~ Raskrsca... ~
25.4.2009

Photobucket

 

Jesi li nekada imao priliku da pod prstima osetis pesak Sahare? Postoji legenda koja kaze da se taj, najfiniji od svih prahova zemlje, koristi samo za posebne pescane satove, one koji ne mere vreme, vec zivot, jer ne klizi, ne kaplje, ne curi. On tece kao voda, brzo, nezadrzivo, i sa sobom nosi svetlost zarobljenu u toploti koju zadrzava... Mozda i ne postoji ta legenda. Mozda sam je izmislila u pustinjskoj noci dok sam stajala, sama, sa hiljadama mesecevih zraka pod nogama, nesposobna da se pomerim, da zakoracim, da stopalima predjem po odsjaju meseca...

 

Klizis mi izmedju prstiju poput tog najfinijeg peska iz razbijenog pescanog sata. Lomim se na granici zelje da cvrsto stisnem saku i zadrzim bar neko zrnce, i zelje da okrenem saku i pustim pesak da nestane sasvim i otresem sve sto bi se moglo zadrzati u udubinama linija na dlanu.

 

Stigle su laste... Ne tako davno slusala sam krik divljih gusaka dok su preletale kucu. Ne znam da li je blagoslov ili prokletstvo kada se kuca sagradi na njihovom putu...

 

Ne znam, vise, ima li te u meni? Ne mogu se osloniti na secanja, na snove. Kada razmisljam o tebi, razara me cinjenica proste linearnosti vremena u kome je sve samo sada, sve je samo trenutak. Ne postoji nista trajno, i nema secanja, uspomene su ukinute nemogucnoscu nastajanja.

 

Nema ladice koju bih mogla da otvorim, da pronadjem nesto sto ce me podsetiti na tebe. Ili postojis sada, ili ne postojis uopste. A ne postojis... Kako da te vidim stvarnog i postojeceg, kada ne mogu ni da te se setim?

 

Ne mogu da te zamislim u nekoj meni dragoj pozi, dok sedis, ispruzenih nogu i ruku sklopljenih iza vrata, ne mogu da te zamislim kako pricas, kako se smejes, kako... Ne mogu.

 

Ti si senka Petra Pana... Ne znam da li odbijam da je prisijem, ili ona nestaje, kao sve senke sto nestaju, jer je svetlo na pogresnoj strani...

 

Mozda sam samo tvrdoglava. Mozda je za secanja potreban neki drugi materijal, mozda je tvar od koje su satkana previse krta ili previse elasticna, mozda ne umem da je uhvatim dok tumaram nocima zagledana u aprilsko nebo, ponekad mutno i neprozirno, ponekad bistro i zvezdano i bolno daleko...

 

Grize me mesto na kome sam. Zove me put, neka daljina kojoj ne znam pravac. Noge bi same da krenu, bose, nezasticene, ogoljene.

 

Ipak je strasno sagraditi kucu na putu divljih gusaka, roditi se bez zvezde, cvrstog uporista na nebu barem, pustati korene, uporno, duboko, sa zeljom da negde ostanes, da negde pripadnes, a biti tek deo cveta, malena semenka koja saceka prvi vetar da se otisne i nestane, sto dalje, padati i pustati korene, sve iz pocetka, samo zato da bi se, ponovo, krenulo negde...

 

Secanja su kao koreni. Mozda sam samo zelela da budes to cvrsto stablo, taj koren koji ne umem da pustim, nesto oko cega bih se mogla omotati, u sta urasti, nesto sto bi me zadrzalo na jednom mestu? Ne znam.

 

Ne znam jesam li ja to tebe prepoznala, ili sam ugledala varljivi odraz krivog ogledala? Mozda sam, samo, trazila u tebi nesto sto sam zelela da nadjem, i pristala na varku svetlosti...

 

Nema raskrsca, ne postoje putevi koji bi se mogli ukrstiti...

 

 

Objavio ziggy u 22:12 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (9) | Pošalji komentar
~ You make my heart sing... ~
25.4.2009

 



Lyrics | The Troggs - Wild Thing lyrics
Objavio ziggy u 20:00 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar


[Template by: Rapsodia Colors.net] [Adaptacija za BlogOye Portal: WhoreOfBabylon]