makar nešto
Negdje pod lampionima, nekog sajma na rubu poznatog, boriš se sa sjenama, kupuješ obmanute tradicije, ponavljaš ih kao mantre.
Poneka obredna tetovaža potražit će možda sklonište na tvojim nadlanicama, svježom kanom utisnuta. A kad ju spere sol iz zalutale suze koju ćeš pokloniti nezbrinutim katarzama, znat ćeš da svaki lik poprimi drugačije naličje kada se svjetina raziđe. Malo je slapova koji znaju pokrenuti vodotoke takvom silom da bujica probije brane sve do oceana. A na obalama baci komadić kruha izgladnjelim galebovima kada zima zamrzne površinu. Onu istu površinu koja glatkom postane samo jednim izdisajem srca koje je čarobno ogledalo zle kraljice nekim komadićem, sitnom ivericom dotaklo.
Obuzdat će se čuđenja, obuzdat će se konji, kočija koja svako jutro vuče sunce na nebo, to sunce koje mi ionako ne treba. Zbog jedne rijeke koja me zarobila, zbog nekog vremena kojeg nisam zaslužila. Prokleti pokajnik kojeg toliko željeno pomilovanje možda nikad neće stići. Uništit ću jednom sve dane kada sam nerazumljiva, neprihvatljiva, nepromjenjiva i ako ništa barem ponekad nezamjenjiva.
Lupat ću o sve prozore na kojima svjetlo možda ocrta tvoju siluetu, čekat te na obalama koje mi stvarno ništa ne znače bez tvoga dlana, posadit tužnu vrbu negdje u predvorju pakla pa ju čekat da naraste kako bi u njenoj kori urezala molitve koje glasno odzvanjaju u tišini koju dobih u nasljedstvo. Istoj onoj tišini koja je sve govorila, i istoj onoj tišini koja ima još mnogo toga za reći, ako ju se posluša.