Ljubav i poverenje «
24/12/2006 «
MOZE LI SE COVEK VOLETI A PRITOM MU NE POVEROVATI?

Može. Istinska ljubav prema čoveku uopšte ne znači oboženje svih
njegovih osobina, i poštovanje svih njegovih dela. Istinska ljubav može
da primećuje i čovekove nedostatke, isto tako oštro kao i zloba. Pa
možda čak i oštrije. Ali se ljubav ne kao zloba, na svoj način nežno
odnosi prema čovekovim nedostacima. Ljubav čuva i spasava ljudsku dušu
za večnost; zloba je muči, ubija. Ljubav ljubi samog čoveka, a ne
njegove grehe, ne njegovo bezumlje, ne njegovo slepilo …i izoštrenije
nego zloba vidi svo nesavršenstvo ovoga sveta.
Podvig duhovne prozorljivosti je videti sve ljudske grehe i
osudjivati svo zlo, a pritom nikoga ne osuditi …Samo čovek Sviše ozaren
je sposoban na takvu ljubav.
Da, može se voleti, i – ne poveravati. Ali, nije li poverenje znak
iskrene duše, i nije li iskrenost svojstvo ljubavi? Ne, ljubav je –
šira od iskrenosti. I bez iskrenosti duše ljubav može da postoji u ovom
svetu …
Majka, ne govori svome detetu sve o čemu razmišlja, i skriva nešto od
njega ne zato što ga ne voli, već ispoljava ljubav prema njemu upravo
skrivajući od njega sve ono što je za njega nekorisno, čega on još nije
dorastao, što ne može da primi u svoje nezrelo telo i u svoju nezrelu
dušu.
Neiskrenost, indirektnost, kao i “nepoveravanje”, - mogu da budu
dobri … Lekar ne otkriva sve bolesniku, kao ni načelnik – potčinjenom,
niti učitelj – učeniku. Stanje i uzrast, kao i spremnost odredjuju
predmet i istinu koja se projavljuje u svetu.
Ljudska duša je slična brodu. Brod ima svoj podvodni deo, i duša treba
da ima svoju za svet nevidljivu svest. Ne “podsvest”, već svest
skrivenu radi dobra istine. Zlo treba skrivati da nikoga ne bi
zamarali. Dobro treba skrivati da ga ne bi prolivali. Treba skrivati
radi koristi svih. Duševno skrivanje svoga zla je ponekad duhovna
potreba; skrivanje svog dobra je skoro uvek mudrost i pravednost.
Nije svaka “neispravnost” laž, i nije svako “nepoverenje” izdaja krajnjeg poverenja.
Krajnje poverenje se može imati samo prema Bogu Trojedinom, i prema
svim Njegovim zakonima i rečima. Nepoverenje prema sebi je uvek
mudrost, i svako istinsko, pozitivno nepoverenje, po ljubavi, prema
drugima jeste nastavak svetog nepoverenja prema samom sebi.
Ja sam zaista promenljiv, nepostojan, kolebam se zbog raznih
“ubacivanja” nečastivog i čistota dubine moje duše se pomučuje muljem
koje se podiže sa dna. Moj bližnji je takodje promenljiv kao i ja, pa
isto toliko sposoban za dobro kao i za zlo.