Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1989 godine ako me dobro sjećanje služi, ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko krišom stisnuo pauzu na Božijem daljinskom, baš u trenutku dok je i sam Gazda zadrijemao tamo negdje visoko, pa taj spretni "uljez" kradom proučava ravnicu kao ulje na platnu, i divi se.. Stariji su u to doba prakticirali Panonsku "siestu", ostalu u genima kao podsjetnik na neka davna mora koja su se tu talasala, ispruženi na raznim komodama i kaučima po ljetnim kujinama, lagano preživajući masna tkiva domaćih životinja, a sunce bi se nadobudno momčilo visoko na obzoru. Mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti, uz obavezno "Đava te neodnio kud sivaš tom glavom po takom' suncu", heh baba, neke stvari ni ravnica ni Dunav promijeniti ne mogu, ali što sam stariji i ja sve više gunđam a sve manje "sivam", tako to valjda ide.. U to vrijeme je već naveliko "tamo neki" okupljao mase koje su padale u delirij i ekstaze kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.Mislim drugi su mi govorili "ti si Hrvat" sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je to prvotno čuđenje "novom" neobičnom pojavom u Bačkoj bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes, strah i suze, ničim izazvano barem sa moje strane. Tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja, u svoj toj idili i dosadi sparnog dana, "dosivamo" na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad. Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, ne zanimaju te "jogurt revolucije", autonomaštvo, Kostići, Božovići, sve je to nekako daleko, teatralno i na dnevniku u pola osam, kasnije shvatiš da je na brdovitom Balkanu puno toga teatralno u pola osam na dnevniku, i da nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, a opet svako malo jedna generacija najebe u svoj toj teatralnosti i bezbrižnosti, jer nakon što me moj mjehur prisilio da odem iza kabine za rezervne igrače i piškim "sve je otišlo u Hondurac",ali d o s l o v c e sve, nadovezao bi se na Panonskog mornara. Na stražnjoj strani te, pod jarkim suncem usijane plave kabine se raskrilila nekakva prilično loše nacrtana dvoglava neman, sa jednaka četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj mlaz nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac, Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, pogotovo kada se priča pročula i kada su roditelji "drugara" čuli šta je tada već "koljač" (dalo se napredovati u titulama tih godina u Vojvodini, to se mora priznati) mali, tj. mladunče od "koljača" velikog napravio dvoglavom orlu neustrašivom. Jebiga, tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile nam Jugoslavije, netko riječima, netko ustavima, netko jogurtima, netko puškama a ja kitom, svatko sa onim što mu je prvo pri ruci bilo, čini mi se. No, moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1991.g. Nevjerovatno je kako čovjek zapravo malo zna o sebi i ljudima oko sebe, jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih krvoločnih praotaca, u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu, dobro ako ne baš decu onda barem prvog komšiju do sebe s kojim si do tada dijelio svo dobro i zlo što bi vas snašlo. Čudno? Pa možda malo, barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije predstavljalo emocionalno-probavnu prepreku prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet smatram da nisam barbarin. Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali,crven i nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište. E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim, ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ravničarski težak za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli od onog dana kada su iz vagona poiskakali pa pohrlili na stara švapska imanja tuđe bašče okopavati.. No.. Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli, no najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni, jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega i nekoliko mrvica one tuge i sjete koje se katkad podastru starim masivnim drvenim astalom sjećanja.. Ali samo nekad i samo na tren...

Znate li priču o Bačkom pastuvu? Gotovo mitskoj pojavi koja se šapatom generacijama prenosi panonskim ravnima... Mislim spominje se on i u Srijemu, Banatu, neki Mađarski trgovci su tvrdili da su ga vidjeli čak i kod Pešte kako juri ravnicom sa bijesom u očima kao da je sam vrag tamjanom gonjen u njemu.. Ali naposlijetku se uvijek vraćao u Bačku kao da nešto traži, došao bi do Dunava negdje između Apatina i Vajske pa bi propeo svu silu svojih mišića dižući se na stražnje noge i strašnim gotovo demonskim rikanjem parao bi inače mirnu Bačku noć.. Jutro bi donjelo mir, samo bi pjesak na obali pokazivao tragove bjesomučne borbe koji vode prema vodi... Ja sam tada bio još mali, samo bi kroz priču starijih načuo kako je Dunav opet progutao pastuva, priču punu strahopoštovanja, priču koja se pripovjedala šapatom.. I tako iz godine u godinu znalo se kada i znalo se gdje, premda nitko nikada nije imao hrabrosti vlastitim očima svjedočiti događaju jer kružila je priča da ako te spazi ideš sa njim u Dunav dubok i hladan a sa tobom i tajna o Dunavu i pastuvu... Priča je stala jedne godine kao da je netko napravio rez pastuva jednostavno više nije bilo, bio sam nešto stariji nisam više vjerovao u vile, babaroge, Djedove Božičnjake, a na pastuva sam posve zaboravio kao i mnogi drugi, otišao je u mit u legendu.. Godinama kasnije negdje mnogo zapadnije jedno tmurno jesenje jutro ne zainteresirano listam dnevne novine, čitam naslove o Dinamu u Ligi prvaka, o svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, o novim nemirima na Kosovu i sasvim slučajno krajičkom oka na zadnjoj stranici u rubrici zanimljivo spazim sasvim mali naslov koji me koštao opeklina drugog stupnja zadobivenih vrelom kavom u mome krilu.. Naime povjesničari nekog fakulteta iz nekog grada su nakon dugogodišnjih istraživanja došli do pretpostavke: "Dunav kao posljednje počivalište velikog Hunskog vojskovođe Atile-Biča Božijeg".. I to baš Bački dio Dunava... Znam priče o Atili koji je na svome pastuvu sijao strah ravnicom, priče kako njegov galop još i danas odzvanja u noći ako se dobro naćule uši, priče koje znaju mnogi, ali priču o Bačkom pastuvu znaju samo neki.. Sada je znate i vi pa prosudite sami slučajna podudarnost, istina ili samo mit?..

Ispod izlizanog crnog polucilindra nazirali su se crni uvojci, nekoliko uvojaka gotovo je prekrilo tamne upale očne šupljine u čijim su se dubinama nazirale kestenjaste zjenice oka, sitan nos tik ispod očiju više je ličio na kakav vrapčev kljun nego na nos odraslog čovjeka, ispod nosa razvučeni osmjeh i "zlatan zub", ali ne onaj iz pjesme, ovaj je ponosnom vlasniku uistinu bio zlata vrijedan, poslijednja bijela krhotina usne šupljine koja je rijetke obroke teškom mukom dovodila do faze gutanja. Sitno neuhranjeno tijelo spojeno tankim vratom nalazilo se ispod živopisnog lica našeg Ištvana Hegediša, stari crni "svatovski" sako zaogrnut preko leđa i smeđe jutene hlače preširoke za tanke noge, predugačke nogavice gotovo su se vukle po podu naborane na "cifrane" crne cipele, usporen hod pri kojem bi malo bolji promatrač ubrzo primjetio kako Ištvan Hegediš hramlje na desnu nogu.

Priča o hramljanju je išla ovako, Ištvan je začet u "grijehu", malodobna majka i nepodobni otac, muzikaš i cigan, zbog sramote u selu kako to već ide majčina obitelj strogo je čuvala trudnoću od komšiluka, "prebolila" je trudnica i boginje i ospice i zaušnjake za tih devet mjeseci, otac muzikaš je davno sa svojom bandom napustio selo a Ištvan je u tajnosti došao na svijet, ono što je uslijedilo nekoliko dana kasnije odredilo je Ištvanov život neslućenim tokom, odbačen od majke zamotan u krpu na gomili stajskog đubreta nedaleko od
sela pronašle su ga kako priča kaže svinje, svinja u čijim ga je zubima spazio
pastir i spasio od jezive sudbine, čudom Ištvan je preživio no ostao je znamen
na desnom kuku koji ga je pratio i podsjećao ljude na pomalo nevjerovatnu
priču.

Odrastao je u obitelji svog spasitelja, puno vremena je prošlo dok nije i sam
saznao tko je i što je, odnosno da spozna ono što nije i što nikada neće biti, a
to je pastir, s vremenom uzavrela je ona vruća ciganska krv u njemu, načuo
je doduše neke priče seoskih torokuša o sebi no već je bilo teško razaznati
istinu od laži, objedu od dobronamjerne priče, u ime toga pokupio je prnje i
zaputio se u bijeli svijet, sada kad razmišljam o tome sumnjam kako je pod
"bijelim svijetom" smatrao naše selo i Dudaru u kojoj se nastanio, no bilo kako
bilo sudbina ga je dovela tu do nas.

Pričao je da je putem sreo iz Apatina neke muzikaše sa kojima je nekada
davno svirao Lajoš Hegediš, cigan violinista, uvjeravali su ga da je isti on,
doduše sve se to odvijalo nakon par rakija i od njega ispričane priče kako je
načuo da mu je otac bio muzikaš, za par stotina dinara koje je imao uvalili su
mu na kraju violinu i to da čovjek ne povjeruje baš onu od Lajoša koja je "
slučajno " bila kod njih, kaže Ištvan da baš i nije vjerovao u istinitost svega
toga "al jebiga svidila mi se violina, možda čak više kovčežić crni kožni lepi",
svidjelo mu se i prezime Hegediš ( mađarski "violinista"), eto tako nekako od
prilike naše selo je dobilo svog prvog službenog seoskog violinistu i
zabavljača Ištvana Hegediša.

Mi klinci smo ga gledali i slušali sa zanimanjem, pogotovo onaj dio kada ga je
svinja nosila u ustima, sa razgoračenim očima smo gledali u ožiljak na butu
desne noge koji je znao ponosno pokazivati, u kolopletu istine, laži i
nagađanja ipak je bio neki Vrag u svemu tome, za neke sitne usluge učitelj
muzičkog Zvonko P. je Ištvana učio sviranju violine, onoliko koliko je znao nije
ni on sam bio kakav virtuoz a vidiš vraga Ištvan je bio, ubrzo je stao nizati
brze zavodljive kao bumbarov let melodije, pa onda malo spusti gas onako
prisloni se slušatelju na uvce pa onda se polako odmakne i opet oplete one
"unca unca" Mađarske poskočice, i nema šta, uživao je, osmjeh sa onim
jednim samo njemu zlatnim zubom se protezao od uha do uha dok bi svirao.

Mi klinci tada i nismo razumjeli baš to, više su nas zanimale priče njegove i
priče o njemu, njegova jadna odjeća, šepava noga, trošna nastamba u
smrdljivoj Dudari i opet neka na licu sreća, sjećam se jednom kad je stari sa
svircima došao kući, ja mu na ramenima, stara plače a Ištvan izbacio kez, ja
gledam oko sebe i nije mi baš bilo jasno šta se točno događa i od kuda sada svi ti ljudi oko mene, nije mi bilo jasno zašto stara plače i baba viče starom da me spušta dolje a svi ostali uključujući i starog se smiju, sada mi je jasno, ma nije stari stvarno nikada bio pijanac i bitanga, jednostavno zalomilo se pa kakav je to Lala koji bar jedared sa svircima nije kući došao.

Ostala mi je ta epizoda u glavi, ostala mi je i ta priča o Ištvanu, sretnem slične priče u nekim knjigama i stihovima na koje ljudi sada "otkidaju", a da znate pravo za pravo nije bilo toliko romantike u tome, ipak bio je to jad od života, Ištvan Hegediš noću svirac koji duše dira a danju cigan kojeg rijetki pogledi i pozdravi ispod oka biraju, svi oni veseljaci i lole, sve one ranjene duše špricerom i rakijom dan poslje bi se rijetko osvrnule na prispodobu u dronjcima koja bi tumarala okolo po seoskim rupama u potrazi za milostinjom.

Čuli smo da je umro nedavno, čak je i sina Jovicu dobio nedugo nakon što smo otišli, priča nam čovjek iz sela da i nisu bili u idiličnim odnosima, mali Jovica kaže : " Dobro da sam ga odžepo' prije sahrane imo je i evra' čak..", eto opet neka priča, opet mitovi i legende o Ištvanu, kad smo već kod legendi kažu ljudi da je iza velečasnog S. on bio drugi čovjek u selu kojem se ispovjedalo, doduše ne namjerno i često ne svjesno al' sviralo se i za vragolaste komšinice, neutješne udovice, zaluđene momcove...

Sve u svemu Ištvan Hegediš (1951-2010), svirao u miru.

Svibanjsko jutro tiho..

Zrake sunca polako obasjavaju horizont sve tamo prema "tvrdoj" šumi..

Kao i mnoga jutra do tada Šonji Baći svojim hrapavim ratarskim rukama umiva lice na česmi pokraj stare zemljane kuće u kojoj mu se još pokojni pradjed Zoltan rodio tisuću osamsto i neke.Lice prepuno brazgotina još od onog kirvaja od prije deset godina kada je popio više nego što je trebao pa pod šatorom negdje oko ponoći izjavi ljubav Veri Stamenković što i ne bi bio neki skandal da se Vera nije dan prije zaručila za onog brkatog Miću iz atara koji nije baš imao razumjevanja za kombinaciju alkohola i romantike na Šonjijev način..

Kažu ljudi da se nije čak ni branio "jebiga šta sam mogao kad sam znao da sam kriv" govorio je nakon toga i nije čak ni do Baslera doktora htio ići da ne bi budili čovjeka u to doba zbog budale, namjesto toga uzeo je krpu zalio je rakijom malo po krpi malo u sebe i polako kući krivudajući sokakom pokraj škole sve do arterskog bunara pa druga kuća lijevo i samo moli Boga u sebi da ne promaši kao zadnji put pa kod stare Mariške ne uleti u spavaću sobu a jadna žena i onako skrenula pod stare dane pa je pomislila da se pokojni Stipa vratio sa onoga svijeta..

Smirio se tek kada se izvalio na poznatu komodu u svome predsoblju gdje je zaspao obuven i obučen dok ga ujutro sunce kroz mali prozorčić nije probudilo…

Poslije tog događaja nije neko vrijeme izlazio u selo među ljude čak ne toliko od sramote koliko mu se nije dalo svakoj seoskoj torokuši prepričavati što se točno dogodilo i ko je koga prvi napao i zašto…

Mati Agneza je umrla tri godine poslije oca Šandora tako da je već petnaest godina živio sam i sa trideset i pet godina na leđima nije mu bilo lako nositi breme neženje i seoske niškoristi kakvom su ga mnogi smatrali..

Zemlju nije prođerdao iz razloga što nije ni imao šta za prođerdati ako se ne broji onih par saksija zemlje iz kojih su virili sasušeni pokušaji botanike, a za život je zarađivao kao nadničar kod lokalnih zemljoposednika..

Daleko od toga da je bio lijen ali kada jednom dođeš na zao glas teško je sprati ljagu sa imena, pogotovo ispred ovih što su imali i više od njega putra na glavi sa svojim nemoralom bludničenjem i prevarama, a njega su sudili kao penu i propalicu ali nitko nije ni tvrdio pa tako ni Šonji sam da je život fer prema svakome..

Kada nije radio i kada bi trijezan bio volio je odlaziti na Crvenu ćupriju mirni dunavac nedaleko od sela, nije pecao nije se ni kupao samo bi sjedio sa onim slamnatim šeširom na glavi i promatrao sklad u neskladu koji je vladao na površini…

To ga je smirivalo, odmaralo više od sna, bila je to mirna luka njegovim mislima njegovom umornom pogledu..

Nije bilo galame, nije bilo više, jače, brže, nije bilo velikih trbusina, usnih šupljina prepunih karijesa iz kojih je vonjao nesnosan smrad, nije bilo masnih podbradaka koji su visili sa tustih svinjskih glava seoskih zajedljivaca i cinika, baš zbog toga je volio taj mir te lopoče taj kreket žaba to zujanje kukaca taj miris močvare.

Iako se to jutro umio poželio je učiniti to još jednom jer bilo mu je već pomalo vruće prišao je vodi kroz gustu trstiku niz nasip i odjednom mu nešto nije dalo da stane da se vrati..

Mirno je ušetao zaronio glavu duboko samo je šešir ostao plutati na površini..

Nije se vratio..

Nije imao zašto..

Shvatio je da ne može promjeniti svijet zato je promjenio sebe…

Kada iz smjera „dudare“ preko "ciganske" ćuprije prođeš „podbarom“ i izbiješ na Maršala Tita, onda skreneš desno malo jače verglaš i evo te na „veranjku“, niz „veranjak“ bez kočenja do „kamene" ćuprije, od „kamene“ samo malo ti ostane do „crvene“ i sada si već sasvim blizu, blizu da onako znojan skočiš sa bicikla i pravo u Dunav, preplivaš Dunav tamo do Borova sela, odmoriš se, skupiš snage i preplivaš nazad, sada si muško.

Tako je trebalo biti. A nije.

Doduše bilo je sve do Dunava, Dunav preplivao ipak nisam. Nisam sada spreman kukati i prenemagati se patetičnim litanijama o svemu što sam trebao a ipak nisam, pišem ovo kao neki spomenar na te zanimljive toponime koji mi polako iščezavaju iz ove lude glave, pišem tek toliko da ih se katkad čitajući svoje umne proljeve sjetim, da ne izgubim taj zemljopisni redoslijed, tu mapu u glavi kojom često u mislima putujem. „Dudara“ – Premda samo ime govori kako bi se moglo raditi o mjestu gdje je bilo puno dudova, mjesto mirisa i slada, mjesto zelenila i hlada, „dudara“ je bila sve osim toga, zapaljeno smeće, gume, stari namještaj, veš mašine, frižideri, bojleri i naši susjedi Romi. Neka me se ne shvati krivo i neka zlobnici zaborave na priču da svrstavam Rome u red zapaljenih guma i bojlera, pravedno ili nepravedno, rasizam sa naše strane ili način života sa njihove, možda nešto u sredini, no bilo kako bilo mnogi Romi su živjeli u „dudari“.

Sada kada razmišljam o tome i kada na glas izgovorim „dudara“, ne vuče mi na slatke plodove duda i hlad, možda sam krivoga dojma i sa već stvorenom slikom u glavi, no toponim „dudara“ mi savršeno odgovara za ono što je zapravo i bio, ima nešto gotovo filozofski apstraktno u tim toponimima nastalim u narodu, naizgled jednostavni i priprosti ljudi često iznenade lucidnošću i zanimljivim katkad dvoznačnim nazivima poznatih mjesta oko sebe. Možda je „dudara“ uistinu nekada davno bilo mjesto na kojem je rastao dud, mjesto slada i hlada, možda… „Veranjak“ – „veranjak“ je bio nešto kao Mont Blanc sela u kojem sam odrastao, kada se sjetim „veranjka“ uvijek mi nadođe onaj stih „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“, jer „veranjak“ je bio pojam uzbrdice, bio je doduše puno niže rangiran od preplivavanja Dunava na ljestvici testova muškosti, no popeti se uz „veranjak“ bez da na pola puta siđeš i guraš bicikl pokraj sebe je također bio jedan od jačih argumenata u dječjim nebrojnim raspravama i nadmudrivanjima, sjetim se spomenutog stiha i smiješak mi nadođe na lice, došavši u novu domovinu iz ravnice podno Sljemena i Martin brega, u grad gdje svaki nadvožnjak može odmjeriti snagu sa mojim „veranjkom“, meni je u sjećanju on i nadalje uspon svih uspona, teškom mukom osvojeni vrh panonske ravni. „Verati se“ značilo bi „penjati se“, od tuda i naziv „veranjak“, tamo gdje pogled nestaje u daljini spajanjem neba i zemlje, tamo i „penjati se“ ima značenje sasvim drugačije..

„Kamena“, „crvena“, „ciganska“ ćuprija, nazivi za mostove a ujedno i same „dunavce“ oko sela, povijest naziva ne znam sa sigurnošću, osim „kamene“ koja je bila sazidana od kamena vjerojatno za vrijeme Austro-Ugarske, „crvena“ i „ciganska“ porijeklo naziva mi je nepoznato, no zato kao gotovo i u svemu ostalom postojao je redoslijed važnosti, redoslijed kao one crtice na dovratku dječjih odrastanja i prerastanja . „Ciganska“ ćuprija bila je najniže rangirana, na nju si mogao bez pitanja čim bi krenuo u školu, štap za pecanje na rame i na „cigansku“, mislim imala je ona i nedostataka u obliku gotovo sušnog stanja i umjesto bućkanja ribe mahom kreket žaba, no služila je svrsi, bitno je bilo da se ide na pecanje sve ostalo su samo nijanse. „Kamena“ ćuprija je već bila nešto ozbiljniji izazov, na nju strogo sa roditeljskom pratnjom, duboka voda, puno cverglana , visoki šaš, nezgodan pristup, mogućnost neželjenog kupanja jako velika, zabranjeno voće, često kradom posjećivana, no ipak i nestašluk je imao svoju granicu, od „kamene“ dalje se nije išlo, jer dalje već sasvim blizu njegovog veličanstva Dunava nalazila se „crvena“ ćuprija.

„Crvena“ ćuprija, dunavac koji je bio već gotovo rijeka sama za sebe, sin razmetni odmetnut od Dunava, šarani, kečige i štuke nisu mu bili strani, Dunav mu jedino somove i tolstolobike nije dao, zakriljen visokom šumom, voda je poprimila tamni zeleni odraz krošanja, izrazito hladna voda, „crvena“ ćuprija je bila mjesto na kojem su stariji momci dokazivali vještinu i hrabrost skokovima sa mosta u hladno zelenilo, još za moga života tamo uzela je „crvena“ barem jedan mladi život, velika vrućina, znoj i umor u kombinaciji sa skokom u hladnu vodu, kažu da srce nije izdržalo, ako je do tada bila zabranjena, nakon toga više nije postojala, a Dunav, eh Dunav kao što sam rekao na početku teksta nikada ga preplivao nisam, ostali su tragovi oko „ciganske“ ćuprije, radoznali pogledi preko „kamene“, teški uzdisaji prolazeći preko „crvene“, ostalo je puno toga u glavi ponajviše.

Na samom kraju Temerinske ulice, tamo gdje je stari trotoar već polako gubio bitku sa makadamom smjestila se omalena, godinama zapuštena oronula kućica, mješavina blata i sijena se već dobrano nazirala, tek su se u tragovima ponegdje javljale bijele oaze kreča kao kakvi osamljeni otoci u moru sivila oronulih zidova. Stara taraba koja se od čela kućice protezala sve do prve susjedne kuće udaljene dvadesetak koraka, više je otkrivala no skrivala što se sve odvija i krije u prednjem dvorištu.

Dvorište koje je bilo vidno zapušteno i zaraslo, ostavljeno zubu vremena na milost i nebrigu, a vrijeme kao vrijeme neumoljivo briše tragove prijašnjih događaja, tek pokoji znak iščezlih vremena izviruje iz guste drače i korova, korov polako ali sigurno guta presušeni bunar, stara drvena kolica, veliki panj nekada velikog oraha, tek tamo uz samu tarabu dobrano zahrđali stroj za krunjenje kukuruza još donekle pruža otpor, drača oko njega je ipak nešto niža jer goropadni stroj na četiri noge koji melje sve pred sobom ipak se ne misli tako olako predati, kao posljednji bastion prošlog vremena ponosno se uzdiže iznad korova i trave. No, na stranu i stroj i njegova goropadnost, trava i korov posustaju ponajviše zahvaljujući teškim i bolnim nogama stare babe Mutavdžićeve, staračke ruke još uzmognu koji klip okruniti za onih par kokoši što tužno kokodaču iz „kao babin zub“ klimave nastambe sa druge strane žičane ograde koja je dijelila prednje od zadnjeg dvorišta. Kokoši možda i nisu tužnu baladu kokodakale no u onom okruženju čemera i jada, svaki zvuk, svaki pokret, svaki šum vjetra, svaka kap kiše, sve je to nekako zvučalo i izgledalo tužno i jadno.

Baba Mutavdžićeva, tako smo je zvali, stara Švabica udovica još tamo od kraja drugog svjetskog rata iz kojeg se pokojni muž Zoltan Mutavdžić nikada nije vratio, pričalo se kako je bio na „pogrešnoj“ strani kada se početkom rata uputio u rodnu Mađarsku, navodno je pred sam kraj rata pristupio „strelastim krstovima“ te je ubijen u nekom od mnogih obračuna sa Partizanima, „navodno“ bi značilo kako selo tako priča, prava istina je vrlo vjerojatno nešto ili potpuno drugačija, vrag će ga znati, no bilo kako bilo baba Mutavdžićeva je tako ostala sama sa ženskim djetetom, na kraju ulice, na rubu sela i egzistencije. Crnina iz koje nije izlazila je bilo glavno obilježje stare povučene žene, glava zamotana u crnu maramu i upalo lice koje se nije previše isticalo niti odavalo osjećaje i emocije, nekako se uklopilo u sumornu sliku koja ju je okruživala, neka od mojih prvih sjećanja vezana su za to upalo staro lice i trošnu kuću, gotovo još uvijek mogu osjetiti vonj vlage koja je izbijala kroz zidove i buđavih hrpetina posteljine i perjanih jastuka na onom masivnom bračnom krevetu koji je zauzimao gotovo cijeli sobičak, u samom kutu sobe se smjestila mala peć na drva i pokraj peći šamlica na kojoj je baba često satima boravila.

Ulazna vrata na kući su bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam imao priliku upoznati unutrašnjost „strogo“ čuvanog sobička, baba je bila u vječitom strahu od toga da će joj netko ući u kuću, nešto ukrasti ili joj nauditi, strah koji je vjerojatno bio uzrokovan u neka prijašnja vremena dok je još bilo nešto što bi vrijedilo ukrasti i dok je bila sama sa djetetom, no strah koji je očito dobro ostao urezan u svijesti stare žene i sada kada je većina zaobilazila kuću, čak i kćerka te unuci koje je imala su je jako rijetko posjećivali, živjeli su u Titelu koji kao da je bio na kraju svijeta, no sve to nije spriječilo babu da ulazna vrata dodatno osigura sa lokotom kojim je uredno zaključavala kuću prilikom svakog izlaska, pa makar samo do zadnjeg dvorišta. Poanta kod lokota bi bila ta da ključeve moraš gotovo uvijek imati uz sebe, no baba bi nerijetko izašla iz kuće i uredno škljocnula lokotom dok bi se ključevi veselo „smješkali“ nataknuti na čavlić u zidu sa unutarnje strane, tu sam nastupao ja, provlačenje kroz rupu u vratima i dobavljanje ključeva, nagrada koja bi uslijedila više bi zanimala kakvog numizmatičara nego što je tada zanimala mene s obzirom da je većina valuta i kovanica u posjedu babe vuklo porijeklo još od vremena Franje Josipa, no nagradama se ne gleda u zube, baš kao i poklonjenom konju.

Strah, neimaština i nepovjerenje spram okoline nakon toliko godina samoće mnoge su stvari u životu babe Mutavdžićeve dovodile do apsurda, lokot na vratima koja su jedva držala taj isti lokot, staklena stjenka tih istih vrata koja se od jednog komada pretvorila u desetke manjih komadića stakla međusobno povezanih žvakaćim gumama koje sam ja uredno nakon „prožvakavanja“ ispostavljao babi kao vezivni materijal, rijetko korištenje električne energije na koju je bila spojena kuća jer baba bi govorila „ulično svjetlo je dosta taman da se lepo vidi“, jedini „luksuz“ koji bi stara baba Mutavdžićeva sebi priuštila bila je „Alpina“, koliko se sjećam radilo se o nekoj vrsti „traubisode“ i proizvodilo se u Apatinu, prodavalo se u onim zelenim litrenim bocama u kakvima se prodavala i još se prodaje mineralna voda, osim par gutljaja soka obavezan je bio i „tringelt“ koji je baba sa ponosom ostavljala u mojim rukama kada sam vraćao kusur, „tringelt“ koji se sastojao od onih par žutih kovanica koje su bile u opticaju samo kako bi se imalo što nalaziti i zveckati u raznim „ćasama“ i kutovima u kući u koje biste rijetko pogledavali. No sve u svemu ipak se sa vremenom razvio jedan oblik prijateljskog odnosa između babe Mutavdžićeve i mene, što je bila rijetkost s obzirom na to da je sama baba često nuđenu pomoć od susjeda, pa i mojih roditelja uredno odbijala, svaki oblik društvenosti i socijalizacije nailazio bi na otpor od nje same, čudan karakter je nosila u sebi, neku zagonetnost i začahurenost, čak je i u rijetkim trenucima kada bi nešto pričala pokazivala prilično slabo znanje jezika koji je bio neka vrsta njemačke ekavice, sve u svemu baba je bila poput klipa koji se zaglavio u koloturu vremena, živuća relikvija života kakav se živio još u doba stare Jugoslavije, zanimljiva osoba, jedna od onih pojava koje vam ostanu urezane poput brazde u sjećanja.

Vijest o babinoj smrti dočekala nas je u našoj novoj domovini nekoliko godina nakon odlaska, kažu ljudi kako se smrznula u zimu 1994 godine, na onoj šamlici pokraj one ugasle peći na drva koja je posljednjih desetljeća uglavnom klipove mjesto cjepanica gutala, tako sam je barem ja zamišljao, kako nepomično sjedi i zuri u prazno, nisam volio pomišljati na to kako je zaključala lokot i ostala vani u dvorištu cijelu noć na zimi jer joj nije imao tko uskočiti po ključeve da se vrati u toplo, mrska mi je bila ta pomisao premda je ipak bila malo vjerojatna, stara legenda baba Mutavdžićeva, uvijek me zanimalo na koji način je ona shvaćala situaciju koja je nadošla, kako je ona shvatila zašto su neki ljudi odlazili a neki drugi dolazili, nije imala televizor, radio, nije znala čitati, što i nisu bile neke mane i nedostaci tih godina u Vojvodini, barem se pod stare dane poštedila probisvijeta i vucibatina, stara baba Mutavdžićava, na rubu ulice, na rubu vremena, na rubu naših razmišljanja i života a opet nekako često tu među nama, u našim pričama i sjećanjima, tko bi ga dovraga znao zašto, valjda ima nešto zanimljivo i mistično u tim posljednjim krhotinama zaostalih vremena, u tim živim eksponatima nekih prošlih drugačijih ljudi i vremena.

Uljuljkani u vlastite misli, lagano se drmuskamo prašnjavim makadamom u našem crvenom fiatu 1300, zvanom "tristać", prve kapljice ljetnoga pljuska spuštaju se lijeno niz staklo, prve kapljice koje nam dolaze kao vijesnici one crne nebeske nemani kojoj hitamo u susret, crne nemani koja tamo iznad Vukovara riga munje i prosipa pljuskove krupnih ljetnih kapi po užarenim gradskim pločnicima.

Ćuti se tišina, znate taj osjećaj?

Tada sam ga prvi put osjetio i spoznao, čudan osjećaj "zaglušujuće" tišine i snažnog pritiska nadolazećeg nevremena, nešto je čudno bilo u zraku, neka ustajalost, neki čemer, vonj raspadnutih životinjskih lešina kao da je izbijao iz zelenih šumaraka bačkih lovišta, šumarci zelene paprati i mirisa bazge kao da su se povukli pred nadolazećom nemani, strah, nekakav strah se uvukao u nas. "Izgleda sine, ništa od pecanja danas" - prekinuo je tišinu stari, dozvavši usput i neke druge zvukove koji kao da su nestali na neko vrijeme, ponovno se vratio drhtavi zvuk starog "tristaća" i klepetanje blatobrana neravnim puteljkom. "Ništa da, šteta znaš kako se crvenperke i cverglani dignu gore sve do površine pred kišu, kao da love zrak"- ustvrdio sam pomalo sneno, još zaokupljen mislima o tišini koja nas zaglušuje.

Stari nije odgovorio ništa, možda i zbog pljuska koji se spustio na nas, u trenu izbrisavši tragove malih kapljica po staklu, nastupilo je nevrijeme, neman je bila točno iznad nas, okrenuli smo se na sada već blatnoj cesti i uz nepravilne taktove krupnih kapi koji su dopirali sa krova, krenuli natrag put sela. Bio je kraj kolovoza mjeseca tisuću devetstotina devedeset i prve godine, put prema kući protekao je uz istovjetnu tišinu i zamišljeno zurenje u jednolični ritam brisača koji kao da su hipnotizirali dvoje suputnika vodeći ih krivudavom cestom prema selu, nisam ni znao da sam tada posljednji put bio tako blizu Dunava, posljednji put blizu onog "starog" čistog Dunava koji je odnio svu bijedu prijašnjih ratova tamo dole prema Crnom moru, tko će ga znati koliko će mu trebati da se očisti mulja koji je uslijedio te godine. Iz hipnoze i tišine u javu nas je vratilo poznato skretanje u našu 16. Juni 1965, rupa u asfaltu na početku ulice označila je kraj neuspjele nedjeljne ekspedicije, u zraku je lebdio miris donedavno vrućeg asfalta natopljenog ljetnom kišom, neman je polako povlačila svoje krake dalje od nas zaputivši se tamo dalje prema Baču koji je suncem okupan u tišini čekao prve vijesnike kiše. Prvi "uvozni" štap za pecanje, stigao za moj nadolazeći rođendan "čak" iz Mađarske, ostao je neupotrebljen, blinker načinjen od "čudnovate" smjese još "čudnovatijih" metala za kojeg su štuke postajale kederi ( barem sam se ja tako hvalio u svojim pecaroškim nadmetanjima), to čudo tehnologije ostalo je zataknuto na gredi dvorišne šupe, sva moja pecaroška iskustva do dana današnjeg ostala su utemeljena na ručnim radovima i štapovima bambusa, čije su udice češće pucale nego pecale, vrag će ga znati koliko sam "piercinga" udijelio cverglanima i karašima diljem dunavaca.

Kada je neman konačno u potpunosti izčezla, na obzoru se pojavila neizostavna duga, baš ona ispod koje ako prođeš mijenjaš spol, barem je takva priča kružila, tako da se mi dječaci baš i nismo utrkivali provjeriti istinitost priče, draže su nam bile naše "oguljene" glave od dugačkih repova čije je češljanje često završavalo u suzama, a i čičak je bio neprijatelj pogotovo ako ga neki dripac nesuđenoj simpatiji iz "ljubavi" zafitilji u kečke, ne pomaže ni "kuku" ni "lele" samo škare i suzne oči njene.

Nekoliko dana kasnije, neman se vratila iz Bača na naše kapije, vijesnici bradati i nakićeni nagovijestili su maslinasto zelenu hordu koja se nadvila nad naše selo, nevrijeme je ovog puta došlo da ostane, tišinu su parali zvukovi "šabačke" pijace, a nebo? Nebo se crnilo od crnog oblaka dima, oblaka iza kojeg se nije pojavila duga, baš naprotiv pojavila se i ostala je samo bezbojna i bezlična tuga, iznad Vukovara su sijevale neke "drugačije" munje, crna neman se proširila onim krivudavim puteljcima sve tamo do Dunava, do skele, do obronaka grada, podmuklo tutnjanje čulo se u daljini, niti malo nalik na ono nepravilno bubnjanje krupnih kapi po krovu našega fiata 1300, miris u zraku nije nalikovao na paprat i bazgu, vratio se onaj čudni vonj nečega lošeg, nečega što se raspada, ljudske glave uljuljkane u misli zamijenile su ljudske glave opijene ludilom.

Uljuljkani tako u svoje misli, kao na početku priče vozili smo se prema Novom Sadu, zaglušujuću tišinu je remetilo povremeno tutnjanje u daljini, ponovno su se pojavile prve kapljice nadolazeće kiše koja nas je pratila putem, brisači su vrtili svoj jednolični ritam, pet silueta u autu nijemo je pratilo njihov zavodljivi hod, pet silueta na putu u nepoznato.