ne vrijedi biti života docent, bolje mu je biti asistent
Kad se pomiješaju šećer i sol, nakon nekog vremena prestaneš pridavat važnost začinima. A kad ti puno toga nedostaje, u posljednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negdje u već izblijedjelim sjećanjima.
Daš vremenu vremena da te više ne trga na more komadića. Prenosiš od nekog uličnog svirača ulovljena proročanstva. Jednom kad uđeš u Jeruzalem, neki će ti lutalica htjeti ispričati pravu istinu o postanku. A ti ćeš ga lakonski optužiti za plagijat svih tvojih spoznaja. Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke. Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da ju mijenjaš. I kad ta uzaludna borba spriječi budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena. Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedno previše viška.
Nacrtat ciklame na napukle šalice. U njih posadit pšenicu za neke predstojeće blagdane. Ulovit s nekakvim starim aparatom privid blagodati, i slabo fokusirat nedostatke.
Šapnut će ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušit. I kada patina godina ugrize temelje, uvijek će naići neki stručnjak za restauracije koji će znati ožbukati procjepe. Pripazi tad da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke, I neka koristi po mogućnosti zlatne slitine razumijevanja, za sve napukle korake.
Otkrit će jednom Mjesec Suncu tajnu kada se sretnu u nekoj pomrčini. O svim noćima kada te pratio. I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje. Ljubit će ih blago da postanu pobjede.
Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, koralji će splesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade. A imao si ih sve zapisane u bilježnicama požutjelih rubova koje služe za neke druge živote.
Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose. Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.
Ponekad...ponekad u biti samo imaš potrebu znati koliko će sve to potrajati...