Danas se zavrsio jedan zivot nekoga ko je u mom postojanju znacio puno. Uzivao sam u njenom glasu, smejanju, salama, pricama. Neko ko me je naucio sta je zivot. Svaka rec njena je bila mudra, blaga, bezuslovna, puna ljubavi. Puno boli, krik koji zeli da izadje iz grudi. Gledam njenu staru stolicu, gde se ona ljuljala i sa koje mi je upucivala reci podrske, greske moje preobrazavala.


Bas boli. Cime ispuniti sada tu prazninu? Kako se navici da nje vise nema?

Da li sam mogao vise da uradim, da ona ostane ziva? Ni sva ovozemaljska poznanstva sa najistaknutijim lekarima nisu mogli da je spasu.

Ako postoje vile, to je ona. Ako postoje andjeli, to je ona. Moja baka koje vise nema.