jer se stvorila zadnja rečenica
Odgojila me ulica.
Stubišta nekih gornjogradskih kućica.
Mati umornog pogleda.
Otac teške ruke i debelog remena.
Školovala me rodbina. Iz bijelog svijeta, danas znana kao dijaspora.
Mene, dvije sestre i brata dok ga karma nije odnijela.
Mati ga nikad nije preboljela.
Otac je tad već bio samo daleka spodoba.
Dok tebe nisam upoznao, mislio sam da je svijet siv.
I da laste negdje drugdje nose proljeće.
Da su one samo mit poput malog Isusa ili babaroge.
Žene su mi prilazile.
Sa mnom rado maglile stakla moje podstanarske sobice.
(uz veliko negodovanje moje gazdarice).
Dok tebe nisam upoznao, nisam ni pisao.
A kad te prvi put ona moja blesava pjesma nasmijala,
nekako je inspiracija sama nadošla.
Volio sam kako nakriviš glavu poput nestašnog psića,
dok ti iščitavam neke ponekad čak uspjele stihove.
U koje sam te satkao. U koje sam s tobom uronio.
Odgojila me prašina.
Izlizani džonovi ponekad broj premalih, ponekad broj prevelikih cipela.
Kuma Mira i njene domaće pogačice.
Kum Ivan i njegovi dugački brkovi.
Školovala me neimaština. Emocionalna zakinutost svih oblika.
Mene, i cijelu jednu generaciju izgubljenih likova.
Mati me nije grlila.
Otac je dlanove koristio samo da me u kut otjera.
Dok tebe nisam upoznao, mislio sam da se osmijeh teško zasluži.
I da mjesec odnese zvijezde kad zora osvane.
Da one putuju s njim u neke daleke krajeve.
Žene su mi se podavale.
Bez imala srama skidale svoje čarape na crtu.
Lagano otkopčavale svoje haltere.
(otkrivale kako koja, jedre ili dotrajale bokove).
Dok tebe nisam upoznao, nisam sanjao.
A kad sam te prvi puta dodirnuo, osjetio sam strah.
Da ti možda krivo ne utisnem neki znamen razvrata.
Volio sam tvoju nevinost, čak i kad je nestala.
Danas ponekad mislim, kako nikad nisi vodila ljubav onako kako si željela.
Ili možda ja nisam nikad vodio ljubav sa tobom onako kako si zaslužila