neznim pogledima, blagim dodirima, toplim dahom, usnama razvuchenim u osmeh, telom koje osecjash da samo tebi pripada, srcem koje te neizmerno ljubi.. dushom koja nije vishe moja..
ove rechi tebi upucjene bi bile nishta.. mrtvo slovo na papiru ili neprirodno proizveden zvuk izgovoren u slushalicu telefona, da ih nisam osetila.. da nisu deo mene..
"The Way We Were" (1973), Barbara Streisand i Robert Redford.
Ona: "Your girl is lovely, Hubbell"
... i onda isplačem reku.
Potpuno neobjašnjiva identifikacija sa ženom koja je sve što ja nisam. Ili možda baš zato...
njbv, bila sam suvishe mala kad sam gledala E.T.-a, ali se secjam nekih delova.. mislim da sam plakala na kraju, kada odlazi... ) necko, nije ovde rech o plakanju, vecj o ljubavi.. dok je ziva.. )
elfish, ne mogu da se setim tog filma, ali me podseti na Sjaj u travi sa Vorenom Bitijem i Natli Vud, kada se na kraju filma upoznaje sa njegovom novom porodicom, i pri tom s ljubavlju posmatra sve to.. treba nekog toliko voleti, pa ga prihvatiti u njegovom potpunom oblichju.. uzgred, Devojka koju sam voleo sa R.Retfordom i B.Strejsend je odlichan za plakanje.. )
ps. iako je divna rechenica koju si navela, nikad ne bih mogla da je izgovorim a da tako mislim.. suvishe bi bolelo..
Da. Mnogo sam plakao. Što je najgore, bio sam klinac, pa je mene i sestru tata vodio u bioskop da gledamo E.T.a, pa me je bilo sramota da vide oni. Tako sam naučio da plačem inside.
Naravno, to je bilo dok sam još imao emocije. Sada sam užasno loš.