Iako je teško distancirati se od svojih želja, radujte se ako kod svoje djece primijetite njihova sopstvena, potpuno drugaèija interesovanja. To pokazuje da ste vaspitali jednog nezavisnog, samostalnog èovjeka

Piše: Zorica Miniæ, psiholog

Èesto æete sresti uèenike ili odrasle osobe koji izražavaju otpor, nepovjerenje, pa i neprijateljstvo prema svakom autoritetu (nastavniku, direktoru, šefu...). Podaci æe vam pokazati da je ta osoba u djetinjstvu imala negativna iskustva sa roditeljima kao nosiocima autoriteta, tako da se osjeæanja nesvjesno prenose na sve autoritete. Taj negativan prenos (a postoji i pozitivan) može se manifestovati i prema ostalim èlanovima kolektiva (razreda). Ljubomora na braæu i sestre prenosi se na druge èlanove kolektiva jer æe misliti da nastavnik više pažnje njima posveæuje. Ako je neka osoba bila razmažena, u centru pažnje u porodici - isti takav odnos oèekivaæe i u kolektivu. Buduæi da tu neurotiènu potrebu ne može zadovoljiti u zdravom kolektivu, ona æe reagovati agresivno, ili depresivno.

Neki roditelji smatraju da èine dobro pokušavajuæi da isplaniraju život djeteta do najsitnijih detalja, pa i igru i vrijeme odmora. Ne samo da tako kod djeteta guše stvaranje sopstvene inicijative, samostalnosti i odgovornosti koje su djetetu neophodne nego mu nameæu stil života koji uglavnom ne odgovara ni djeèijem temperamentu ni njegovim potrebama.

Roditelji bi željeli da to poslušno, potèinjeno, "model" dijete istovremeno bude snalažljivo, spontano, hrabro, da zna da se nametne.

Ovakvi autoritativni roditelji, koji previše zahtijevaju, na izvjestan naèin su nervozni roditelji. To što nameæu tako striktno odreðen naèin ponašanja, u stvari je želja da se izbjegnu brige, problemi, nerazumijevanje, sumnje i svakodnevne dileme svih - šta dozvoliti a šta zabraniti. Najèešæe "brižna" majka nametne "strogom" tati ulogu sudije umjesto prave oèinske uloge, i iz tog razlièitog pristupa vaspitanju raðaju se kasnije mnogi problemi.

Roditelji koji mnogo zahtijevaju èesto se sreæu, ali je vrlo rijetko da sebe smatraju takvima. Žale se na neposlušnost djeteta, na ljenost, na laži, na djeèiji otpor i "neæe ništa da radi", mada sami kažu: "Pa od njih se ništa ne zahtijeva". Smatraju da ne zahtijevaju ništa pretjerano zbog toga što najveæi broj svojih zahtjeva smatraju sasvim normalnim i uobièajenim. Ambicioznost se manifestuje u vidu pretjeranih zahtjeva - izrièito izvršavanje naredbi, želja, potpuna perfekcija, brzina, ponašanje koje ne odgovara moguænostima i dobi djeteta. Svo slobodno vrijeme biæe tako ispunjeno i isplanirano. Dijete ne može da se prepusti sebi, "da ljenèari i stièe loše navike, da se igra na ulici gdje ima mnogo loše djece, neæe praviti buku i tako ometati susjede". Sa svih strana postavljene su ograde koje mu ogranièavaju slobodu, samostalnost u organizovanju slobodnog vremena, igre i istraživanja.



Tipovi roditelja (skoro isto bi moglo da važi i za nastavnike):



- Prebrižni - mogu biti dobri saradnici, èešæe ih treba upoznavati sa primjerima rada i ponašanja vršnjaka njihovog djeteta da bi uvidjeli šta sve mogu djeca tog uzrasta;

- Prestrogi - mogu biti dobri saradnici, govoriti im podjednako i pozitivne i negativne rezultate djeteta;

- Preambiciozni - mogu biti dobri saradnici, predoèiti im da dijete koje ne može da ispuni njihove planove gubi vjeru u sebe, postaje bezvoljno;

- Prezaposleni - najteži za saradnju, jer nemaju vremena za dijete za koje tvrde da im je najvažnije;

- Demokratski tip - najbolji saradnici, prihvataju uspjeh i neuspjeh bez prigovaranja i okrivljavanja, razumiju razvojne probleme.



Posebno je opasno ako, svjesno ili nesvjesno, naumimo da dijete ostvari ono što nama nije pošlo za rukom. Ako neko želi da od svog sina ili æerke napravi fudbalsku zvijezdu ili primabalerinu, on æe 99% doživjeti neuspjeh, a u najgorem sluèaju uništiti djetinjstvo.



Reakcije na ocjenu



Mnogi roditelji doživljavaju neuspjeh djeteta kao svoju, liènu sramotu i ne shvataju da se njihovo dijete ne osjeæa nimalo sreæno zbog sopstvenog neuspjeha i da oèekuje njihovo razumijevanje. Dijete mora znati da su roditelji, uprkos lošim ocjenama, uvijek uz njega, da se u njih uvijek može pouzdati. Umjesto grdnji, prijekora i kazni, bolje je sa djetetom izvršiti analizu ocjena, sliènu onoj koju sportski timovi prave nakon gubitka bodova. Najprije se treba pozabaviti dobrim ocjenama, jer to uèvršæuje samopouzdanje i kod djeteta doprinosi opuštanju.

Ako dijete dobije lošu ocjenu iz nekog predmeta i saopšti je roditeljima, od njihove reakcije zavisi njegov buduæi stav prema istini i lažima. Ako ga kazne, ne treba se èuditi ukoliko ih sljedeæi put bude slagalo, pa se onda problemi množe poput snježne lavine.

U istraživanjima su uoèena tri naèina reagovanja roditelja na ocjene u knjižici, koja dijete guraju na još veæi neuspjeh u sljedeæoj školskog godini:

1. intenzivno uzbuðenje roditelja praæeno psovkama, prijetnjama i izricanjem kazni;

2. ravnodušnost i nezainteresovanost za ocjene i uspjeh, kao i omalovažavanje djeteta i njegovih sposobnosti;

3. nagraðivanje dobrih ocjena prema unaprijed dogovorenoj pogodbi.

Uèenici koji pokazuju trend poveæanja uspjeha u sljedeæim razredima, imaju roditelje koji dobre ocjene hvale i istièu kao lièni uspjeh djeteta, a kada je u pitanju slaba ocjena, bodre i nude pomoæ.

Djeca koja pridaju pretjerano veliki znaèaj uspjehu, npr. školskim ocjenama, najèešæe bivaju puna straha, anksioznosti, ne mogu se koncentrisati na gradivo, i postižu definitivno lošije rezultate od moguæih. Naroèito ih optereæuje oèekivanje roditelja, odnosno boje se da ne izgube ljubav, zaštitu i naklonost roditelja. Roditelji su najèešæe razoèarani lošom ocjenom, što kod djeteta dovodi do gubitka samopouzdanja i povlaèenja u sebe ili do agresije kao odbrane od svega ovoga. Èesto roditelji obeæavaju djetetu nagradu ako donese dobru ocjenu iz škole, ne sluteæi da time kod djeteta izazivaju strah da obeæanu nagradu ne izgubi. Strah može nastati kada roditelji neopravdano oèekuju od svog djeteta uspjeh koji ono ne može da ostvari s obzirom na svoje sposobnosti, kada njegujuæi "porodièni narcizam" obavezuju dijete na uspjeh po svaku cijenu jer "svi su u našoj familiji bili veoma uspješni pa što ne bi i ti". Onda krene èuveno prepucavanje: "Po kome ti je došlo".



Profesionalno usmjeravanje



Mnogi roditelji usaðuju djetetu shvatanje da, ukoliko ne završi neki fakultet, neæe biti "priznat" èovjek, biæe graðanin drugog reda i sl. Upisujuæi se na fakultete samo zbog želje roditelja i straha od buduænosti, mladi naravno zapadaju u emocionalne krize jer ne mogu da ostvare želje koje, u stvari, i nijesu njihove. Treba poštovati osobenosti svakog djeteta i znati da èovjek može ostvariti svoje potencijale kroz razna zanimanja i hobije u kojima se ne traži visoka struèna sprema. Takva psihièki zdrava i zrela osoba može i bez fakultetske diplome dati društvu i porodici više nego jedan fakultetski obrazovan èovjek koji je emocionalno "osakaæen" usljed prisilnog studiranja.

Naša djeca odrastaju u potpuno drugaèijim životnim uslovima nego mi. Zar je onda èudno što imaju svoj sopstveni stil života i svoje sklonosti? Koliko je onda deplasirana svaka naša pridika: "E kako sam ja radio i zaraðivao i uèio, kako sam išao bos, kako sam jeo mast i hljeb a ova današnja omladina..."

Iako je teško distancirati se od svojih želja, radujte se ako kod svoje djece primijetite njihova sopstvena, potpuno drugaèija interesovanja. To pokazuje da ste vaspitali jednog nezavisnog, samostalnog èovjeka. Ne postoji ništa bolje od toga. Djeca koja su drugaèija nude roditelju fantastiènu priliku da upoznaju nešto novo, da saznaju stvari koje inaèe nikada ne bi saznali. To život u porodici èini zanimljivim. Jer, zamislite da ste u braku sa samim sobom - pa razlièitosti nas uvijek bogate.

Savjet: Smanjite svoje zahtjeve. Pravila svedite na minimum ali ostanite dosljedni u njihovom poštovanju. Pružite djetetu malo više slobodnog vremena. Shvatite da stalni zahtjevi kod djeteta stvaraju otpor i napetost. Pretjerani zahtjevi su, u stvari, negiranje djetinjstva i trpanje u okvire koje postavljaju odrasli, iz kojih dijete želi da izaðe po svaku cijenu.