Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) U stihove. U mraku sam ih kovo, Al zatvoriš li za njih svoje srce, Oni su samo sjen i mrtvo slovo (to je tu samo radi malo patetike ;))
hvala svim ljudima s kojima sam dijelila i tugu i radost, svi ste divni na svoj način, čak i oni koji su me najviše iritirali...
ne znam dal je ovo zbogom il možda samo doviđenja, dal će ovisnička kriza me opet jako brzo natjerat da sjednem pred monitor...postove neću brisat... to sam ja, osjećala bi se ko da sam učinila virtualno samoubojstvo, a toliko suicidna ipak nisam...
nema nekog pretjerano ozbiljnog razloga zbog kojeg odlazim, ili barem zbog kojeg neko vrijeme neću pisati...neke su se crte podvukle, neke emocije izbacile, čekaju me neki novi planovi, i osjećaji koje bi ipak sad malo sebično zadržala za sebe...dajem malo vremenu prostora da sve ono što pišem sazrije :))
i ne znam zašto mi sad fali riječi...možda su stvarno riječi ponekad suvišne...