...sve dođe na svoje....
Pa te pitam: Smijem li reći?, a tebi oči već sve govore. A ja opijena, tobom, šutim da sam ti to već rekla dok sam te snenog gledala. Ti mi kažeš: Aha. Mislim spava, nema pojma da sam tu ja. A kad se maknem na drugu stranu kreveta, ruka ti odluta do moga struka, da me stisneš k sebi, da ne budem daleka. Smiješim se tad, poprilično sigurna, da nijednom neću zažaliti što sam te blizu pustila.
Znaš da se klinka zaljubila, pričam sa svojim duhom sa druge strane ramena. Ova klinka nema vremena za biti daleko od njegovog jezika. Ova djevojčica ima bajku koju joj crta njegov dah po žilama. Ne, nisam opet zaljubljena u nekog mangupa. Osjetim usne kako mi kažu da sam se baš u krilo uklopila. Ja samo stavim guzu na toplo i znam da se potpuno slažem sa tvojim preponama.
Znaš, nisam se dala u dlanove izgubljenog klipana. Ovi dlanovi kad me drže nemaju dvojbi pod prstima, da... ja sam jedina. Pa vidim kako me traži da mu budem pored obraza, a ja? Ja se priljubim, onako toplo sanjiva. Nema smisla da se opirem, ne tjera me da budem ranjiva.
Znaš, ova djevojčica sada ima 2 klikera, koji i iza zatvorenih vjeđa paze na njena maštanja, uvuku se u njih, opipljiva čarolija. Znaš, ova klinka ima čovjeka od velikih planova, a šta da radim osim da se složim sa njima, znam da mi je to sudbina, svaki dan gozba za osjetila.
Znaš, ova žena sada ima snažnu žudnju među bedrima, žudnju koju održavaju uigrani pokreti, još od prvog dodira. Ova žena ima buktinju negdje u dnu leđa, tamo gdje kad sam u naručju osjetim kako pulsira. Pa se jutrom budim ranije, samo kako bi ga udisala.