Bez Naslova

KAKO SI MOGAO?

Kad sam bio štene, zabavljao sam te svojim trikovima i nasmijavao te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postao sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bio "zločest", prijetio si mi prstom i pitao si me: "Kako si mogao?" - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego sto se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu i kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovao da život ne može biti savršeniji nego što jeste. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli i na sladoled (ja sam dobijao samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkario sam beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad češ doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio i tražeći svog ljudskog partnera.

Ja sam strpljivo čekao, tješio te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarao tvojim lošim odlukama, skakao sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.

Ona, sada tvoja žena, nije "ljubiteljica pasa" - ipak sam je srdačno primio u naš dom, pokušao joj pokazati da je volim i slušao sam je. Bio sam sretan jer si ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelio tvoje ushićenje. Bio sam očaran njihovom roza bojom, njihovim mirisom i želio sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodio protjeran u drugoj sobi ili u kućici za pse.

Oh, kako sam ih želio voljeti, ali postao sam "zatočenik ljubavi". Kako su odrastali, postajao sam njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Volio sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i dao bih svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljao bih se u njihove krevete i slušao njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu.

Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijeniti temu.

Od "tvog psa" postao sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sve novce koji su se trošili na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni preselit ćete se u stan u kojem nije dozvoljeno držati kućne ljubimce. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam ja bio ta tvoja obitelj. Bio sam uzbuđen kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i na beznađe.

Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete mu pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti moju ogrlicu iz ruku tvoga sina, dok je on viknuo: "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bio zabrinut za njega, mislio sam na to kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu sto je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom moju ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam i ja dobio rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom.

Kimale su glavom u nevjerici i pitale se: "Kako je mogao?"

U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već davno izgubio apetit. Isprva, kad god je netko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčao naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadao da ce netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasiti. Kad sam shvatio da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukao sam se u dno kaveza i čekao.

Čuo sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskao sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe, zadivljujuće tihe sobe. Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u išćekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinuo za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znao jednako kao sto sam znao svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizao sam joj ruku onako kako sam tebe običavao tješiti prije toliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetio ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legao, pogledala sam u njezine nježne oči i prošaptala:

"Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je:

"Oprosti".

Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi, mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I s posljednjom snagom, pokušao sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj.
Mislio sam na tebe, mog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.


Jim Wills, 2001.g.

Poruka autora:Ukoliko je "Kako si mogao?" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta s pravima na umnožavanje.

Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim internetskim stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

PROKLETSTVO

 

Sunce je polako zalazilo iza obližnjeg brežuljka i pravilo dugacke sjenke po dvorištu. Roštilj je bio pravo dobar da nekažem da sam se i ja iznenadio. Sjedimo uz kafu pod starom trešnjom i gledamo Lorda i macu kako skupa leže i spavaju. Baš ih je fino bilo viditi. Hajde rece Alma šta je sad sa tom pricom o prokletstvu. Pogledam je , ma ko bi joj mogao šta odbiti a osim toga sam sam poceo pa je vrijeme i da joj to ispricam.

Majka od moje prabake je živila u Poljskoj u pogrnicnom podrucju. Takva su vremena bila da život u pogranicnom podrucju nije bio nimalo lak. Uvijek se ratovalo i uvijek je neko pobjedjivao a neko gubio na tim predjelima. Pobjednik je uvijek ostajao , popalio kuce od onih koji su se suprotstavljali , nametao poreze , i pljackao zimnicu. Nije dugo prošlo vremena i opet je bio rat i opet je neko pobijedio , palio , ubijao i pljackao. Svake se godine ponavljalo isto.

Majka od moje prabake , znaci moje cetvrto koljeno , zvala se Ana. Jedna jako dobra i poštena žena koja je vjerovala svima na rijec. Nikada u životu nije shvatila da nisu svi ljudi isti i da netreba svima vjerovati. Ana je razgovarala sa svojim bratom o tome kako je ovde nemoguce živiti i da treba nešto poduzeti. Protiv stalnih napada i ratova nije se moglo ništa napraviti osim pokupiti svoje stvari i otici odatle.

Dogovorili su se brat i sestra da ce sve prodati i kucu i zemlju i da ce jednostavno otici iz tih nemirnih opasnih krajeva. Ono što su mogli skupiti ljetine preko godine to je uvijek necija vojska odnosila tako da se pored napornog rada opet moralo provlaciti do sledece jeseni i gladovati. Ana je potpisala sve što je potrebno da on može kucu i zemlju prodati i ostavila da brat to sredi.

Nije prošlo dugo i on je stvarno uspio da proda sve. Ponijeli su samo garderobu i neke sitnice pa na put se dali. Došli su u Bosnu gdje je u to vrijeme bilo mirno i bez ratova. Pojeftino se moglo kupiti dosta zamlje tako da su mogli da žive od zemljoradnje i stocarstva. Napravili su svoju kucu i obradjivali zemlju skupa. Nije prošlo dugo a brat joj se oženio. Tada je pocela katastrofa za Anu. Ta ju je žena pratila u stopu i provocirala i podvaljivala. Kakav god da je problem bio za sve je bila kriva Ana i niko drugi. Kad ništa nije mogla prosipala je bilo šta po podu i zvala muža da vidi šta je Ana napravila. pakosna je bila da to nije bilo za opisati.

Cesto se dogadjalo da je spavala na štali u sijenu jer su je istjeravali iz kuce. Sada je i njen vlastiti brat bio protiv nje pa je poceo i on da je maltretira. Niko joj nije davao pravo da je i ona ucestvovala u tom sa svojim trudom i parama od prodaje. Ništa se nije moglo ni dokazati jer je vjerovala bratu i sve bez ikakvog potpisa dogovarala. Sve što je imala uložila je tu u to imanje , sve za novi pocetak bez rata. Poslije jedne vece svadje za koju neznam razlog brat i snaha su je izbacili iz kuce.

Bila je zima i snijeg do koljena kada su je izbacili naglavacke bez icega napolje. Nisu joj ni vlastiti kaput dali da se ogrne niti obucu na noge da navuce. Dolazila je još par puta da poprica sa bratom ali nije ništa vrijedilo. Dobijala je samo uvrede umjesto komada hljeba koji joj je tako trebao i nešto da ogrne da se zaštiti od zime. Noge su pucale od zime i krvarile tako da su se mnogi pakosni smijali jer su znali uvijek kada ona prodje ulicom i pravili neslane šale na taj racun. Ostajao je uvijek trag od krvi po snijegu.

Pošla je polako da obolijeva. Noge je zamotavala u krpe a kretati se morala stalno kada je previše zima da se nebi zaledila do ujutro. Ponekad joj je poneko udijelio komad starog hljeba i to je bilo sve. Kada zemlja nije bila smrznuta kopala je rukama po davno napuštenoj njivi da nadje mali krompir koji su zaboravili. Tada su brat i snaha razglasili da joj niko nesmije više ništa pružiti ili ce imati sa njima problema.

Tada su došli teški dani za Anu. Primijetila je da je polako snaga izdaje i da to nece preživiti. Pošla je još jednom zadnji put da pokuša par rijeci da razmijeni sa bratom , da ga urazumi bar malo , da je bar sasluša. Nije bilo razumjevanja opet. Poceli su da kamenje bacaju na nju da je otjeraju. Svaki puta kada je kamen udario po tijelu zabolilo je više u duši nego po tijelu. Tijelo i tako nije više osjecala od hladnoce a krv je oblila snijeg.

Okrenula se još jednom i proklela je tog svog brata i njegovu ženu. Zadnjom snagom se odvukla izvan domašaja kamenica. Više je niko nije vidio u selu , jednostavno je nestala. Kasnije su culi da se pješke vratila u Poljsku na zemlju svoga oca. Tamo je imala još rodbine koji su je našli i pošli njegovati. Nisu uspjeli da je spasu jer je odmah po dolasku iduci dan umrla. Uspjela je da se vrati na zemlju svoga oca sa koje je krenula i tu da umre.

Alma me je gledala krupnim ocima netrpcuci , pa zar ima takvih ljudi , rece dok su joj se oci zacaklile. Zar je moguce da vlastiti brat tako postupi. Znam da je to strašno ali eto dogodilo se, a prokletstvo se ostvarilo. Odmah iduce ljeto je bila tolika suša da ništa više nije normalno rodilo. Brat i snaha su pokupili što su uspjeli ali je najesen sve izgorilo u požaru. To je bilo dovoljno da ljudi koji su se smijali kada je Ana kamenovana sada pocnu vec da pricaju o prokletstvu. Svi ti lažni prijatelji su poceli da se sklanjaju od njih da nebi prokletstvo i njih zakacilo.

Nije prošlo dugo a žena mu se razbolila i umrla. Ostao je sam da se bori sa neimaštinom koja je polako dolazila. Imali su petero djece ali se niko o njima nije brinuo. Umro je sam samcat kako je i zaslužo a djeca su imanje rasparcala i prodala. Kažu da su tu zimu kada je umro našli krvave tragove u snijegu oko kuce pa su pošle da kruže price da je sestra došla po njega i odvelka ga sa sobom. Djeca koja su ostala iza njega nisu nikada imali srece u životu. Propili se , prokockali ili umirali sami. Prokletstvo je stizalo sve one koji nisu imali otvoreno srce.

Sunce je vec zašlo. Alma je šutila. Tužna prica znam , ali eto sada znaš zašto nevolim tužne price. Nevolim ih samo zato što je ovaj život pun takvih prica. Kada ugledam na televizoru film za koji znam da ce imati tužan kraj obicno ustajem i izlazim ili okrecem kanal. Neželim tužne price još i da tražim jer one ce nas naci uvijek kada netreba. Ovo sam ispricao samo zato što netreba da se zaboravi. Neke price nesmijemo nikada zaboraviti.

Ako ništa onda zato što su neki umrli da bi ih mi sada mogli ispricati.

 

A ako ikada ugledate krv na snijegu

Netrebate se bojati ako imate cisto srce

 Owo narawno nije moja pricha...ali je tuzna...

JA sam niko i nishta , stalno plachem...nemogu da se zaljubim u nekog normalnog.stalno patim i tugujem, I MRZIM MOJE RODITELJE............!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Toliko se osecam smorno....Pre nekoliko sati sam bila nasmejana dewojcica koja trckara po sobi,a sada sam neshto grozno,stusteno,neznam da opishem.........Poshla sam na skijanje i uzela sam  da wozim snowboard,a moja drugarica nezna ni da wozi snowboard niti skije....wec je poshla sankama.......mene je zaboleo stomak i stala sam tj.sela da se odmorim a ona mi je pocela brbljati:"Ajde obecala si da cesh jednom samnom na sanke.....Ja sam joj odgoworila da me boli stomak i da nesmem ostawiti snowboard(Ko zna ko ga moze uzeti,ipak je skup) I josh sam dodala"Obecanje ludom radowanje..." Tu su pochele ruzne rechi,ona je rekla onda idi,ja sam krenula ka saswim mracnoj ulici i psowala je.....Meni nije bilo kriwo ja sam joj lepo rekla da me boli,a ona je nawaljiwala ja sam izgubila lik andjela i odjednom postala djawo....Nisam zbog toga smorena ,nego mi je dosadno...mnogo...sutra idem na swadbu.....jedwa cekam.... Ki$$.... Toliko od mene...za sada ewo mog drugog bloga... https://www.blogoye.me/tokiohotelavrillavin/