Kuća pored fabrike


Opet dimi. Zavukao se smrad u zidove. Glava joj teška počiva na jastuku. Na plafonu trag prošlih kiša, jer nema novca da plati molera. Isuviše je umorna da se sama prihvati kreča i četke. Na krovu polupani crepovi od ivanjskog grada. I tako će opet da prokisne. Trošna  kućica će sigurno da je nadživi, a više nikome neće, Bogu hvala, ni da treba. Na takvom mestu. A dobiše je, onomad, kao beskućnici. Njen, pokojni, Rale i mlada. Izbegli. Bol u levom kolenu žiganjem podseća da treba da upotrebi mast koju joj je doktor poslednji put prepisao. Mada je rekao da bi operacija bila jedina uspešna. Mnogo to košta. A i tako je sve svejedno. Odavno je izgubila apetit, a do poljskog klozeta iza kuće i česme kod kapije još uspeva da ode. S mukom se podiže spuštajući bolne noge do izlizanih patofni. Koraci zaostaju. Ogrće i priteže uz sebe domaći haljinu od zenane, sa cvetićima, onakvu kakvu više niko ne šije. A i krojačica Smilja odavno počiva, Bog da joj dušu prosti. Nadživela je jedna obična kućna haljina, s rupicom kroz koju se provuče traka koja jedva nekako dosegne do povijenih ledja. Šnajderkina greška. Klizav materijal dobijen od snajke, za dan žena. Soba je hladna. Bio je Kosta, unuk, i nacepao drva. Lepo ih je naslagao, kao pod konac ispod streje. Da bar ona ne kisnu. Samo da noga proradi, pa će da podloži vatru. U špajzu je još krompira. Biće klin čorba dok deca ne dodju. Meso i tako nema čime da žvaće. Još tri dana. Prilazi ogledalu, koje je donela u miraz, i u njemu susreće oči koje tako liče na njene.


Objavio/la Petrija , 18/10/2007 u 14:48 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara ( 6 ) | Pošalji komentar