21/9/2007, 01:11

jednom i nikad više

 Između dobro jutro i zbogom, ostane ti pregršt doviđenja,

spremnost na sve, ne znači, odsutnost iznenađenja.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

izgovoriš si sve da dobije na važnosti, još malo tiše.

 

Nekakva želja da se poput meda smjestiš u dlan, baš taj,

naručit još jednu rundu opijuma u starinskoj šalici za čaj.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

uzalud, ponekad te obuzme panika da je i to kliše'.

 

Bezglavo da te poput buđenja iz kome od svijeta izliječi,

i nema čuđenja, kada toliko plitko odzvanjaju riječi.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

za svaku razliku se nađe nijansa, pa ju vješto briše.

 

Lukovi za lov na karirane pokrivače iz bakinog ormara,

za neke instrumente uvidiš da čak i ne treba imat dara.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

utjehu tražiš po knjigama mudrosti, a tišina se ne piše.

objavio/la njuskica kategorija: | (5) Komentara | email this post
6/9/2007, 12:49

ponekad pomalo nedovršen

Volio bih ti noćas pričati o dekadenciji. O zvuku kockica leda koje ostanu nakon ispijenog whiskeya. O onim zadnjim tragovima ponosa koji sam uspio spremiti na dno onog mog starog vojničkog ruksaka. Sjećam se dana kada sam taj ruksak dobio, od dobrog prijatelja koji ga je kupio u nekom army shopu u Amsterdamu. Haha, zašto uvlačim taj ruksak u priču? Mila, znaš da moje nepovezane misli imaju svoje razloge. I nije nimalo čudno što za ovaj posljednji oproštaj (nije li to već svaki dosad trebao biti?) uvlačim taj, možda još jedini, simbol mog mladenačkog buntovništva. S tim ruksakom na leđima sam se opirao svemu, branio svoje principe, smiješne, ali ipak moje. U ono vrijeme kad mi je majka prigovarala zbog zapuštenog izgleda i probisvijetskih ideala.

I ne, neću ti sada pričati o pregrštu vizija koje sam uspio sprovesti u djelo samo u oblacima dima. Volio bih ti pričati o tome kako ću ispuniti sva obećanja koja sam ti dao. Smiješno zar ne? Slobodno se smij, meni će taj smijeh proparati život i podijeliti ga na 2 kontinenta puno preciznije i nepremostivije no bilo kakvo pomicanje zemljanih ploča. I treba mi. Vjerujem da mi to treba.

Zapala te nimalo lijepa dužnost da budeš žrvanj u koji sam ubacio svu svoju neodgovornost. Trebaju ti razlozi, trebaju ti objašnjenja, a ja sam večeras premalo popio da bi ih mogao izreći bez kajanja.

Opet ti je kosa narasla. Nemoj to raditi. Pada ti u oči i možda ti zbog toga promakne pogled na nešto što će te ostaviti bez daha. Kažu da se od tih trenutaka živi, i vjerujem im. Kraj tebe nisam disao, i samo tada sam živio. Presjeći ću večeras sve. Treba mi odmora. I bilo bi poprilično ziheraški tebe tražiti da me u svemu tome čekaš. Jer nemam garanciju da ću ti se vratiti. Ponajviše zbog slabosti koja se rodi svaki put kada te dotaknem.

Ne znam te štititi, a tebi to treba više nego što ćeš ikada priznati, jer taj oklop kojeg nosiš i ne skidaš ni noću teži kao svi tvoji grijehovi. Nisam zao. Nisam. I nemoj sad okrenuti leđa i otići, nisi me saslušala do kraja. Nisi još čula da ti grijesi su samo plod zbunjenih otkucaja srca. Pogreške koje srce piše doduše nose najveću bol, ali se najlakše i praštaju. Oh, pa nismo li svi mi na nečijoj listi? Ja ću vjerovatno nakon večeras ući u sve tvoje popise krvnika. I trajat će to dok se ne predoziraš suzama. A kad napokon obrišeš te vlažne obraze bit će ti jasno sve ovo o čemu pričam. Nemoj samo mila dopustiti da se navikneš na slani okus na usnama. To je ovisnost koja baca u tamnice očaja, a tamo neće biti mjesta za ciklame koje želiš imati na prozorskim daskama.

Ako ti se javim u snovima, a znam da hoću, šaputat ću ti onako kako bi sad najviše volio. O nekim dvorcima gdje bal traje cijelu noć, i gdje svijećnjaci sipaju u grozdovima sjaj na tvoje grudi. Šaputao bi ti o svim tajnama potopljenih jedrenjaka uz taktove nekog kraljevskog plesa, za tron na koji bi zasjela. Šaputao bih ti o tome kako nema smrti nakon tvojeg mirisa.

objavio/la njuskica kategorija: Malo u muskim cipelama | (10) Komentara | email this post
1/9/2007, 20:29

i kad sve znaš...

   

U kratku formu zgusnut poruku, poput modlice za kolače, vješto izrezbarenu.

Napunit ju bluesom, twistom, nadrealizmom i koječim ostalim, što ukradeš sa nekih odjavnih špica.

Opijatima pariraš halucinacijama zdravog razuma.

Zmajevima sa starih porculanskih tanjurića.

Lako je plesati po žici sa nevremenom na leđima i bocom punom neposlanih poruka.

Dodiruješ svatove na stepeništima kapelica u predgrađu.

Plesačima stepa lijepiš gumu na potplate, da ti naprave tišinu pored meke postelje.

Pokoju cigaretu ostaviš da izgori na rubu pepeljare, mokrim prstima tada mažeš pepeo na okolne fasade.

Neke nove grafite za buduće generacije.

Ili tek podsjetnik za vlastito postojanje.

Snimat reprize, mijenjat ih za premjere.

Odagnat efekt iznenađenja, da se ne kompromitiraš razočaranjima.

Bljesnut poput signalne rakete negdje u noć koja traje više no što joj pripada.

Kamenovat kipove, otkrhnut sa njih prošlost koja nikako da nestane.

Sagradit kuću na propuhu, da ti svako jutro neka druga strana svijeta zamiriše duhom promjene.

Svakodnevno vodit ratove za sve moguće razloge, pozdravit sunce u predvečerje, pa se zavući tamo gdje sve loše nestaje ...u miris kože voljene osobe...

objavio/la njuskica kategorija: | (4) Komentara | email this post