Ima dana kada ne treba ustajati iz kreveta.... Bar tako kazu. Medjutim, moje zivotno iskustvo (koje je savrseno primenljivo na moj zivot, ali je, zato, savrseno neprimenljivo na zivote drugih ljudi) govori da ima dana kada se vise smejem od muke nepogresivo pronalazeci nacina da za predmet tog smeha uzmem moju malenkost, i time iznivelisem potrebu da se samosazaljevam sa potrebom da stisnem zube i furam dalje... Ne, definitivno nema dana kada je bolje ne ustajati iz kreveta (ima dana kada je lepse ostati u krevetu, ali to je vec sasvim druga stvar).
Probudila sam se tako puna pozitivne energije nakon noci koju sam provela napola ckiljeci u filmove, a napola sanjajuci sta se dalje u filmu dogadajalo, sto je dovelo do toga da se jako iznenadim nekim likovima i njihovim delima kada bih ponovo zackiljila u film. Negde izmedju cetiri i pet sam posamtrala kako ogromni puni mesec preliven zlatnom izmaglicom zalazi na zapadu, dok se bledunjavo zevajuce sunce pojavljivalo na istoku, blago zabezeknuto time sto se mesec jos uvek nije povukao sa pozornice. No, i taj film se zavrsio vrlo ocekivano, bez iznenadjenja i preteranog uzbudjenja, osim sto je scena bila nestvarno lepa, i odvijala se uzivo, pred mojim ocima, nezabelezena na celuloidnu traku (ako neko jos i koristi celuloid u te svrhe), uz zvucnu podlogu mamurnih petlova i vrabaca koji su cvrkutali nesto u stilu – jos samo pet minuta, gasi to svetlo... Jutro se budilo u svoj svojoj lepoti, a ja sam se, konacno, uspavljivala. Usunjah se nazad u krevet, zagrlih jastuk i zaspah...
...samo da bih se probudila nepuna tri sata kasnije, posmatrajuci moju mamu kao neobicnog i poprilicno nesvarljivog stvora sa planete Zviz, koja je blago nenormalna kada moze tako radosno da skakuce, otvara prozore, sklanja zavese i ispusta neke nerazumljive zvuke koje ne razumem tako rano nedeljom ujutro. No, posto me poznaje toliko dobro koliko me poznaje, i zna da sam nakon neprospavane noci blago neuracunljiva i ujedam bez upozorenja, iz mog dnevnog boravka se sirio miris sveze kuvane kafe i sprecavao svaki vid ispoljavanja agresije sa moje strane milujuci mi nozdrve svojim obecanjem sveze injekcije kofeina... Hop, hop, puna energije izbauljala sam se ispod pokrivaca i dopuzila do spasonosne soljice kafe.
Ne, iskreno, nemam pojma sta je zena pricala u narednih pola sata. Ne da je nisam slusala, nego mi je mozak jos uvek radio u safe mode-u, lagano se pripremajuci da ucita sve programe potrebne za normalno funkcionisanje. Tu i tamo, krajickom oka bih spazila kako se tacke na papiru na kojem je skicirala plan za danasnji dan umnozavaju, blago se stresavsi kada sam primetila broj 58... Bre, pa i sutra je nekakav dan, ne mora bas sve danas da se pozavrsava valjda? Mora, naravno.
Posto godinama izbegavam nezdravu naviku doruckovanja, ovi dani zacinjeni mojom mamom mi nekako tesko padnu. Na zeludac, mislim. Dobro, ne kazem, volim kada ona odtandrce onim sokocalom koje cedi voce umesto mene, jer mi ta buka prosto para usi u ranu zoru, ali to bi, otprilike, bilo sve sto volim kod toga. U prvi mah mi se ucinilo da sam propustila tacku u kojoj je otapanje frizidera na tapetu za danas, obzirom da je citav sadrzaj frizidera zavrsio na stolu, ali ne, to je samo mama postavila sto za dorucak... O, divote!
Dobro, znam da sam, kao, planirala da sredim taj kamenjar, i znam da sam, kao, planirala da pravim taj sok od zove, ali sve je to bilo jos u fazi planiranja, nikakve konkretne akcije jos nisu bile predvidjene, samo sam se (glupo, priznajem) izlajala pred mamom o tim planovima. Ko mi je kriv kada ne znam da drzim jezik za zubima? Prvo sam se pentrala na merdevine da berem cvetove zove za sok (ima li nesto lepse i opojnije od tog mirisa?), a posle sam dovlacila kamenje i gradila kucice za biljke kamenjarke, kaktuse i pampas travu koje su sve, uredno, cekale postrojene u saksijama da ih presadim. I taman kada me je po glavi opalio kreativni zamah, taman kada sam pocela da uzivam u svemu tome, culo se zvono na vratima...
Mama zakazala prezentaciju Kirby-ja (volela bih da i mene, ponekad, obavesti o ovakvim stvarima, cisto da znam, mada, mozda mi je to obavestenje promaklo u onih "safe mode" pola sata funkcionisanja, da ne gresim dusu), robotizovanog cuda od usisivaca koji mi je, eto, savrseno neophodan za onaj konacni korak do aposlutne srece. I tako, muskarac i zena, pokusase da mi uvale to cudo nad cudima, pokazujuci mi koliko mi je, zapravo, kuca prljava, kako zivim u brlogu grinja i kojekakvih nezdravih cestica prasine nevidljivih ljudskom oku, kako sedim na talogu peska, zemlje i ne znam ni ja cega sto se, godinama, fino talozilo u mom namestaju, kako spavam na jastuku prepunom prasine i kako su me oni u tepih servisu posteno zavrnuli naplativsi mi pranje tepiha koji je, eto, sinuo posle njihove intervencije tim R2D2-om na mlazni pogon... Ajte vi lepo u piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip! Bila sam srecna ne znajuci sve to, bila sam tako lepo uljuljkana u iluziju da necemu sluze sati provedeni u spremanju i ciscenju, bila sam tako zahvalna onim nasmejanim momcima iz tepih servisa sto su dosli, odneli tepihe i vratili ih ciste i osuncane, bila sam... Ma, ne bih ga kupila da mi je zadnja stvar koju cu u zivotu kupiti, makar ostalo samo to da se kupi na citavom svetu. Oni da kazu da je moja Milevica (tako se zove moj usisivac) beskorisna? Oni da mi izvlace prasinu iz parketa, prekorno me gledaju i nabijaju mi komplekse sto zivim tako blazeno nesvesna svih tih opasnosti koje vrebaju iz moje okoline? Oni da mi cuvaju zdravlje? Na stranu to sto sam ih izbacivala pola sata iz kuce, prvo im suptilno nagovestavajuci da nemam nameru da to kupim, onda im otvoreno govoreci da me ne zanima njihova ponuda, na kraju vec blago rezeci na njihova objasnjenja kako, uz jako povoljan kredit mogu kupiti Kirby na milijardu mesecnih rata. Ako sam na nesto ponosna, ponosna sam na cinjenicu da, za sve ove godine moga postojanja na planeti kao platezno sposobnog gradjanina, jos nisam podigla nijedan jedini kredit, i nemam nameru ni sada da pocinjem. Uostalom, kakvo je to glupo ime – Kirby? Milevica tako toplo zvuci, tako poznato, meko, moje. I samo ja, na citavom svetu imam usisivac koji se tako zove, a Kirby-ja mogu da imaju svi koji se izbekelje za 3000 eur-a.
Pogledah na sat kada sam, konacano, uspela da sklonim nogu onog muskarca iz dovratka i zalupim vrata za njima, zakljucavsi ih pri tom... Pojedose mi dan. Moj kamenjar je ostao nedovrsen, biljke su, i dalje, camile u saksijama, odjednom snuzdene i obesene cinjenicom da im je obecana zemlja izmakla i ovaj put. Dzaba sam im objasnjavala da je za sve kriv Kirby, nisu htele da se podignu. I onda sam odlucila da ih, ipak, presadim. Nije vredelo sto je mama govorila kako jedna lasta ne cini prolece, i da treba da se obucem bolje (ne, mama, jedna lasta ne cini prolece, ali 10. maj i 27 stepeni iznad nule u osam uvece cini), nije vredelo ni sto su komarci krenuli u svoje rituale produzenja vrste u kojima zenka, prvo, mora da se dobro napije necije krvi, nije vredelo ni sto se nista nije videlo bez upaljenog svetla koje je jasno navodilo eskadrile tih zujavica otkrivajuci im moj polozaj, nista nije vredelo... Jedan pogled na moje snuzdene biljcice bio je dovoljan podstrek da zavrsim zapoceto. I jesam. Drapajuci se na sve strane, imala sam to zadovoljstvo da posmatram dovrseni kamenjar sa cuvarkucom koja se vaznirala na krovu male kucice koju sam napravila od cigala i crepa, gomilu kaktusa koji su se rascupano prosuli po prevrnutim, izlomljenim saksijama, izmedju uglacanih oblutaka, vodoskoke pamapas trave u tri boje, pregrsta malenih, rascvetalih biljki kamenjarki koje su veselo rastresle svoje cvetice i dosaptavale se medju sobom...
Za to je, itekeko, vredelo ustajati iz kreveta.
Opustajuce tusiranje, visoka casa puna ledenog caja iz "kucne radinosti", cigareta, muzika... Sedoh za kompjuter da proverim desavanja u svetu... I, iako protivnik bilo kakvog nasilja, uz otsustvo grize savesti i sa nekim mracnim zadovoljstvom spljeskah komarca koji je sedeo na ekranu, usput se cesuci po izujedanim nogama...


