atlantida nije nestala
Kad ugledaš prkos u kovrčama, neće ga par ispucalih vrhova otjerat dovraga, i ne briši taj ruž koji ti je pobjegao sa usana, pa priča o polomljenim čašama sa licem demona.
O da, da, ne prikriva ta haljina tragove zabludnjelih požuda, olako se čitaju hijeroglifi na leđima. Lutalice su sjene koje se pojave kad je pomrčina nestalne mjesečine, odbjegle duše koje mir pronalaze samo kada negdje ljiljan procvjeta...
I ta očica što je pobjegla, oslonjena na neku tarabu koju nagriza suhi krik, onaj koji nema gdje da odzvanja, pa se vraća iz vijekova koji zaboravljalju prošlost koja bi se u ikakvu vitrinu stavila. Spremaju igrokazi kofere za pozornice sa daskama koje zaškripe na krive riječi. Kulise koje prate radnju u fragmentima iz neke druge predstave. (oni rukopisi za koje se ne zna kako su uopće saživjeli u nekim djelovima publike).
Ako zakašlje glumica, negdje će sigurno jato jastrebova na nebu ispisati znak oslobođenja...Pod krilom zaštićeno je ono mjesto koje svim krajevima loših balada pripada, kada se u zadnjem stihu preokrene cijeli tijek navika...
Mirno spava sada jedna glava, (barem će uskoro na počinak), u skloništu od svih ratova misli koje plešu kada zjenice znaju da taj dragi osmijeh ujutro neće osvanuti kada svijet opet krene da tjera po svom (aha, dok ne zna da ipak ima neka jača sila koje pokreće os onako kako zatreba).
Uči polako da strah živi samo kada tlo ima nepouzdan sastav, ali...ovaj put je berba urodila, ovaj put je pustinja procvala...na jednom ramenu koje ne stvara slabost u koljenima....
...portami al mare, fammi sognare....