Kako je maza srela svog likvidatora

Kruna sa 7 smrtnih grijehova,

među njima neumjerenost,

bilo kakvog oblika.

Strpam u nju i osjećaj potrebe,

korake u noći kojima nacrtam naše sjene.

Pa se još jednom ugrizem za jezik, za sve prešućeno,

pa se još jednom okrenem noću da te zovem emocijom.

Ostanem ti ko trag zbunjenosti na prsima,

i čvrsto zakopčaš košulju da me ne izgubiš pod kišama.

Imam jedno nebo pod kojim sam stvorena,

na sliku i priliku,

svih ovozemaljskih pobuda.

I ti me takvom k sebi privijaš, na bezbroj načina.

Donijet ću ti jug dozrelih naranača,

ispričat ću ti sjever samotnih buđenja.

I sve to u onom kratkom periodu,

koliko treba dahu da pređe preko naših usana.

Neki rastanci odlučno zovu na zbogom,

neki čeznutljivo zvone na nježno doviđenja

Dopustit ću usred noći

da ti ruka sklizne do mojih gaćica,

čisto da osjetiš što sama pomisao

na tebe otvara.

I vjerujem da ćeš tada obići u jednom trenu

sva svetišta,

odavde do one točke iza zjenica

koja te oblikovala.

Dat ću ti vatru potopljenih topova,

skrivena blaga gusara,

naramak prašine sa čarobnih svjetiljki,

i zrno prkosa.

Sneno ću ti ime promrmljat

kad se budem namještala,

da te odvedem na put do zaborava, 

propuštenog vremena.

Uzmi me tad onako kako te bude vodila

iskonska pohlepa,

oblikuj mi noćas uzdahe,

da se isprepletu poput bršljana.

Otrovna sam na bezbroj načina,

zmija koja ne preza,

da ti samo jednim ugrizom pokaže

svu raskoš razvrata.

Nemoj prestat sve dok mi koža ne bude

tobom natopljena,

kad pomisliš da sam pri kraju,

hranit ću te sokovima.

A pred jutro, kada već vidiš da se zora

po meni prelama,

mazno ću ti prošaptat da sam zaljubljena,

u okus tvojeg mirisa.

 Ma, htjela sam ti večeras puno toga reći, ispričati ti neke tajne koje dijelim samo s maglom. I htjela sam ti, da...htjela sam ti možda onako usput dati do znanja koliko mi srce brže udara, kad primijetim da izmamim osmijeh na tvojim usnama. Ali eto, ta neka čežnja koja me lovi oko gležnjeva, dopustila je da ne izustim puno toga što mislim da ti pripada. Ali ne bježim, samo se možda nisam dovoljno blizu još primakla.

Ma, znaš, barem naslućuješ, da kradem svaki trenutak od sebe da bi ga s tobom provela.  Boli to, što te se ne nauživam skoro, a već dođe vrijeme rastanka. I uvijek ostanem dok ne prođe ponoć, da se uvjerim kako zadnjim otkucajem čarolija nije prestala. I onda vidim da ni tebi nije tako lako pustit me da zaspem s jastukom zagrljena. Pa se trudiš ubrzat vrijeme, do ponovnog susreta (iako mi kažeš kako na vrijeme nemaš utjecaja). Lažeš malo, jer kraj tebe vrijeme ne postoji, postoji samo ugoda.

Ma, ne mislim više o nemogućnosti uspijeha. Neke te rijeke ponesu, pa te miluju valovima. Onim nježnim koji ne remete mir obala, i onim snažnim koji te od svega zaklone. Od njih se na kraju rasprsneš u tisuću kapljica koje tvore dugu u tvojim rukama. Neka mala voćka je zabljesnula. Plodovima tvojih dodira. Neki se instinkti ne smiju spriječiti, sve ostalo je sudbina.

 Ako mi noćas daš ruku provest ću te kroz tajne čistilišta. One uske hodnike svih zabrana. I premda dvojim da li sam ti dorasla, znam da nijedna druga zora neće zvonit sa toliko vatrometa. Kad ju dočekaš poput novog čovjeka. Nisam ti nevina, i nisam nedužna. Imam tijelo koje je stvorila, isto kao i tvoje, požuda naših predaka. Pa ju čvrsto držimo jer nam je svetija od svih ostalih naslijeđa. Znamo da ćemo ju vjerno predati jednom kada dođe vrijeme pozdrava.

Ako mi jednog jutra poljubiš čelo i kažeš da me ostavljaš negdje u predvorju raja. Znam da će mi svejedno ostati priče svih naroda. Koji pletu vreteno oko nekih mekih tijela, koji znaju da nismo stvoreni za ništa drugo osim pohota. Onih slasnih, divljih i tako nježnih grijehova. I makar ti nikad ne pripadnem do kraja, vjerujem da sad ne bi imalo smisla razmišljati o tome da li ima drugog izbora. Pa onda nemoj izgovorit ništa osim da je ovo tako željena predaja.

Ako jednog sutona nestanem u pjeni tvojih lutanja. Bit ću puno više od sjene koja je suncu leđa okrenula. Bit ću poput oprosta na kraju dugih moljenja. Bit ću poput ispovjedi koja te je svega razrješila. I ne bojim se sad tih dalekih raskršća. Jer znam da i jedna noć kraj tebe može potrajati duže no 14 vijekova. Da u nijednom trenutku ne popustim u želji da ti dišem na usnama.

Možeš biti kraljica svega, samo ne noći,

ti si samo produkt njenog pobačaja nekim jako lošim instrumentom.

I bila bi sve to okrepljujuća burleska života

da ti nije tog otupjelog mraka u očima.

Nitko ne vjeruje za tvoje 22 godine.

Dok mu se ne zadesi da već zaspeš kada napušta trošnu hotelsku sobu

u koju si ga odvela.

Opusti ti se tad grč kojeg stezeš zubima.

Nokte više ne puštaš, otkad si se jednom s nečijim mužem previše zaigrala,

pa kao nagradu danima jarkom šminkom skrivala podljeve.

Bolovanja ti nisu dopuštena.

Tu je samo služba koja te zakrpa kada te dočeka neka skrivena ulica.

Kronična si bolest svih pohotnih spodoba.

Koje samo imaju oči za glatkoću tvojeg međunožja.

I mnogi su glodali tu pubičnu kost na kojoj si se prehranila.

Nekad davno si se i ljubila.

Znam da se jako dobro sjećaš kada si to započela, a još bolje kada si prestala.

Kriva procjena da poslovno odijelo može biti neka garancija.

Ispratila si mnoge mladoženje (i vjerovatno sve njihove kumove).

Dala im materijala da ispune sve mladenačke napaljenosti.

Lagala o vjenosti željnim mornarima.

Opuštala neke strane delegacije.

Opraštala neke nepodmirene dugove.

Kad se zalomi da si dopustiš da budeš još uvijek željna dodira.

Volio bih te jednom oteti i ubiti te golim rukama.

Jer si me pustila da sve to gledam, a da ne budem ti blizu,

premda sam te volio, premda si mi bila potreba.

Znaš one neke noći kada bi ti nakon toga jutro donijelo samo moju zgužvanu košulju pored jastuka? Grlila si ju poput poslijednje brane otpora prema tom svijetu koji je negdje kroz prozor preko svih gradskih dimnjaka gutao neke iluzije koje smo zajedno posijali. A vjeruj mi uvijek mi izmami osmijeh na lice ona slika kako mrtvi pijani sjedimo na Tomislavcu i pjevamo "ovo mi je škola". I još se sjećam kako si tu noć ponosno nosila onu prekratku suknjicu. Zar sam imao izbora...osim zavuć ti se u svaku poru i tamo prekratiti vrijeme koje si mi otela?

Neman sam, gladan sam tvoje nutrine, i izjedam te. Trgam svaki nevini trag mladosti koja ti je ostala i hranim njome moju nastranu ćud. Podaj mi se ako imaš imalo milosti naspram oronule vucibatine koja te odvojila od tih zamazanih obraza. Pa nisi valjda mislila da te ne pamtim s onom krafnom u ruci kako čekaš tramvaj da ne zakasniš na posao. Nebo me je tog dana najavilo. I nijedna oluja nije nikad ostavila takve tragove na asfaltu. Izgrebao sam ti ožiljke i ostavio svoje sjeme. Zalijevao sam te s njim obilato, poput nekog demona kakvog samo prastare civilizacije poznaju. Pa ga crtaju bez očiju. Da ih ne urekne.

Ostat ćeš uvijek netaknuta. Pokušao sam doprijeti do tvoje naivnosti. Prodao sam te jefitno, a ti si mi pružila dlanove pune latica. Onih suncokreta koji su ti ne znam kojim čudom iznikli na balkonu. I nisam ti nikad rekao da tvoje usne peku ako ih neoprezno koristiš. Zavrti noćas onom šarenom suknjom koja radi puni krug oko mojih slabina. I daj molim te neka te samo mjesečina ocrtava. Onu liniju koja se spušta niz desnu bradavicu sve do koljena.  Ne vezuj kosu u rep. Ona će noćas poput mreže starog ribara izbjeći oštre hridi. Na koje bi se ti rado nasukala, kada bi znala da nemaš drugog izbora.

I da sam ti samo tamnica, zlatna krletka u koju puštaš sve svoje strahove opet bi noćas zauzdao konje pored mojih usana.

Potez sam pera koji ostavi zarez na tvom dlanu.

Granica sam svih tvojih kaosa, pa puštam čuvare da ne udaraju pečate kada bježiš po dah razuma. A on ti slatko šapuće poput uklete kutijice s balerinom bez noge.

Cirkus ovdje ne gostuje. Imamo samo loše izvježban igrokaz sa jednim činom i 2 lutke popucalih šavova.

Ostavit ću noćas pustinju ispod tvojeg prozora. Odavde do Sibira pregršt neispričanih tragedija, pa ti ukazujem na to da oprečno ludilu nije čista svijest nego samo obrnuta proporcija tog istog uma.

Potpuno definirana sam ti apstrakcija. Nacrt koji se u tebe potpuno uklapa. Pa me hraniš svim tvojim napetostima.

Dodatak sam svim tvojim stimulansima, potenciram ih na entu. Bez ijednog dodira. Korijen sam mašte koja kreće iz tvojih zjenica. Pa me razapneš na križ vlastitih grijehova.

Bludnica sam. Sram sam skinula poput stare košulje. A ti me izgladnjuješ, te poslije ubireš sokove. Nasloniš me na zid i istražuješ sve proreze, da ti nisam možda skrila još ponešto što ti nedostaje.

Dekadentna sam u neumjerenostima. Potičem te na halucinacije, koje uspješno prisvajam pa te od njih odgovaram sve dok se ne stvori ovisnost.

Imam poneku šutnju za svaku tvoju strepnju. I lavinu odgovora za sve tvoje neizgovorene objede.

Znaš da sam neprocjenjiva i jeftina, koncizna i savršeno nedorečena.

Lascivna sam. Prijestup za koji se ne odgovara. Nisam kažnjiva. Samo sam plod svih tvojih nagona. I u to sam te savršeno uvjerila.

Bitno je šokirati. Na bilo koji način, čini se. Pitam se da li ljudskoj uvrnutosti i iskomercijaliziranosti ima kraja. Nema. Danas sam se zasigurno u to uspjela uvjeriti gledajući Novu TV. Kruha i igara, s naglaskom na igre, kakve god one bile. Treba krvoločnosti očito što više u vrijeme kada razina izopačenosti uspijeva premašiti sve granice. Zar baš moramo od svijeta pokupiti ono najgore? Zar nemamo dovoljno maštovitosti da barem putem toliko javnih medija do ljudi se dopre na malo pozitivniji način? Gledam danas TV i krene najava za još jedan reality show u nizu. «Životinje se brzo zavuku pod kožu»…»a još brže pod nož» glasila je ta očito pomno birana najava. NEVJEROVATNO! I onda sekvence u kojima se prikazuju praščići, noževi, kokoške i grupu idiota koji u svemu tome pristaju učestvovati kako bi se što više prikazivali u medijima. Zar te tzv. zvijezde naše estrade stvarno nemaju nikakve druge kvalitete i talente sa kojima bi mogle se istaknuti?

Čisto me zanima di su sva ta pusta etička povjerenstva, i zar nema ama baš nikoga sa barem malo zdrave pameti da takvo nešto zabrani?

Ne znam što ću slijedećih mjeseci gledati, ali sa sigurnošću znam što neću, Nova TV je izbrisana sa popisa kanala na mom TV-u.

pod noktima krvava,

pa to brišem stružući bijeli kreč sa zidova

koje sam oko sebe podigla.

Još u ono neko vrijeme kada sam bježala.

Jer sam ti opojna i opscena,

sa zaboravom na vjeđama,

pa ga vraćam starim pastelnim bojicama,

a ružičasta mi se zagubila.

Još u ono neko vrijeme kada sam postojala.

Jer sam ti neodređena i nepodređena,

sa dozom prkosa kod trećeg pršljena,

pa se tamo lomim gdje sam najjača,

ne priznajem postojanje slabih karika.

Još u ono neko vrijeme koje nisam susrela.

Jer sam ti pljusak i prasak,

pod kaputom ranjena,

pa to skrivam starim džemperom

kojeg sam od raspuštene kose isplela.

Još u ono neko vrijeme koje sam disala.