Kako je maza srela svog likvidatora

Kao sjemenka uz sjemenku, čvrsto se stisnem.

Kad sam uz tebe, nema veze, neka kisnem....

Kad je Žac tog dana onako nekim znalačkim glasom rekao „Nema ugodnijeg prizora od lijepog lica dok ti puši“ nekako sam se sa njim složio. A onda sam poslije proveo večer pokušavajući se prisjetiti tih ugodnih prizora. I samo mi se vrtio taj miris jabuka. Taj njen miris jabuka. Nevjerojatno kako me pored svih tih ugodnih prizora ipak samo taj miris preplavio. Nakon toliko dugo vremena. Umjesto otvorenih usta spremnih za još jedan prizor za momačke razgovore vidio sam samo njene stisnute usnice kad bi se ljutila.

Onda sam počeo proklinjat u glavi „smiješne za maturu haljine i sandale boje mjesečine“ i sve čaše koje mi nisu bile pri ruci tu noć.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je nakon nekog vremena opet progovorio: „Znaš nema boljeg zagrljaja od onog kada te lijepe duge noge stegnu oko struka“. Ovaj put je već njegova intonacija bila kao da je došao do fenomenalnog otkrića. I vidi stvarno, frajer u meni se složio, bez imalo sustezanja. Krenuo sam se prisjećat tih zagrljaja. Znao sam da ih sigurno mogu barem nekoliko nabrojat. Uzalud. Ovaj put je došao u posjetu samo okus sjajila sa aromom vanilije. Sjetio sam se zalaska boje brusnice. Kada je prvi put ostavila pečat po kojem ću je pamtiti.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

A onda sam već počeo proklinjati „do jutra me tješili, da ima milijun takvih kao što si ti...“. Pa se odnekud dovukao miris pudera. Jasno sam ga vidio kako ju ocrtava u nekim sjenama koje su mi okrenule leđa. Prije nego je otišla, sa svih zajedničkih fotografija je sebe izrezala. I tada me s tim nije kaznila. Kazna će me sustići večeras, kad ju poželim potražit na tim slikama. Da u misli dozovem ugodne prizore sa početka priče. Njih, umjesto mirisa i okusa koje puno teže podnosim.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je tvrdio da dok je krevetu sa nekom curom, u glavi može zabrijat da je s nekom potpuno drugom. Tu je bio na mom terenu. Ili sam ja nekoć bio na tom terenu. I s njom. Lako bih si zamislio drugu, a onda joj to na kraju blesavo priznao. Da olakšam odlazak, ili da otežam ostanak.

Pa sam onda počeo proklinjat „tu noć kad si se udavala“. Jer je te noći možda najdalje odvela to dijete.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela, to dijete koje je ona.