Kako je maza srela svog likvidatora

ostanu ti prašnjave ulice

pune šarenih papirića gostujućeg cirkusa.

Odzvanjanje potpetica

nedovoljno snažno za neke nove pobjede,

više prikladno za neke tiha samostanska predvorja,

popločana približnim oznakama nepostojanja.

Sramežljivi dodir ponekad

puno jasnije može naznačiti kolika je pohlepa,

dok se tišina vrti po rubovima čaša.

Čaše napunjene pelinom i potrebama.

Čudne mješavine crvenih cvjetova oleandara.

Tek neuki promatrač odraza u ogledalu koji nisu naopaki,

kako bi slika bila još jasnija.

Sukob interesa koji jedva čujno diše

kako se ne bi narušila apatija,

jer se mrak samo ponekad zaigra sa mjesečinom.

Razbacat će vješte ruke jednom klikere,

a kad se raspu po svim željama,

stvori se mogućnost izbora, tek nakratko ili dovijeka.

1. borovnice, pogotovo njihovu boju
2. kad stavim ruku u džep i nađem neke novce koje sam uopće bila zaboravila da imam
3. rakune
4. nevrijeme kad sam ja u toplom krevetu
5. što ima sitnica koje ti ponekad oboje dan kad se najmanje nadaš

(naravno da u ovo kategoriju spadaju sve one „standardne“ ljubavi: obitelj, prijatelji, zdravlje, život, no njih navodeći ne bi otkrila ništa novo)

Ne volim:

1. tikvice, nikako, ja njih niz grlo, one meni uz grlo
2. kad me netko u nešto uvjerava bez razloga
3. kad se taman namjestim u krevetu i skužim da sam uzela krivi daljinski
4. rastanke
5. kad me netko ne razumije, a ja imam osjećaj da sam potpuno jasna

Ne znam, a voljela bih znati:

1. svirati bubnjeve
2. barem još jedno 3 strana jezika (francuski, japanski i neki skandinavski)
3. ponekad se malo bolje kontrolirat
4. koji će brojevi biti izvučeni na slijedećem izvlačenju lota
5. malo bolje si organizirat vrijeme

Fascinira me:

1. ljudska glupost, dokle može sezat
2. općenito priroda
3. kako kad nešto krene po zlu, ostalo uvijek prati
4. kad netko zna jako lijepo plesat
5. koliko ponekad znam bit zaljubljena

Sram:

1. što često znam zanemarit kućanske poslove (u biti nije me toliko sram dok netko ne dođe u posjetu :D)
2. što si ponekad dopustim da budem previše blesava
3. mislila sam da ću za ovu kategoriju imat puno više materijala, a sad mi stvarno ništa ne pada napamet, što može značit da sam ili besramna, ili jako dobro znam potisnut sve svoje blamaže J

Želim:

1. jednog dana završiti i pravni fakultet na kojem sam dala 2 godine pa prešla na ekonomiju
2. otići u Japan
3. imati stablo trešnje u vrtu
4. napokon ulovit vremena i sredit papirologiju oko stana, dok me nisu strpali u zatvor radi utaje poreza
5. jednog dana prestat pušit

Zahvalna sam:

1. na pameti
2. na potpori koju imam od svojih bližnjih
3. na svim mogućnostima koje ti život pruži
4. na tome što kad nešto zacrtam to i ostvarim
5. na snovima...

spremnost na sve, ne znači, odsutnost iznenađenja.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

izgovoriš si sve da dobije na važnosti, još malo tiše.

Nekakva želja da se poput meda smjestiš u dlan, baš taj,

naručit još jednu rundu opijuma u starinskoj šalici za čaj.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

uzalud, ponekad te obuzme panika da je i to kliše'.

Bezglavo da te poput buđenja iz kome od svijeta izliječi,

i nema čuđenja, kada toliko plitko odzvanjaju riječi.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

za svaku razliku se nađe nijansa, pa ju vješto briše.

Lukovi za lov na karirane pokrivače iz bakinog ormara,

za neke instrumente uvidiš da čak i ne treba imat dara.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

utjehu tražiš po knjigama mudrosti, a tišina se ne piše.

U kratku formu zgusnut poruku, poput modlice za kolače, vješto izrezbarenu.

Napunit ju bluesom, twistom, nadrealizmom i koječim ostalim, što ukradeš sa nekih odjavnih špica.

Opijatima pariraš halucinacijama zdravog razuma.

Zmajevima sa starih porculanskih tanjurića.

Lako je plesati po žici sa nevremenom na leđima i bocom punom neposlanih poruka.

Dodiruješ svatove na stepeništima kapelica u predgrađu.

Plesačima stepa lijepiš gumu na potplate, da ti naprave tišinu pored meke postelje.

Pokoju cigaretu ostaviš da izgori na rubu pepeljare, mokrim prstima tada mažeš pepeo na okolne fasade.

Neke nove grafite za buduće generacije.

Ili tek podsjetnik za vlastito postojanje.

Snimat reprize, mijenjat ih za premjere.

Odagnat efekt iznenađenja, da se ne kompromitiraš razočaranjima.

Bljesnut poput signalne rakete negdje u noć koja traje više no što joj pripada.

Kamenovat kipove, otkrhnut sa njih prošlost koja nikako da nestane.

Sagradit kuću na propuhu, da ti svako jutro neka druga strana svijeta zamiriše duhom promjene.

Svakodnevno vodit ratove za sve moguće razloge, pozdravit sunce u predvečerje, pa se zavući tamo gdje sve loše nestaje ...u miris kože voljene osobe...

Bit ću večeras bludnica, neprimjerenog dekoltea, da u njega spremiš sve uzdahe. Prekratke suknje da maštu sačuvaš za nešto puno smjelije. I cvast ću poput pupoljaka boje meda, i mirisa jasmina.

Bit ću večeras svodnica svih gradskih parkova. Na zabačenim klupama opkoračit ću svijet tvojih potreba. Predat se očima zalutalih izletnika. O naplati večeras naručenih grijehova, skrbit će jutro, kada ti samo ostavim trag gladnih usana.

Bit ću večeras kraljica cabaret scene. Sa moćnim oružjem izazova u samo tankim nitima haltera. Ugledat ćeš neka nova spasenja kroz očice mrežastih čarapa. I dobro slušaj zvuk mojih potpetica da  ih prepoznaš u svakoj od gradskih ulica, dok ti budem davala jasne signale koji vode do mojeg skrovišta...prije no što ti ispričam što je to pohota.

Bit ću večeras gladijator, samo ovu noć u tvojem carstvu. Krotit ću tvoje strasti, da ih potom prinesem kao žrtvu bogovima u naletima jačim od nagona, na sumanutim granicama preživljavanja.

Bit ću večeras tvoja mentorica. Naučit ću te tajnama starih zanata, sitnim potezima od kojih potpuno prisvojiš legendu o ženama zbog kojih ti se pomuti razum. I bit ću slatka, bit ću podatna, bit ću razvratna i bit ću neumjerena. I to sve još dok ne započne ni predigra. Obići ćeš sa mnom noćas tajne istočnjačkih vrtova, školu senzualnosti koju sam položila.

Bit ću večeras senzacija cirkusa požude. Gostujem samo danas u ovom šatoru načinjenom od tvoje košulje. I neka ti ne zasmetaju kulise spremne da me jutrom zamijene clownovi. Oni ne nose nužno suze, ali ni osmijehe. I dobro slušaj riku lavova iz kaveza, od njih ćeš poželjeti i ti pustit krik da te opije.

Bit ću večeras okrutna vladarica, i tjerat te da ostaviš tragove vlažnih dlanova na svim kuhinjskim elementima. Sokove tijela koji ne znaju što je to pošteda. Kada se skupi dovoljno drhtaja, predat ću se poput nevinog janjeta, pa ti nježno šaptati da mogu biti sve, sve dok ispred stoji...moja jedina...

Volim dane kad otresem prašinu s kaputa i kažem: Živote evo me. Ne izgleda li tad kao da pluća poprime neviđen kapacitet? Jer odjednom imaš osjećaj da možeš udahnuti dovoljno zraka za ne znam koliko godina provedenih u hibernaciji.

Sezona je gotova. Drugim riječima rečeno, pritisak na poslu popustio. Ostavila sam dušu u tom uredu ovog ljeta, ali iskreno, isplatilo se, jer kada se okrenem iza sebe vidim da sam nešto napravila. I to više nego uspješno.

I bliži se godišnji odmor, više nego zaslužen. Da ga provedem s ljudima koje volim i koji me paze. Ništa mi sad više ne treba. Ostavljam prijelomna razdoblja za leđima (nekako mi se čini da za svako razdoblje to kažem J).

Ova godina će proći sa velikom poukom. I ako ništa samo zbog toga se isplatila. Makar do onog sata u ponoć ima još vremena, bitno mi je samo što znam s kim ću ga dočekat. Greške sam utvrdila, i zapečatila, za ne ponovilo se. I dobro sam, jebeno dobro. Još nešto sitno dana pa ću bit savršeno.

Smijem se blesavosti trenutka koji čovjeka obuzme pa ga drži puno duže no što taj trenutak zaslužuje. Sve dok se trenutak ne pretvori u agoniju. Ima zatvora u koji se sami zatvorimo jer se na njih naviknemo, i mislimo da znajući u čemu se nalazimo, možemo puno lakše se boriti protiv stranog. Zabluda. Fino iznijansirana urota protiv sveg onog što znamo da u nama valja. Dopusti si čovjek kojekakve nerazboritosti i sve to valjda ide negdje u rok službe.

Borim se danas s ovim zapisom, inače tekst piše sam sebe, danas ga ja nekako krotim, jer ne znam ni sama da li sam spremna još pustit da sve izađe. Ili jednostavno možda za to nemam potrebe. Obično pišem o stvarima koje su mi nejasne... kada se same poredaju u rečenice, mi se razbistre. A danas, danas mi je nekako sve jasno. Danas mi je nekako sve dorečeno. Ona grbava kružnica šestara koji je bio preduboko zaboden u dlan, i koji kada bi ga išao upotrijebiti je samo još više trgao meso, je danas savršena. I spojila je sve crte dlana u jednu priču koja ne treba biti ispričana, dovoljno je što je ostvarljiva, dovoljno je što je stvarna.

Kad se pomiješaju šećer i sol, nakon nekog vremena prestaneš pridavat važnost začinima. A kad ti puno toga nedostaje, u posljednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negdje u već izblijedjelim sjećanjima.

Daš vremenu vremena da te više ne trga na more komadića. Prenosiš od nekog uličnog svirača ulovljena proročanstva. Jednom kad uđeš u Jeruzalem, neki će ti lutalica htjeti ispričati pravu istinu o postanku. A ti ćeš ga lakonski optužiti za plagijat svih tvojih spoznaja. Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke. Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da ju mijenjaš. I kad ta uzaludna borba spriječi budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena. Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedno previše viška.

Nacrtat ciklame na napukle šalice. U njih posadit pšenicu za neke predstojeće blagdane. Ulovit s nekakvim starim aparatom privid blagodati, i slabo fokusirat nedostatke.

Šapnut će ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušit. I kada patina godina ugrize temelje, uvijek će naići neki stručnjak za restauracije koji će znati ožbukati procjepe. Pripazi tad da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke, I neka koristi po mogućnosti zlatne slitine razumijevanja, za sve napukle korake.

Otkrit će jednom Mjesec Suncu tajnu kada se sretnu u nekoj pomrčini. O svim noćima kada te pratio. I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje. Ljubit će ih blago da postanu pobjede.

Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, koralji će splesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade. A imao si ih sve zapisane u bilježnicama požutjelih rubova koje služe za neke druge živote.

Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose. Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.

Ponekad...ponekad u biti samo imaš potrebu znati koliko će sve to potrajati...

Kao sjemenka uz sjemenku, čvrsto se stisnem.

Kad sam uz tebe, nema veze, neka kisnem....

Kad je Žac tog dana onako nekim znalačkim glasom rekao „Nema ugodnijeg prizora od lijepog lica dok ti puši“ nekako sam se sa njim složio. A onda sam poslije proveo večer pokušavajući se prisjetiti tih ugodnih prizora. I samo mi se vrtio taj miris jabuka. Taj njen miris jabuka. Nevjerojatno kako me pored svih tih ugodnih prizora ipak samo taj miris preplavio. Nakon toliko dugo vremena. Umjesto otvorenih usta spremnih za još jedan prizor za momačke razgovore vidio sam samo njene stisnute usnice kad bi se ljutila.

Onda sam počeo proklinjat u glavi „smiješne za maturu haljine i sandale boje mjesečine“ i sve čaše koje mi nisu bile pri ruci tu noć.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je nakon nekog vremena opet progovorio: „Znaš nema boljeg zagrljaja od onog kada te lijepe duge noge stegnu oko struka“. Ovaj put je već njegova intonacija bila kao da je došao do fenomenalnog otkrića. I vidi stvarno, frajer u meni se složio, bez imalo sustezanja. Krenuo sam se prisjećat tih zagrljaja. Znao sam da ih sigurno mogu barem nekoliko nabrojat. Uzalud. Ovaj put je došao u posjetu samo okus sjajila sa aromom vanilije. Sjetio sam se zalaska boje brusnice. Kada je prvi put ostavila pečat po kojem ću je pamtiti.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

A onda sam već počeo proklinjati „do jutra me tješili, da ima milijun takvih kao što si ti...“. Pa se odnekud dovukao miris pudera. Jasno sam ga vidio kako ju ocrtava u nekim sjenama koje su mi okrenule leđa. Prije nego je otišla, sa svih zajedničkih fotografija je sebe izrezala. I tada me s tim nije kaznila. Kazna će me sustići večeras, kad ju poželim potražit na tim slikama. Da u misli dozovem ugodne prizore sa početka priče. Njih, umjesto mirisa i okusa koje puno teže podnosim.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je tvrdio da dok je krevetu sa nekom curom, u glavi može zabrijat da je s nekom potpuno drugom. Tu je bio na mom terenu. Ili sam ja nekoć bio na tom terenu. I s njom. Lako bih si zamislio drugu, a onda joj to na kraju blesavo priznao. Da olakšam odlazak, ili da otežam ostanak.

Pa sam onda počeo proklinjat „tu noć kad si se udavala“. Jer je te noći možda najdalje odvela to dijete.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela, to dijete koje je ona.

Kad se tog dana nakon duže vremena vratila, tu prvu noć je provela sklupčana na kraju kreveta plačući. Te suze su mi govorile da je još uvijek moja, prale su grižnju savjesti koja se osjećala, premda njen uzročnik još nije bio izrečen. Ne na glas. Prisjećao sam se svakog dana unatrag zadnje godine. Dobila je stipendiju prošlog proljeća. Jednu od onih koje ne odbijaš jer ti poslije otvaraju sva vrata. Divna prilika, osim što je ta stipendija uključivala 12 mjeseci na dalekom sjeveru. Premda se nama tada taj sjever činio bliskim, i kleli smo se kako ćemo se posjećivati jednom mjesečno, barem svijet nije nikad bio dostupniji no danas. Makar, i da mi je netko rekao da bi joj mogao otići samo starim, ukletim jedrenjakom punim skorbuta, krezubih mornara i ribanja paluba, ne bih ni trena oklijevao.

Pisala je u prvo vrijeme svaki dan, i to prava pisma, sa ručno rađenim kovertama. Pisala mi je o danu koji traje unedogled i noći koja te obavija onda kada ti je san najmanje potreban. Pisala mi je o maglama iznad mora, mora takve plave boje da u njemu samo nestanak počiva. Pisala je o rezbarijama valova, o obali koja reže poput turpije. O reljefima koje je sol iznijansirala. Pisala mi je o sjeveru, ukratko rečeno. Barem je o njemu pisala u početku. Kasnije je pisala o svim ljudima koje je upoznala. O distanciranim domaćinima, poprilično dalekim u svim viđenjima emocija. "Ma znaš vole se oni kao i mi", pisala mi je, "i sve to, ali nekako puno racionalnije, puno manje empatije kao da struji. Nigdje nisam još naišla na nekog tko ima toliko razumijevanja kao ti". I razumio sam ju, sve sam ju razumio.
Pisala je o kolegici iz Kine koja je na sjever donijela istok. Lampione oslikane zmajevima, štapiće sa prigodnim natpisima, makar je na njima moglo ionako pisati bilošto, tamo na dalekom sjeveru. Pisala je kako je počela piti čaj sa njom, svaki dan. I bilo mi je to smiješno. Ona koja je čaj pila sam kad je mislila da će ju gripa u grob odnijeti. Pisala je o Indijcu koji je učio prije za fakira, ili izučavao, kako li se već to definira, nebitno. O tom „vatrenom“ Španjolcu nije pisala. Bilo bi mi lakše možda da ga je prije u sve naše uvukla. Kad bolje razmislim, za njega mi nije nikad rekla.

Nismo se uspjeli viđati kako smo bili dogovorili. Izgleda da je svijet ipak dalek kad je vrijeme na suprotnoj strani. Ali Božić je bio naš, barem trebao bit. I bio je, formalno. Nisam htio da tad bude sama. I da nisam otišao ne bih si to nikad oprostio. To što sam otišao sam si ipak nekako uspio oprostiti Jer ona ne bi tad bila sama, možda usamljena, ali sama ne, da nisam tog dana stigao na daleki sjever.

Nije mirisala kao nekad. Taj sjever kojeg moram, htio ili ne htio kriviti,( da ne poludim), je navukao na nju miris odmaka. I nije imala zdravo rumenilo u obrazima, prije neke ugrize izazvane valjda svim unutrašnjim ratovima.

Tog Španjolca sam vidio jednom. I njen način na koji je grizla usnicu tad, je sve rekao. Sva sreća je bila u tome što je sa mnom nije nikad tako grizla. Jer to nisu bili oni sitni ženski trikovi, igranje usnicama. To nije bila ona slatka nervoza iščekivanja prvog poljupca. Bilo je nečeg mnogo zloslutnijeg u tome.

Nisam je pitao. Znam da će mi jednom reći hvala za to.

Tu sam večer spavao u dnevnom boravku, pravio sam se da spavam da budem točniji. I vidio sam da ju to nije smetalo. Ionako taj njen krevet nije bio moj. Brzo sam se vratio natrag, u sve ono što je bilo moje, i njeno, naše. Pisala je i dalje, makar mnogo rjeđe, i opet je pisala o svima, samo ne o njemu. A ta šutnja je pričala.

Ja njoj nisam nikad pisao kako sam pomno zalijevao cvijet, kako sam joj i obećao. I nisam joj pričao kako i moji dani traju unedogled, makar se ritmično izmjenjuju. I nisam joj pisao o jastuku kojeg sam izgrizao. Pisao sam joj samo kako čekam. I znam da je znala na što pritom mislim, ali ona to nije mislila.

Kako sa koje strane gledano, godina je prošla brzo ili sporo. Imala je priliku ostati duže, no nije htjela. I vjerujem da povratak nije bio lagan, jer očito nije više znala gdje se vraća.

Mislim da je taj sjever odradio lekciju života. Mislim da je sjever joj donio sve ono što je morala proći. Mislim da ju je sjever oslobodio. Tako sam ju i ja na taj Božić oslobodio, jer je to bio jedini način da mi se opet vrati.

Nije bila u nikojem pogledu žena koju bi prigrlio, a imala je moć da me odvoji od cijelog svijeta i spremi u svoje zjenice. I nisam tad mogao shvatiti otkud tolika tuga u njima. Zavlačio sam se potajno u mislima pod njenu majicu. Maštao da se igram s tim bradavicama koje prkosno pokazivala izbjegavajući nošenje grudnjaka. Njoj nije ni trebao. Pričala je o nekom poslu na moru i želji da otputuje na Island. Kako je već bilo prošlo par mjeseci od njenog zadnjeg dolaska, vjerovao sam da joj se želja i ispunila. I ne znam da li sam bio sretan ili razočaran zbog toga. Sretan zbog nje i razočaran zbog sebe, jer više nije bilo mogućnosti da istražim maštanja. S tom Marinom koja je bila sve, samo ne privlačna.

Jednog dana stigla mi je ružičasta koverta, i ne znam zašto sam na nju pomislio. „Znaš“ pisala mi je „ lagala sam. Imam i muža i ljubavnika i psa i mačku i biljku.“ Ispričala mi je priču o mužu pomorcu, oženjenom ljubavniku, psu vučjaku, mačku kojeg je pokupila na cesti i fikusu koji je pokazivao znakove uvenuća. I znali smo oboje da me sve to ne zanima, ali da ću svejedno pročitati. S tim dječjim rukopisom znala je da ne može pisati o ozbiljnim stvarima. A ja sam cijelo vrijeme čitanja ionako samo se pitao da li mi je to pisala bez grudnjaka. Nije mi objasnila zašto je baš mene odabrala. Muž joj je trebao otići opet na brod kroz par dana, te mi je napisala adresu i dodala kako bi me voljela vidjeti.

Nisam imao namjeru pristati, nisam tip muškarca koji bi čekao da se muž makne kako bi mogao uletjeti i popunjavati praznine. Nađi si drugog jebača pomislih, samom sebi neuvjerljivo. No, pismo nisam bacio, nisam ga poderao na bezbroj komadića, nisam ga zaboravio. Brižljivo sam ga spremio. Znao sam da će znatiželja biti prejaka, i znao sam da joj se neću opirati. U subotu je bila gužva, na kraju smjene sam imao samo umor i želju da se maknem od svega. Pa sam otišao k njoj. Bila je budna kao da je nešto čekala, i možda je lagala kad je rekla da čeka mene, ali je prijalo.

Pričala je o svemu, a ja ništa nisam čuo. Još uvijek je grlila tugu u očima. Onu tugu za koju sam se nadao da je samo sjena zbog loše rasvjete za šankom. Izgledala je sad mnogo starije, mnogo bolnije. Micala je kosu kako bi pokazivala gola ramena. Za mene ona nisu bila gola, bila su puna tereta, nekih ispraznih dana, pogrešnih lutanja, zaboravljenih snova. U jednom se trenutku nagnula da bi joj tad provirila bradavica, jedna od onih o kojima sam maštao. Bolno sam se otrijeznio. Tamni krug koji sam ugledao nije donio ushit, naprotiv, nisam mogao a da ga ne doživim kao još jedan trag mora života, tamni podočnjak intimnosti. Znao sam tad da je ovaj „dječački“ san bila samo iluzija. Kaput sam uzeo dok je bila u wc-u, tiho otvorio vrata i prigrlio noć. Meni je sve na ovom svijetu trebalo, osim nje.

Negdje pod lampionima, nekog sajma na rubu poznatog, boriš se sa sjenama, kupuješ obmanute tradicije, ponavljaš ih kao mantre.

Poneka obredna tetovaža potražit će možda sklonište na tvojim nadlanicama, svježom kanom utisnuta. A kad ju spere sol iz zalutale suze koju ćeš pokloniti nezbrinutim katarzama, znat ćeš da svaki lik poprimi drugačije naličje kada se svjetina raziđe. Malo je slapova koji znaju pokrenuti vodotoke takvom silom da bujica probije brane sve do oceana. A na obalama baci komadić kruha izgladnjelim galebovima kada zima zamrzne površinu. Onu istu površinu koja glatkom postane samo jednim izdisajem srca koje je čarobno ogledalo zle kraljice nekim komadićem, sitnom ivericom dotaklo.

Obuzdat će se čuđenja, obuzdat će se konji, kočija koja svako jutro vuče sunce na nebo, to sunce koje mi ionako ne treba. Zbog jedne rijeke koja me zarobila, zbog nekog vremena kojeg nisam zaslužila. Prokleti pokajnik kojeg toliko željeno pomilovanje možda nikad neće stići. Uništit ću jednom sve dane kada sam nerazumljiva, neprihvatljiva, nepromjenjiva i ako ništa barem ponekad nezamjenjiva.

Lupat ću o sve prozore na kojima svjetlo možda ocrta tvoju siluetu, čekat te na obalama koje mi stvarno ništa ne znače bez tvoga dlana, posadit tužnu vrbu negdje u predvorju pakla pa ju čekat da naraste kako bi u njenoj kori urezala molitve koje glasno odzvanjaju u tišini koju dobih u nasljedstvo. Istoj onoj tišini koja je sve govorila, i istoj onoj tišini koja ima još mnogo toga za reći, ako ju se posluša.

Skupiš jezikom sve ekstrakte moje predaje, i čuvaš ih u utorima svoje pohlepe, u žljebovima opscenosti nemoj balansirati granicama priličnosti. Purpur plete mrežu, baca ju na kapke koji ispod nose istetovirane sve tvoje uzdahe. Pretvaraju ih u slike jednog niza prilika koje nismo htjeli iskoristiti, da se ne potroše. A u maštanjima uvijek istim intenzitetom se ne suzdržavaju od pohote. Zagrcnem se često, da ti ne izgovorim ime, a onda me izdajnički dim cigarete oda, kada oko nekog fenjera zapleše tvoj lik. I uzalud tvrdim tad da je cijeli svijet lud. I uzalud se uvjeravam tad da me izdaje vid.

Imam ljeto puno ivanjskih krjesova, krjesova koji sa zlim duhovima plešu tango obraz uz obraz, krjesova koji s urocima igraju pasijans, krjesova koji u najkraćoj noći godini skupe dovoljno iskrica da čarolija ostane na svim akvarelima zalutalih slikara. Putnika namjernika sa svakojakih šumskih drumova, skitnica koje se opijaju uz podatnost svih mojih strahova.

Njih ponekad dozovem da budem slomljena, kao takva još više tvojem krilu sam naklonjena. I ne dopuštaj mi tad da postanem snažnija, ne daj mi da se trgnem dok sam tako ranjiva ti na rukama, u tom trenutku sam najstvarnija.

Tjerat će jednom opet ti krjesovi sve dovraga, i odzvanjat će jednom vatrometi nekim drugim gradovima. I možda nijednu noć ti više ne pripadnem dokraja. Tad ću poput utvare lutat tvojim odajama, tad ću poput urote ti biti stalno za leđima, tad ću poput neizrečenosti stalno biti na tvojim usnama.

Uvijek me iznova iznenadi :)))

Ima dana kad je sjeta baš po mjeri rađena. Pa ju ne tjeraš. I uživaš u tom pomalo gorkom okusu duhana, i pomalo reskom mirisu parfema. Nasloniš usta na retrovizor i ljubiš sve ono što ti je za leđima, jer proslošt poznaješ najbolje. Gledaš u spomenike na koje ne želiš uklesati datume. I fali ti onaj sparni dan, i onaj topli dlan.

A kad se pojave suvišna pitanja, njihova nepotrebnost postane imperativ. Uzalud. I vrtiš ih poput krunice pod prstima. Čase klizi, čas zapinje. Čas se labavi, čas se zateže. Kutija s bojicama za crno-bijele tonove. A sve dobije odsjaj trake negdje sa početka prošlog stoljeća. Bez zvuka, samo nijemi pokreti usnama, na koje štimaš tekst koji ti prijanja. Pokoji list kestena zalijepim na stranice pored melankoličnih stihova. I cvijet maslačka otpušem na sve strane svijeta. Da se možda zalijepi za jedan obraz. Ne boli pokušaj, boli propušteno djelovanje. Imam upitnike za sve prilike, i zaključavam trezore samo kada uskličnici naprave zlatne kaveze i pohrane sve kamenčiće šutnute raznim koracima. Ili posrtanjima.

Da li bih sad uzela jabuku s toga drveta? Da spoznam sve...ne bih se kladila. Jer bi možda otkrića bila potpuno neukalupljiva u okvire koje hranim krvlju iz aorte, čvrsto spojene sa klijetkom koja čuva trag jagodica. Danas nije dan za smislenost, danas u glavi žive svi bubnjevi Afrike, danas divljina vrišti tako opojno, na onim slapovima koji će ocrtati duge.

Pripadam ponekad tom ruksaku (ono ponekad koje se protegne unedogled), pripadam ponekad onom suncokretu (ono ponekad koje se protegne na sve sunčane dane, bilo gdje), i pripadam ponekad toj kočiji (ono ponekad koje prestane u ponoć, pa mu bježi iz vremenske zone u vremensku zonu)...i pripadam ponekad tom plodu trešnje (ono ponekad koje znaš da ti pripada)...

Pripada mi taj dio neba koji pukne napola,

i taj sudar oblaka koji prospe niske bisera,

na žitna polja mojih požuda...

...grmljavina si u mojim žilama,

provodnik sam nabijenih čestica, koje pršte,

čak i kad sam daleka...

Otvorila je kišobran kao i svakog dana i stala na stanicu, ko za nevolju su se te noći kazaljke na satu posvađale i u svojoj ljutnji natjerale sat da počne kasnit cijele 4 minute, upravo onoliko koliko je bilo potrebno da ni ne primijetivši to jutro stigne kasno da bi ulovila svoj međugalaktički procjep...i da ulovi onaj koji nitko nije čekao...i koji nikog nije čekao ni molio, dovoljno mu je bilo da ugleda otvoreni kišobran koji je igrom kazaljki se našao na krivom mjestu..

Ili možda to ipak nije bila igra kazaljki, urari su se bunili u cijelom podvremenskom dijelu tog malog svijeta u tulipanu da neka sila tjera satove da polude, i danonoćno su se trudili ispraviti tu anomaliju koja je sve više otvorenih kišobrana nosila u krivom smjeru...nepoznatom, jer još nitko se nije vratio da bi ispričao gdje taj međugalaktički procjep vodi...

Optimisti su razvili teoriju da vjerojatno vodi u neki drugi svijet, možda u nekoj ruži, gdje je trnje još veća garancija sigurnosti, ali se nitko od njih nije usudio zakasniti te 4 minute, bolja je prividna sigurnost nego neizvjesna sudbina...pesimisti su smatrali da ako već i vodi ka nekom drugom cvijetu, da to sigurno mora bit kaktus, gdje samo rijetki uspiju ulovit taj procjep onog dana kada kaktus nakon 100 godina procvjeta, pa se ne nasuču na oštre bodlje nego slete na mekane latice...neki od njih su se odvažili i zakasnili te 4 minute...uvjereni da će biti prvi koji će se vratiti..začudo kako su u tom trenutku prešli u optimiste, bolje bi im bilo da su držali pesimizam čvrsto pod rukom, a još čvršće sat i kišobran...

Primijetila je da ja zakasnila tek kad ju je procjep svojom hladnoćom razbudio, pa je panično pokušala izaći iz njega, kovitlac joj je lomio kišobran, i sve više je osjećala da svaka obrana u njoj popušta i da je neminovno pustiti se da te ta struja odnese bilo gdje...taj kišobran koji ju je uvijek branio nije služio ničemu u ovim trenucima...sve dok nije odlučila zatvoriti ga...u tom trenutku se sve smirilo, i u daljini je ugledala autobus koji je svako jutro čekala da ju odveze na posao...

Tako je mistična tajna koja je već jako dugo morila sve duše koje su čvrsto držale otvoren kišobran dobila epilog...tek kad shvatiš da ti taj kišobran nije nikakva zaštita, i da možeš i bez njega satovi počnu pokazivat pravo vrijeme, i međugalaktički procjepi odu negdje drugo lomiti karaktere...

Kao olinjali pretučeni mačak, vratiš se iz borbe sa veljačom, uzmeš cipele, vežeš jednu o drugu vezice, pa ih prebaciš preko ramena, iskušavaš tabane o litice pune soli. Smiješ se činjenici da su ti obični telegram sa samo jednom poslanom riječi naplatili kao sve ono prešućeno. Kao da u jednom „možda“ mogao biti ubačen cijeli leksikon pojmova, koji se tako daju samo naslutiti, i na snazi dobiju tek kad ih ne izgovoriš.

I nema veze što su još davno planirano bile izvađene glasnice. Poput fantomske boli odsječenih udova još uvijek negdje ne daju tonovima da zažive sa željama. Ponekad u životu ne biramo ono što želimo, već ono što moramo, u tome valjda i je bit. U tome valjda i je život, jer inače sve to skupa ne bi imalo smisla. Nije sve kao dječja knjiga sa više ponuđenih, mogućih završetaka, gdje kad krivo okreneš stranicu se lako vratiš pa se praviš da ti se slučajno omaklo. I onda opet biraš, ovaj put puno sigurniji. A odabiri nisu tu da bi se njima razbijala glava na kraju, već da bi se iza njih stalo.

Inspiracija ne leži u čudima, čuda su tu da te podsjete da negdje možda neka ruka sve to pomiče, i onda ti bude nedvojbeno lakše. Naizgled. Jer ako već rastemo i učimo, spoznajemo i griješimo, onda ću taj proces uvijek rađe odpješačiti sama. I smijat se jednog dana kada se sve to preraste, onim potezima kistom kojima sam život bojala. Na sliku i priliku trenutnih impulsa koje nosim negdje duboko u genima. I liječit će negdje samokontrola razuzdane porive i uvijek poslije nepojmljive reakcije (dok ih ne predočiš kasnim noćnim satima). Jutrom gledat kako je negdje opet posijano sjeme tvojih koraka za neka buduća nahođenja.

Da nema ludosti ne bi bilo ni razboritosti, da nema nestrpljivosti ne bi bilo ni dokonosti, da nema agonije ne bi bilo ni ushita, da nema onog sutra, onda ni ono što se gradi danas ne bi imalo više odraza.

Tjedno izdanje križaljki gdje se isprepliću samo dodiri, pa me stavi okomito ili horizontalno, uklopimo se u svaku kućicu. Na rebusu ćemo se zaustaviti samo kada se ne uspijemo dogovoriti oko boje posteljine. Trivijalnost jednostavnog rješenja. Pronađi razliku? Tu već slijedi tonski zapis, od nježnih uzdaha da grlenih jecaja. Spajam točkice prateći tvoje madeže. Špil karata, za svakog kralja tvoja slika. Uzmeš samo kraljicu s mojim likom.

Na dalekim plažama igramo igre gusara. Pa si mislim kako ti dobro stoji ta marama preko očiju dok pogađaš gdje ću spustiti usne. Skloniš me od svega da me zaštitiš poput blaga. Rum još jače opija kada ga skupljam sa tvog jezika. U prozirnoplavim lagunama pijesak nam sada ne služi da bi si ga bacali u oči.

Nikad ti ne bi zaborav nudila, od ničega, a ono zaborava što sam utkala u sebe ću ostaviti među stranicama neke knjigu koju zasigurno neću nikada otvorit. Jer ako zaboravimo sve ono loše što smo imali nećemo nikad moći pojmiti koliko je nezamjenjivo, potrebno i neponovljivo ono što sada stvaramo. Pa mi daj sad da ako treba hodam cestama bez imena, da dijelim svijet za koji možda nisam bila učena, daj mi vjetar mirisa uz kojeg nisam odrasla...sada kada ti pripadam.