nije raspoznati?

Pitam se...

Objavio Rebel u 17:55 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
Baba
1.10.2010
Na samom kraju Temerinske ulice, tamo gdje je stari trotoar već polako gubio bitku sa makadamom smjestila se omalena, godinama zapuštena oronula kućica, mješavina blata i sijena se već dobrano nazirala, tek su se u tragovima ponegdje javljale bijele oaze kreča kao kakvi osamljeni otoci u moru sivila oronulih zidova. Stara taraba koja se od čela kućice protezala sve do prve susjedne kuće udaljene dvadesetak koraka, više je otkrivala no skrivala što se sve odvija i krije u prednjem dvorištu.

Dvorište koje je bilo vidno zapušteno i zaraslo, ostavljeno zubu vremena na milost i nebrigu, a vrijeme kao vrijeme neumoljivo briše tragove prijašnjih događaja, tek pokoji znak iščezlih vremena izviruje iz guste drače i korova, korov polako ali sigurno guta presušeni bunar, stara drvena kolica, veliki panj nekada velikog oraha, tek tamo uz samu tarabu dobrano zahrđali stroj za krunjenje kukuruza još donekle pruža otpor, drača oko njega je ipak nešto niža jer goropadni stroj na četiri noge koji melje sve pred sobom ipak se ne misli tako olako predati, kao posljednji bastion prošlog vremena ponosno se uzdiže iznad korova i trave. No, na stranu i stroj i njegova goropadnost, trava i korov posustaju ponajviše zahvaljujući teškim i bolnim nogama stare babe Mutavdžićeve, staračke ruke još uzmognu koji klip okruniti za onih par kokoši što tužno kokodaču iz „kao babin zub“ klimave nastambe sa druge strane žičane ograde koja je dijelila prednje od zadnjeg dvorišta. Kokoši možda i nisu tužnu baladu kokodakale no u onom okruženju čemera i jada, svaki zvuk, svaki pokret, svaki šum vjetra, svaka kap kiše, sve je to nekako zvučalo i izgledalo tužno i jadno.

Baba Mutavdžićeva, tako smo je zvali, stara Švabica udovica još tamo od kraja drugog svjetskog rata iz kojeg se pokojni muž Zoltan Mutavdžić nikada nije vratio, pričalo se kako je bio na „pogrešnoj“ strani kada se početkom rata uputio u rodnu Mađarsku, navodno je pred sam kraj rata pristupio „strelastim krstovima“ te je ubijen u nekom od mnogih obračuna sa Partizanima, „navodno“ bi značilo kako selo tako priča, prava istina je vrlo vjerojatno nešto ili potpuno drugačija, vrag će ga znati, no bilo kako bilo baba Mutavdžićeva je tako ostala sama sa ženskim djetetom, na kraju ulice, na rubu sela i egzistencije. Crnina iz koje nije izlazila je bilo glavno obilježje stare povučene žene, glava zamotana u crnu maramu i upalo lice koje se nije previše isticalo niti odavalo osjećaje i emocije, nekako se uklopilo u sumornu sliku koja ju je okruživala, neka od mojih prvih sjećanja vezana su za to upalo staro lice i trošnu kuću, gotovo još uvijek mogu osjetiti vonj vlage koja je izbijala kroz zidove i buđavih hrpetina posteljine i perjanih jastuka na onom masivnom bračnom krevetu koji je zauzimao gotovo cijeli sobičak, u samom kutu sobe se smjestila mala peć na drva i pokraj peći šamlica na kojoj je baba često satima boravila.

Ulazna vrata na kući su bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam imao priliku upoznati unutrašnjost „strogo“ čuvanog sobička, baba je bila u vječitom strahu od toga da će joj netko ući u kuću, nešto ukrasti ili joj nauditi, strah koji je vjerojatno bio uzrokovan u neka prijašnja vremena dok je još bilo nešto što bi vrijedilo ukrasti i dok je bila sama sa djetetom, no strah koji je očito dobro ostao urezan u svijesti stare žene i sada kada je većina zaobilazila kuću, čak i kćerka te unuci koje je imala su je jako rijetko posjećivali, živjeli su u Titelu koji kao da je bio na kraju svijeta, no sve to nije spriječilo babu da ulazna vrata dodatno osigura sa lokotom kojim je uredno zaključavala kuću prilikom svakog izlaska, pa makar samo do zadnjeg dvorišta. Poanta kod lokota bi bila ta da ključeve moraš gotovo uvijek imati uz sebe, no baba bi nerijetko izašla iz kuće i uredno škljocnula lokotom dok bi se ključevi veselo „smješkali“ nataknuti na čavlić u zidu sa unutarnje strane, tu sam nastupao ja, provlačenje kroz rupu u vratima i dobavljanje ključeva, nagrada koja bi uslijedila više bi zanimala kakvog numizmatičara nego što je tada zanimala mene s obzirom da je većina valuta i kovanica u posjedu babe vuklo porijeklo još od vremena Franje Josipa, no nagradama se ne gleda u zube, baš kao i poklonjenom konju.

Strah, neimaština i nepovjerenje spram okoline nakon toliko godina samoće mnoge su stvari u životu babe Mutavdžićeve dovodile do apsurda, lokot na vratima koja su jedva držala taj isti lokot, staklena stjenka tih istih vrata koja se od jednog komada pretvorila u desetke manjih komadića stakla međusobno povezanih žvakaćim gumama koje sam ja uredno nakon „prožvakavanja“ ispostavljao babi kao vezivni materijal, rijetko korištenje električne energije na koju je bila spojena kuća jer baba bi govorila „ulično svjetlo je dosta taman da se lepo vidi“, jedini „luksuz“ koji bi stara baba Mutavdžićeva sebi priuštila bila je „Alpina“, koliko se sjećam radilo se o nekoj vrsti „traubisode“ i proizvodilo se u Apatinu, prodavalo se u onim zelenim litrenim bocama u kakvima se prodavala i još se prodaje mineralna voda, osim par gutljaja soka obavezan je bio i „tringelt“ koji je baba sa ponosom ostavljala u mojim rukama kada sam vraćao kusur, „tringelt“ koji se sastojao od onih par žutih kovanica koje su bile u opticaju samo kako bi se imalo što nalaziti i zveckati u raznim „ćasama“ i kutovima u kući u koje biste rijetko pogledavali. No sve u svemu ipak se sa vremenom razvio jedan oblik prijateljskog odnosa između babe Mutavdžićeve i mene, što je bila rijetkost s obzirom na to da je sama baba često nuđenu pomoć od susjeda, pa i mojih roditelja uredno odbijala, svaki oblik društvenosti i socijalizacije nailazio bi na otpor od nje same, čudan karakter je nosila u sebi, neku zagonetnost i začahurenost, čak je i u rijetkim trenucima kada bi nešto pričala pokazivala prilično slabo znanje jezika koji je bio neka vrsta njemačke ekavice, sve u svemu baba je bila poput klipa koji se zaglavio u koloturu vremena, živuća relikvija života kakav se živio još u doba stare Jugoslavije, zanimljiva osoba, jedna od onih pojava koje vam ostanu urezane poput brazde u sjećanja.

Vijest o babinoj smrti dočekala nas je u našoj novoj domovini nekoliko godina nakon odlaska, kažu ljudi kako se smrznula u zimu 1994 godine, na onoj šamlici pokraj one ugasle peći na drva koja je posljednjih desetljeća uglavnom klipove mjesto cjepanica gutala, tako sam je barem ja zamišljao, kako nepomično sjedi i zuri u prazno, nisam volio pomišljati na to kako je zaključala lokot i ostala vani u dvorištu cijelu noć na zimi jer joj nije imao tko uskočiti po ključeve da se vrati u toplo, mrska mi je bila ta pomisao premda je ipak bila malo vjerojatna, stara legenda baba Mutavdžićeva, uvijek me zanimalo na koji način je ona shvaćala situaciju koja je nadošla, kako je ona shvatila zašto su neki ljudi odlazili a neki drugi dolazili, nije imala televizor, radio, nije znala čitati, što i nisu bile neke mane i nedostaci tih godina u Vojvodini, barem se pod stare dane poštedila probisvijeta i vucibatina, stara baba Mutavdžićava, na rubu ulice, na rubu vremena, na rubu naših razmišljanja i života a opet nekako često tu među nama, u našim pričama i sjećanjima, tko bi ga dovraga znao zašto, valjda ima nešto zanimljivo i mistično u tim posljednjim krhotinama zaostalih vremena, u tim živim eksponatima nekih prošlih drugačijih ljudi i vremena.
Objavio Rebel u 17:23 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar